www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Petak, 30 Listopad 2020
 
 
SUZA - MILE PEORDA
Subota, 13 Studeni 2010
Mile Pešorda
(Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo, Zagreb, 12.XI.2010.)

Suza


Dragocjeni su svi ljudski napori usmjereni k postizanju punine mira u dušama, pomirenja  i iskrena dijaloga meu ljudima, kao i na  uspostavljanje suradnje i razmjene meu narodima. Pod tim kutom sagledan, vukovarski neslubeni susret na vrhu imade svojih neporecivih, makar oku nevidljivih, vrijednosti, na koje meutim pada tamna sjenka posve prešuene istine o velikosrpskoj ratnoj agresiji „JNA i srpskih terorista“ (Odluka Sabora RH o raskidu dravno-pravne sveze s ostalim republikama SFRJ od 8.X.1991.) na hrvatski narod i zemlje, o Vukovaru i o Hrvatskoj kao rtvi kulturocida i genocida, o narodno-osloboditeljskom Domovinskom ratu i vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, presudnoj i za spas Herceg-Bosne od novih srebrenikih pokolja i za otvaranje puta denacifikaciji Srbije, kao velianstvenoj pobjedi nad srpskim fašizmom i okupatorom i poetku kraja „balkanskoga mini-Hitlera“, odnosno predsjednika Srbije Slobodana Miloševia. A kakve sve štetne posljedice po istinsko pomirenje i duhovno osloboenje, a nadasve po slobodu i zbiljsku nezavisnost Hrvatske na njezinu povratku u maticu Zapada, moe imati ovakav nastavak „reimskih“ (S.Kuli) radova na ozljeivanju ustavnih dravnih temelja, na popis kojih moe stati i josipovi-tadievsko zanemarivanje agresorskoga „bezobzirnoga uništavanja bolnica, škola, crkava, kulturnih spomenika i drugih civilnih objekata, što je kulminiralo ak napadanjem i bombardiranjem povijesne jezgre Zagreba, pri emu su ošteene i zgrade rezidencije Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskoga sabora u vrijeme zasjedanja i pokušaja atentata na Predsjednika RH“(Odluka Sabora RH...), o tome bi konano  mogao progovoriti sami narod, ako ve tolike njegove sadašnje elite mukom mue o biti ili ne biti sretne i vjerodostojne domovine.

Da „Narod se ne da preporoditi frazom“, da Narod potrebuje „lae mnogo solidnije graene od ovih potonulih“ („Hrvatska knjievna la“, Plamen, 1919.), znao je to ve mladi Krlea, dok nije, zalutavši u labirintima Kominterne i stavivši se pod kapetansku palicu megazloinca, izgubio kompas i prestravljen zanijemio pred zloinima „idâ i Didâ“ nad okupiranom Hrvatskom, ne uzbunivši nikoga u svijetu nad hudojamskom kalvarijom nevina naroda. O osloboditeljskoj istini pjevao je francuski pjesnik i borac protiv fašistikoga okupatora René Char. Koji pak znaaj (kada se o našoj hrvatskoj sudbini radi), meu našim aktualnim vladateljima i nekim globalistikim pokroviteljima, imaju pojmovi narod i istina, antifašizam i sloboda, dade se zakljuiti iz injenice da je neupitnim su-domainom (prema nekim katastrofiarima, i glavnim lokalnim osmišljavateljem posjeta!) visokom gostu iz Srbije bio esdeesesovski predsjednik V.Stanimirovi, jedan od „gospodara ivota i smrti“ u Vukovaru, ak „gradonaelnik“ i ravnatelj „Bolnice sveti Sava“ za vrijeme velikosrpske okupacije.

 U dobroj vjeri da  e i dr. Okupacije doivjeti (ako ve nije) in preobraenja i pokajanja, s ohrabrenjem sam se ogledao u materinskoj suzi istine o patnji i ponosu Vukovara i cijele zemlje, kristalno istoj, u stihovima majke Kate Šolji (1922.- 2008.), potresnoj tualjci od 52 stiha u spomen etvorici sinova palih u vukovarskoj rtvi za hrvatsku slobodu: „Noas sam snila / Da su djeca došla /Vidjela sam, kraj prozora su prošla./ Najstariji progovara:/ "Otvori nam majko stara“./ Brzo sam potrala i vrata otvarala / Mog sina za ruku fatala ... / Tine, Tine mili /Pa tebe su etnici ubili./To te Isus oivio ko Lazara. /Jest, majko mila, dao mi krila. / I nema sina moga. / Sine Tine, sad si bio  / Kud' si mi se skrio.//A moda je drugi po redu. /Moda je moj Mijo. / Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila / Majki nije puno bilo. / Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo. / Javi se, sine, majci svojoj. / Nema ga.//Moda je trei po redu. / Moda je moj Ivo  / Što je u Dunav skoio. / Ivo, Ivo, Ivane, ljute rane / Jel'te odnesoše nebeske visine, / Dunavske dubine./ Majka te, sine, trai / Sad si bio, / Kud si mi se skrio. / Da bol ublaim.//Moda je etvrti po redu / Moj Mato – moje zlato. / Tumaram, hodam po hodniku / Od vrata do vrata /Pa nema moga zlata. / Ja udarim susjedu na vrata.  / Susjed brzo zbori  / Pa mi vrata otvori.
//

"Ajd' u sobu, majko stara / Nisi ništa snila“ /"Jesam, susjed“ / Djeca su mi bila./ Kud su se skrila. // "Ajd' u sobu – zbogom i laku no“. / Ja osta sama  / U slike gledaju / I misle kud e sada pro! / Djeco moja / Sokolovi mili / Kud ste mi se skrili / Pa sad ste bili …“


Otajstveni putovi pomirenja, i povjerenja u konanu pobjedu istine i pravde, provedoše me od Majina pjeva  ljubavi do svjedokoga knjievnog zapisa Aleksandra Flakera (1924.-2010.), i njegovih rijei o osjeaju dubokoga ponienja u asu kada je „Austrija nazvala Hrvatsku vojsku“, u dramatinim trenutcima oslobaanja Hrvatske od okupatora, Tumanovim „operetnim vojnicima“, te o njegovim „suzama neke unutrašnje katarze“ nakon  e l e g a n t n o  izvedene osloboditeljske Oluje, kojom je „hrvatska vojska osvjetlala obraz svima nama“. I u oima našega znamenitoga profesora, roenoga Poljaka, Hrvatska je vojska ponijela „atribut osloboditeljice“, pa zar ima dvojbe na kojoj su strani  svi oni, i svaki onaj, koji HV-u, ovako ili onako,  naljepljuju „atribut zloiniteljice“, koji i nadalje  prihvaaju kao „tradicionalnu srpsku pjesmu“ (BBC) etniku  koranicu Drue Slobo, donesi salate,/ Bit e mesa, klat emo Hrvate!“,  kamaški poziv koji su Stanimirovievi „borci za istu stvar“ uputili 18. XI. 1991., iz okupiranoga Vukovara, nacivodu u Beograd, i to uz tehniku potporu britanske reportae na BBC-u! Istina jest plemenita sila s oba svoja zaljubljena  krila.

(Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo, Zagreb, 12.XI.2010.)
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!