www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Subota, 15 Kolovoz 2020
 
 
MRTVI JARAK - BLAGOSLOV SPOMENIKA I MOLITVA ZA RTVE PORATNIH LIKVIDACIJA
Utorak, 19 Listopad 2010

Subota, 09. listopada 2010. godine na grobištu Mrtvi jarak - Odran blagoslov spomenika i molitva za rtve poratnih likvidacija 1945. godine

  Dvadeset godina po uspostavi demokracije u Republici Hrvatskoj, nakon odranih prvih demokratskih izbora, još uvijek nisu poznate dugo prešuivane hrvatske rtve likvidirane od strane partizansko-komunistike vojske i poratne vlasti, a spomen obiljeja nisu postavljena ni na brojna grobišta i masovna stratišta u kojima lee rtve Drugog svjetskog rata i poraa. Brojka evidentiranih masovnih grobišta u Hrvatskoj procjenjuje se na više stotina, a prema izjavi Dr. Andrije Hebranga (veernji list – 16. lipanj 2010), u Hrvatskoj se nalazi 980 grobišta. Grobišta su rasuta po svim upanijama, a zahvaljujui brojnim pojedincima mnoga su mjesta spomen kriem i obiljeena, ime je rtvama dano barem osnovno pravo na postojanje. Do 2000 godine prikupljanje podataka o rtvama i grobištima vodila je Komisija za utvrivanje ratnih i poratnih rtava, za koju je osam godine prije u Hrvatskom dravnom saboru donesen i odgovarajui Zakon. U cilju prikupljanja podataka formirana su istraivaka središta po upanijama, a da bi se posao što prije završio u nekim podrujima formirane su i Opinske/gradske komisije. Prestankom rada Komisije posao na utvrivanju rtava nastojale su preuzeti ve postojee udruge, a u obiljeavanje grobišta i stratišta ukljuilo se i Društvo za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava osnovano u Varadinu u rujnu mjesecu 2000. godine. Kasnije je formirana i podrunica Društva u Virovitici, koju vodi Vlatko Ljubii koji zajedno s lanovima s tog podruja u ljetu 2007 godine probnim iskapanjima na predjelu Mrtvi jarak, u opini Suhopolje potvruje desetljeima „prešuivanu“ istinu o mjestu masovnih smaknua.

U prikupljanju podataka o rtvama i grobištima tog podruja sudjeluje i udruga Hrvatski domobran Virovitica, a postupak za podizanje spomen obiljeja rtvama grobišta Mrtvi jarak zapoinje, sada pokojni predsjednik udruge, Antun Sudarevi, koji je osigurao i sredstva za njegovu izgradnju. I tako je u organizaciji udruge Hrvatski domobran, a pod pokroviteljstvom opine Suhopolje, u subotu 9. listopada 2010. godine, povodom Dana neovisnosti Republike Hrvatske, na proplanku iznad grobišta uprilieno spomen sjeanje, otvaranje spomenika kojeg je blagoslovio i molitvu za tamo likvidirane rtve predvodio vl Mate Rukavina.

Spomenik rtvama kao znak zahvale i podsjetnik na stradanja

Spomen sjeanje na rtve grobišta Mrtvi jarak odrano je s poetkom u 11 sati, a u uvodnom dijelu Lijepu našu izveo je mješoviti zbor Rodoljub iz Virovitice, pod ravnanjem prof Mirne Mihalkovi. Nakon minute šutnje posveene rtvama poratnih likvidacija pokopanih u jamama Mrtvog jarka nazonima se obratila Zlata Šljivac, naelnica opine Suhopolje koja je nakon pozdravnih rijei rekla: Današnji dan na ovom mjestu doivljavam na dva naina: Prvo tuno, jer se nalazimo na stratištu nedunih hrvatskih vojnika, ene i djece koji su neduni, muki pogubljeni. U teškim mukama umrli su muenici našeg naroda.

Ali osjeam se i ponosno! Ovim spomenikom obiljeavamo danas ovo sveto mjesto stradanja koje se dugo skrivalo od javnosti i o kojem se nije smjelo govoriti. Nekad Dubok jarak izabran za masovna muenja, klanja, ubijanja nedunih, nevinih ljudi iji je jedini grijeh bila ljubav prema Domovini, ljubav prema Hrvatskoj, danas nosi tuni naziv – Mrtvi jarak.

Ovo mjesto govori o zvjerskim muenjima nekoliko stotina ljudi, o vaenju utrobe, vješanju srca po drveu, zabijanju igala pod nokte, piljenju tijela, strahotama koja nisu poinili samo monstrumi Pete proleterske crnogorske brigade ve i domai itelji kojima je jedino smetalo bie hrvatsko.  O izreenom postoje, ne samo zapisi, ve i svjedoenja još ivih svjedoka sela Bukove, a i okolnih naselja. A naalost svjedoenja govore da neki muitelji još nekanjeno ive tu meu nama i ive kao da se nikad ništa nije dogodilo.

O svemu ovome svjedoi ovaj spomenik koji danas otkrivamo. Ovo je naš znak zahvale onima koji su svojom krvlju potvrdili svoju odanost i ljubav prema Domovini, ali još više ovaj je spomenik postavljen kao podsjetnik naraštajima. Ovaj spomenik govori: Ne zaboravite muenika svoje, ne dopustite da im se spomen zatre. Zato zahvaljujem  lanovima udruge Hrvatski domobran iz Virovitice na trudu oko obiljeavanja masovnih gronica i podizanju ovog spomena.

Naša je obveza da odravamo ovakva mjesta, obnavljamo sjeanja, i buduim generacijama usadimo u spomen, kako se ovi muenici, ugraeni u temelje naše slobodne domovine, nikada ne bi zaboravili. Ovo mjesto potvruje onu biblijsku: „Ako pšenino zrno pavši na zemlju ne umre, ne moe donijeti roda“. Ovdje su mnoga zrna pala, umrla i donijela najvei rod. Zajedno s braniteljima iz Domovinskog rata taj rod jest slobodna, nezavisna i najljepša domovina. Neka im je laka hrvatska gruda, a Bog neka im podari mir u vjenosti.

Potom se okupljenima obratio Vlatko Ljubii, predsjednik udruge Hrvatski domobran Virovitica, koji je i kao predsjednik podrunice Društva za obiljeavanje grobišta Virovitica, zajedno s lanovima, sudjelovao u utvrivanju mjesta stradanja i posljednjih poivališta rtava partizansko-komunistikog terora pogubljenima nakon završetka Drugog svjetskog rata, a u svojevrsnom satu povijesti prisutne podsjetio na okolnosti i tijek stradanja.

„Pozdravljam sve cijenjene i drage goste kao i sve nazone na  ovom sveanom otkrivanja spomenika rtvama u Mrtvom jarku. Posao na gradnji ovog spomenika zapoeo je Antun Sudarevi, pokojni predsjednik Udruge hrvatski domobran Virovitica, koji je prikupio novac za njegovu gradnju. Njemu dugujemo svoju zahvalnost, kao i svima koji su uvali uspomene na ove nedune rtve.

Na podruju Mrtvi jarak nalaze se etiri masovne grobnice

Ovaj spomenik se nalazi iznad Mrtvog jarka u kojem se nalaze najmanje etiri masovne grobnice u kojima su na stotine rtava Krinog puta. Mrtvi jarak je iza mojih lea, na udaljenosti odavde od oko 150 m, visinska razlika je negdje 50-70 m. Namjerno je izabran jer je povoljan za masovna smaknua; okolica je slabo naseljene, ne uje se, zalutali metci udaraju u brijeg i  relativno je blizu putova kojima su prolazile kolone Krinog puta.

Poštovana Gospodo, dok je Hitlerov vojskovoa i nasljednik veliki admiral Karl Dönitz na Nirnberškom sudu dobio deset godina zatvora, rtve u Mrtvom jarku su pobijene bez suda. Titovi komunisti su itavu hrvatsku vladu strijeljali bez suda. Komunisti su istrijebili i hrvatske asnike; hrvatska vojska je nestala na Krinom putu.  Na vratima hrvatske povijesti postavljene su neprijateljske strae, nevidljive strae, koje imaju svoje straare i glasnogovornike. Tako se naša povijest pretvorila u neprijateljsku propagandu protiv hrvatskog naroda. Protiv toga je u svoje vrijeme pisao i Franjo Tuman pa su ga komunisti zatvorili. Hrvati nemaju snage ovladati svojom poviješu. Zato rtve u Mrtvom jarku  nisu ni prebrojene, a kamo li dostojno sahranjene.

Bez ukorijenjenosti u vlastitu povijest narod se gubi. Uzalud je saditi voku bez korijena. Ona se pretvara u osušenu granu. Bez ukorijenjenosti u vlastitu povijest Hrvatima se nudi mogunost da se nacijepe na neku tuu voku ili da se osuše. To je razlog zašto na vratima naše povijesti stoje neprijateljske strae. Nude nam put u budunost bez naše povijesne snage. Tako emo ponovo postati rtve iluzija budunosti, a ne emo ni znati uzroke svoje propasti.

Suhopoljski partizani, koji su 1945. godine pisali Andriji Hebrangu o teroru koji vlada u njihovu zaviaju nisu znali pravi uzrok nasilju koje ih je zadesilo. Oni su mislili da se ispod crvene zvijezde petokrake skrila srpska mrnja i da e je Titov ministar Hebrang ukloniti.  Hebrang nije ni mogao ukloniti nasilje i ubijanje, jer je iza  toga stajao Josip Broz Tito i njegova komunistika partija. Titovi komunisti su mislili da budunost mogu oblikovati prema svojim eljama ne obazirui se na prošlost, ili je ak prezirui. Teror je bio dio njihova komunistikog programa, samo  su mu dali ime „revolucionarni teror“ i vjerovali da je time opravdan. Bio je to dio planiranog puta u komunistiku budunost. Put u jugoslavensku budunost kojim su Titovi komunisti poveli Hrvate bio je i na poetku i na kraju krvav od hrvatske krvi. 

rtve su u Mrtvi (Duboki) jarak dovodili u kolonama s „Krinog puta“

Poštovana Gospodo, nakon obnove Jugoslavije po završetku  II. svjetskog rata, na obronke naše pitome  Bilogore dovoene su kolone Krinog puta i na ovim lijepim obroncima nestajale.  Dovodili su ih Titovi komunisti i partizani. Bilo je proljee, gora se zelenila, polja su bila zasijana, rasli su kukuruz i pšenica. Vinogradi su hranili grozdove i prve trešnje su ve bile zrele. Djevojke su ekale momke, a majke sinove da se vrate iz rata. Dva starije djeaka iz Male Trapinske su u susjednom selu Bukovi brali trešnje i vraali se kui s još nekim osobama.   Idui tako  naišli su na zarobljenike praene partizanima.   etverored je išao prema njihovom selu. Ispred sela Male Trapinske partizanskog zapovjednika su ekala dva domaa partizana iz susjednog sela Borove. Nosili su partizanske uniforme s trorogim kapama na glavi.  Oni su izabrali mjesto za masovna smaknua zarobljenika.   Jedan od njih je rekao partizanskom zapovjedniku da je ovdje najpovoljnije mjesto.     Kad su došli do prvih kua Male Trapinske, zapovjednik je strogo naredio da sjednu. Poslije su zarobljenici natjerani u štalu jednog od one dvojice djeaka.   Oko ponoi su partizani poeli grupu po grupu zarobljenika izvoditi iz štale i tui  kolcima nasjeenim za dralice. Djeak u ijoj su štali bili zarobljenici je uo buku i poeo gledati kroz prozor, ali nije smio izlaziti.  Tukli su ih tako strašno da su sve dralice polomili. Odvodili su ih niz brijeg u jarak. Oko stratišta u jarku su gorile  vatre. Kad je poela pucnjava djeak je pogledao na sat. Vidio  je i zapamtio da je bilo jedan sat poslije ponoi.

Sjea se da je jednom dovedena grupa zarobljenika, samo u gaicama. Tako su kolone krinog puta stizale u Mrtvi jarak. Ovdje su muene i ubijane stotine zarobljenika. Dolje u jarku se nalazi dobar izvor vode koji nikad ne presuši. S ovog izvora su seljaci donosili pitku vodu u svoje kue na brijegu. Nakon masovnih smaknua, seljaci  su prestali koristiti vodu s izvora u Dubokom jarku i nazvali ga Mrtvi jarak.

Likvidacije zarobljenika u Mrtvom jarku bile su u lipnju 1945. godine, a i kasnije

U to vrijeme u Suhopolju je bio smješten 4. bataljun V. crnogorske proleterske brigade. Seljaci ih spominju kao muitelje i ubojice rtava Krinog puta u Peliu i Mrtvom jarku.  Evo što o njima pišu suhopoljski partizani u svom pismu Hebrangu:

„Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika koje su otpremili u šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije isprebijali, pa su onda klali. To su izvršili drugovi iz 4. bataljuna V. proleterske crnogorske brigade koji su onda bili u Suhopolju, a kad su se vraali govorili su narodu kako su ih poklali. Ovi drugovi koji su bili u V. crnogorskoj proleterskoj brigadi govorili su narodu da su ranije bili etnici, a sada su prešli u partizane. Iz tog se moe zakljuiti da su ovi Srbi sada kao etnici pod drugom firmom (maskom) ubijaju nevine Hrvate. Na ovo narod ne gleda dobro.“

Iz dopisa Andriji Hebrangu se vidi da su oko Suhopolja vršena izuzetno okrutna masovna smaknua „jer su vieni mrtvi kojima je vaeno srce i razni dijelovi tijela.“

Ovaj dopis Hebrangu je pisan 20. srpnja 1945. godine i priloen je pismu od  29. srpnja 1945. godine.   Masovna smaknua su nastavljena. To nam svjedoi sveenik Boo Vukoja koji je u Suhopolje došao 5. srpnja 1945. godine i u svojoj knjizi „Hrvat ive vatre“ piše:

„Jedne sam nedjelje (mislim da je bila prva nedjelja poslije blagdana Velike gospe) išao u mjesto Rodin potok, gdje sam trebao imati misu. Usput sam navratio u Veliku Trapinsku k dobroj katolikoj obitelji Biondi. Gospoa je prala posue, ali je bila uplakana i silno uzbuena. Što se dogodilo? – upitao sam zabrinuto.Što mislite, noas su ti partizani poklali 176 zarobljenika, i tu su, kod nas, prali noeve, - odgovorila je ena i zaplakala još jae.“

To je bila hrvatska vojska koja je u Mrtvom jarku i na ostalim stratištima Krinog puta ovako strašno ubijana. Kakva je to bila ta hrvatska vojska?

Prema Zvonimiru Marinku, bivšem domobranu Središnje domobranske doasnike škole, asniki sastav hrvatske vojske bio je stvoren od  priuvnog kadra. To su bili obrazovani ljudi, ali ne vojniki obrazovani, nego iz civilnog ivota.

„Naalost nitko ne spominje hrvatsko domobranstvo kao vojsku koja je trebala slomiti onaj odnos starojugoslavenskog asnikog kadra prema vojniku“,
kae Marinko.  
Svakog tjedna se išlo u kazalište, u kino, kulturni ivot je bio dosta dobar. Hrvatsko domobranstvo je kod vojnika dokinulo psovku.  „Politikih zaglupljivanja uope nije bilo, tako da je u toj vojsci bilo asno biti vojnik takve vojske. Sa sigurnošu mogu rei“, kae Marinko,“ da je to za mene bila najfinija i najljepša vojska na svijetu.“

Marinko je nakon zarobljavanja bio prisiljen poi u partizane ali je i tamo zadrao odgoj koji mu je dalo hrvatsko domobranstvo.  U svakom prilaenju ljudima oslovljavao ih je sa Vi, i poštovao ih tako da su ga mnogi odmah u prvom kontaktu pitali: „Jeste li vi bili domobran?  „Jesam!“ odgovarao je Marinko „s punim ponosom“, a onda bi dodao „Ja sam zarobljen kao domobran.“


Sjeanje na pukovnika Zdenka Begia

O svom zapovjedniku, zapovjedniku Središnje domobranske doasnike škole, pukovniku Zdenku Begiu Marinko kae da je bio „jako dobar ovjek“. Kad je pala Virovitica, pukovnik Begi se s dijelom vojske uspješno probio iz grada, dok su Marinka zarobili partizani i odveli ga u logor kod Dijakovca u Bilogori. Tamo je prisilno postao partizan.   Kad je, Marinko s partizanima došao u Maribor, vidio je svog bivšeg zapovjednika Begia kako koraa na elu etveroreda Krinog puta koji se vraao s bleiburškog polja.   Nosio je istu uniformu u kojoj  ga je Marinko gledao dok je prije ulaska u Viroviticu domobranima govorio da se mnogi nee vratiti kui.

Iako je prisilno bio i partizan, Marinko je u svojoj duši bio hrvatski domobran. Njegovo svjedoanstvo da je Begi bio dobar ovjek potvruje i injenica da je braniteljima u Virovitici strogo naredio da se partizanske ranjenike, koje partizani kod povlaenja ne izvuku, ne smije tui i ubijati. Ranjenike treba spašavati, naredio je pukovnik Zdenko Begi. To nam svjedoi   ovjek koji je tada branio Viroviticu od partizana. U borbama za Viroviticu nalazio se  u rovu. Pripovijedao je kako je mitraljezac iz njegova rova ranio nekog partizana.   Pred zoru je partizan nosio eksploziv da ga baci na obrambeni rov. Mitraljezac u rovu ga je uo kako puzi i pustio rafal. uo se jauk. Partizani su se povukli jer njihov napad nije uspio.  Ranjenog partizana njegovi suborci nisu izvukli, nego su ga ostavili. Kad je ve sunce izišlo, mitraljezac ga nae onako izmrcvarenog,  pozove bolniara i otpreme ga u bolnicu.  Tako se dogaalo na  svim linijama. Partizan je bio  mlai ovjek. Vikao je da su ga zarobili partizani, a prije je bio domobran; govorio je da su partizani zarobljene domobrane gurali u prve redove.  „Meni su priali da je u bolnici bilo preko 60 partizana“, kae nam ovaj sudionik borbi za Viroviticu.  

Nakon nareenja pukovnika Begia da se ide u proboj iz Virovitice i on se uspješno probio. Poslije se borio u Zagorju i kae da su i tamo zarobljavali partizane, ali nijednog zarobljenog nisu ubili, nego su ih predavali dalje. 

Nakon partizanskog zauzimanja Virovitice nastaju masovne grobnice

Kad su partizani poetkom listopada 1944. godine osvojili Viroviticu, ranjene branitelje su odvukli iz virovitike bolnice na Kau iza Milanovca i pobili. Oko Virovitice, na sve etiri strane svijeta, se nalaze masovne grobnice pobijenih nakon pada grada. Komunisti su ve znali da e se Jugoslavija obnoviti jer je na to upuivao razvoj na svjetskim ratištima. Revolucionarnim terorom su uvršivali svoju buduu vlast: ubijali su sve koji bi im mogli smetati. Revolucionarni teror kao instrument komunistike vlasti je dio njihovog programa koji je nastao puno prije rata koji je trajao. Kao što janje nije krivo što je vuk krvoloan, isto tako ni Hrvati nisu krivi što se na njih obrušio revolucionarni komunistiki teror. Komunisti su ubijali iz preventivnih razloga, kao što je to potvrdio i Milovan ilas rekavši da su bleiburške rtve morale umrijeti da bi Jugoslavija mogla ivjeti.


Za Mrtvi jarak i brojna grobišta nitko nije odgovarao

Hrvatski narod je u II. svjetskom ratu i nakon njega doslovno desetkovan. ak ni glavne sile ovog svjetskog rata nisu toliko biološki uništene i desetkovane?  Pobijena je hrvatska mladost, najivotniji dio naroda; pobijena je vojska, najhrabriji dio; pobijeni su asnici, vojnika i narodna elita; pobijeni su politiari i intelektualci; pobijene su voe. Hrvatski narod je ostao bez zaštite, izruen neprijateljima, kao što se to vidi iz pisma suhopoljskih partizana Andriji Hebrangu. Meu pobijenima bilo je i mnogo civila, staraca, ena i djece, o emu danas svjedoe mnogobrojne kosti iz stratišta diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo na podruju bivšeg kotara Virovitica do danas je pronaeno na desetke grobišta. Na podruju jedne od etiri masovne grobnice u Mrtvom jarku pronaeni su posmrtni ostatci i dijelovi vojnike opreme rtava Krinog puta. Ova probna iskapanja su napravili lanovi virovitike podrunice Društva za obiljeavanjem grobišta ratnih i poratnih rtava. Na istonom dijelu Virovitiko-podravske upanije popisano je oko 3600 rtava; na zapadnom dijelu upanije rtve se takoer broje u tisuama. I dok se danas na politikom sudu u Haagu sudi hrvatskim generalima za zloinaki pothvat koji se dokazuje  izmišljenim prekomjernim granatiranjem Knina,  a tuitelji svoje brae se u domovini vesele kao i prije, i dok haški tuitelji za hrvatske generale trae dugogodišnje zatvorske kazne (npr. ak 27 godina za glavnog zapovjednika konane oslobodilake akcije „Oluje“, kojom su sprijeene mnogobrojne nedune rtve, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini), do današnjeg dana nitko nije odgovarao za Mrtve jarke i ostala zlodjela   Titovih komunista.

Teror, kojemu je bio cilj istrijebiti mladost i snagu hrvatskog bia, dogaao  se ne samo u ratu, ve kao i u ovom sluaju kojeg se danas tunim sjeanjem spominjemo, u vrijeme, kada je rat ve bio završio, i taj se teror  produio  sve do dana kada je Hrvatska konano postala nezavisna drava.
Neka je vjena slava palim hrvatskim junacima u Mrtvom jarku i svim palim borcima i civilima  za domovinu Hrvatsku!“

Obiljeavanje grobišta dunost je sviju nas pa i lokalne, upanijske i dravne vlasti!


Prigodnim govorom nazonima se obratio i Josip aki, saborski zastupnik, potpredsjednik Saborskog odbora za ratne veterane Josip aki koji je naglasio da je Hrvatski sabor i Odbor za ratne veterane u prijedlogu Zakona kojim e se omoguiti da se sva grobišta, muilišta i stratišta mogu dostojno obiljeiti.

Dunost nam je obiljeavat. I stoga pozdravljam sve ove hrabre i spremne ljude koji su izuavajui povijesne injenice, istraujui knjige i zapise, traei sve dokumente koji govore o poinjenju zloina došli i do ovog mjesta koje jasno govori da su stotine nedunih vojnika domobranske hrvatske vojske kao i civila koji su s njima pošli završili bestraga u ovom Mrtvom jarku. Zasigurno i Hrvatski sabor i Odbor za ratne veterane u prijedlogu Zakona je izriito rekao da se sva grobišta, stratišta i muilišta moraju obiljeiti, da je to dunost sviju nas, i onih koji obnašaju dunost na lokalnom, upanijskom i dravnom nivou, i tako e i biti.  
A isto tako Europski zakoni i rezolucije govori o tome da su osueni svi totalitarni reimi, pa tako i komunistiki. Komunistiki zloini ne smije i ne moe zastarjeti. I za njega postoji odgovornost.  – naglasio je izmeu ostalog potpredsjednik Odbora za ratne veterane Hrvatskog sabora, i nastavio- Jednaki su i crni i crveni zloini. Ništa nisu drugaiji oni koje su poinili fašisti, ali i ništa manji nisu niti oni koje su poinili partizani i komunisti kopirajui ono što su nakon II svjetskog rat uinili Rusi Poljacima kod nas su to inili komunisti Hrvatima.

Molitva i za rtve ubijene kod Starog Petrovog Sela


Potom je uslijedio otkrivanje spomenika što su zajedno uinili naelnica Zlata Šljivac i Vlatko Ljubii, predsjednik ogranka Hrvatski domobran Virovitice. Molitvu za rtve predvodio je i spomenik blagoslovio vl Mate Rukavina, suhopoljski upnik upe sv. Terezije Avilske, zahvalio je svima na doprinosu obiljeavanja ovog stratišta, kao i na odranom satu povijesti i rekao: Kad sam dobio ovaj poziv biti danas ovdje prisutan, onda me je još jedna stvarnost dotakla ovim pozivom. Dolazim iz upe koja ima istu situaciju kao ova, sat povijesti je završio, i neu se na njega više vraati, ali s nekoliko rijei htio bih podsjetiti.  Dogodio se svibanj 1945 i moje rodno selo i naša upa dala je tko zna za koji i iji grijeh, dala oko 150 nevinih rtava. Ljudi roeni 25, sedme, osme, imali su 17 18 godina, odvedeni su u Staro Petrovo Selo i tamo kod eljeznike stanice ubijani, slino kao što je bilo ovdje, i na mnogim mjestima. No o tome ovaj as toliko. Neka i to u ime Boje, jer mislim da nije tome dana odgovarajua pozornost, naš gospodin aki uje, i ako nije, neka se tome da odgovarajua pozornost. Ovakvim stvarnostima pristupamo kao ljudi i kao kršani. Kao ljudi uli smo, ovakve zgode treba  istraivati i treba traiti ono što ljudska pravda hoe. No, ne moemo u tom svem ljudskom traenju iznova ne podsjeat sebe, na ono na što smo u onom ljudskom nadograeni, a to je vjerniko i kršansko. A kad je vjerniko i kršansko u pitanju ta druga viša razina s koje sve gleda, osobito rat i ratne rtve, a osobito rtve poraa, i nedune rtve, civile i ostale koje su ubijani, onda se sjeamo rijei kardinala Kuharia iz rata, na koliko ih je mjesta bezbroj puta ponovio?  Kao vjernici i kršani ne moemo zaboraviti što nam se dogaa, ali moramo praštati onima koji su sve to inili i ne spuštati se na njihovu razinu. I danas nam Boja rije kae, glede onih koji usnuli, koji su  ovdje ubijani. Nemojmo biti ljudi bez nade i vjere nego gajimo nadu da e svi oni biti u društvu nebesnika, po onome kako svakom suoiti sa bojom pravdom kad mu je predavati raune za talente ivota koje je dobio i kako je njima upravljao. Sigurno je da oni koji su talente ivota na ovaj nain na kraju trošili, da su neduni ubijani, imaju kod Boga, po našem ljudskom razmišljanju, i te kako puno bodova i šanse da prou daleko bolje nego li oni koji su svoje talente upotrebljavali za mrnju i ubijanje. U kratkom molitvenom spomenu zadrimo se u sjeanju na sve ove zbog kojih smo danas ovdje. Predraga brao i sestre još jednom se obratimo Bogu, Ocu milosra svojim poniznim prošnjama za brau koja su ovdje ubijana; Da im grijehe blago oprostiš, da im dobra dijela primiš, da im milostivo daješ pristup u vjeni ivot. Molimo i za sve ne koji su trpjeli i koji trpe.

Blagoslovu i molitvi prisustvovali predstavnici vlasti i brojne udruge

Nakon blagoslova i molitve izaslanstva Virovitiko-podravske upanije, prisutnih predstavnika gradova i opina, udruga proisteklih iz II svjetskog rata i Domovinskog rata kao i predstavnici prisutnih politikih stranaka poloili su vijence i zapalili svijee na Spomen hrvatskim rtvama koji je podignut iznad Mrtvog jarka. Poivali u miru.

Komemoracija za rtve grobišta Mrtvi jarak odrana je u nazonosti predstavnika lokalne vlasti. Tu su bili, uz naelnicu opine Suhopolje, Zlatu Šljivac i predstavnici susjednih opina, naelnik Opine Pitomaa eljko Grgai, iz opine Gradina Draen Pei i naelnik Opine Luka uro Bukvi, Ivica Kirin, gradonaelnik Virovitice i upan Virovitiko-podravske upanije Tomislav Toluši. Meu prisutnima na odavanju poasti rtvama grobišta Mrtvi jarak bili su i brojni predstavnici udruga Hrvatski domobran iz veeg broja ogranaka Sjeverne Hrvatske.
Ivica Toluši izaslanik ministra MUP-a Republike Hrvatske Tomislava Karamarka, lanovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata, kao i predstavnici politikih stranaka, a iz Varadinske i Meimurske upanije odavanju poasti prisustvovali Zlatko Pišpek, Josip Trojko i Franjo Talan, predstavnici Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava i rtava komunizma, a iz Slovenije je doputovao Dragutin Šafari.  Protokol je vodio Darko urik, proelnik za društvene djelatnosti opine Suhopolje, a bili su nazoni i vijenici i mještani Bukove i susjednih naselja, kao i Mira Pelikan, suautorica knjige Spomenar hrvatskim rtvama Virovitiko-podravske upanije.  

U sjeanje na dan kada je podignut trajan spomenika za rtve grobišta Mrtvi jarak snimljeno je nekoliko fotografija.
Zapisao Franjo Talan

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!