HRVATI ISLAMSKE VJERE U POVIJESTI HRVATSKE - MIRSAD BAKŠIÆ

Nedjelja, 12 Prosinac 2010

Referat s Petog Hrvatskog žrtvoslovnog društva održanog u Zagreb 18. do 19. lipnja 2010. godine, koji æe biti objavljen u Zborniku, ali radi velike zainteresiranosti za referat i temu koja je obraðena unaprijed ga objavljujemo. Mirsad Bakšiæ HRVATI ISLAMSKE VJERE U POVIJESTI HRVATSKE Kad bi se držao zadane teme iz naslova ovaj rad zahtijevao bi bio daleko veæi prostor i obujam. Zbog toga æu se usredotoèiti na razdoblje kojem smo veæina bili neposredni i aktivni svjedoci dogaðaja koji su obilježili naš život. Stoga ovaj rad zapoèinjem citiranjem Odluke Predsjednika RH dr. Franje Tuðmana objavljene u službenom glasniku RH Narodne Novine od 10. studenog 1997. god., broj 120, str 3.728 i dalje, u namjeri da podsjetim svekoliku javnost na gotovo zaboravljenu ali neizbrisanu odluku prema kojoj se odaje poèast: „ Kao èasni znak vjeènog spomena poginulim za Hrvatsku državu u ratu.“ U toj odluci od rednog broja 1./ uz ispriku ako je iz pijeteta dopušteno ovako nabrajati/ pa skoro do rednog broja 1669, navedena su imena i prezimena poginulih muslimana koji su na ovom èasnom zadatku, spremno i nesebièno dali svoj život za ideale ostvarenja samostalnosti Hrvatske države. Kako sam dubrovèanin posebno me se dojmilo da su meðu brojnim poginulim dubrovèanima navedena imena i prezimena poginulih muslimana dubrovèana. Meðu njima i ime prvog poginulog u odbrani Dubrovnika koji je musliman. Ova posmrtna odlikovanja dodijelio je i potpisao sam pok. predsjednik RH dr. Franjo Tuðman. O dodjeli ovih posmrtnih odlikovanja u hrvatskoj pa i sveopæoj javnosti zna se malo ili ništa. Pokušavao sam poèev od davne 1998 god. otkriti razloge tome. Kao predsjednik udruge koja okuplja sve državljane Hrvatske, pripadnike kulturnog i tradicijskog kruga Islama „Dr. Safvet beg Bašagiæ„ i kao Brigadir HV-a, pisao sam na sva za to relevantna mjesta, tražeæi odgovor da li su ova najviša hrvatska odlikovanja nakon Predsjednikove smrti uruèena nasljednicima odlikovanih. Nisam dobio valjani a nekmoli potvrdan na postavljena pitanja. Usuðujem se tvrditi da su moja pitanja izazivala zaèuðenost, kako kod onih koji su ovu odluku bili dužni ostvariti, a nisu, a isto tako pitanja su izazvala zaprepaštenost da takva odluka i postoji, kod onih koji nisu mogli ni preko usta izustiti ime pok. Predsjednika, jer im se ova odluka o odlikovanju borca muslimana nije uklapala u sliku i koncepciju kompromitiranja osobe Predsjednika i stvaranja predrasuda kod muslimana - Bošnjaka, na èemu su zdušno radili. Istine radi, reæi æu i to da je spomenuta odluka bila na neki naèin „terra incognita“ unatoè objavi u Narodnim Novinama, te se smatram rodonaèelnikom obznanjivanja ovog akta. Tek znatno kasnije, nakon svih mojih pokušaja, oni kojih se ova odluka najviše tièe, otkriti æe kakvo kapitalno znaèenje ima i zapoèet æe govoriti o njoj. Reæi æu i to. Zaobilaženje ove odluke od strane onih koji su pozvani da je provedu  uvreda je za Hrvate islamske vjere - muslimane – Bošnjake. Pok. predsjednik odavao je poèast svim poginulim u obrani Hrvatske na Medvedgradu pred spomenikom koji simbolizira hrvatsko jedinstvo bez razlike vjere. Taj obièaj nakon njegove smrti naprasno je i bez objašnjenja dokinut i sad se odavanje poèasti obavlja pred jednim jedinim vjerskim simbolom i gle ironije od ateista a nas muslimane se potpuno zaboravilo. Podsjeæam, da se ne zaboravi, da je u stvaranju i obrani svoje domovine Hrvatske sudjelovalo oko 30.000 muslimana, bilo da su pod hrvatskim stijegom ratovali, bili ranjavani ili poginuli kao Hrvati islamske vjere, kao Bošnjaci državljani Hrvatske ili Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine. Nepobitna je to èinjenica koju potvrðuje i spomenuta odluka brojnošæu poginulih. Svojom nesebiènom žrtvom za svoju domovinu Hrvatsku pokazali smo svojoj hrvatskoj katolièkoj braæi domoljubnu i rodoljubnu vjerodostojnost. Pa ipak, da li je moguæe i dopustivo, da se grobna mjesta na kojima su sahranjeni vitezovi pripadnika tradicijskog i kulturnog kruga Islama uopæe ne posjeæuju ni u dane komemorativnih sveèanosti, kada se inaèe odaju poèasti poginulim ratnicima za hrvatsku domovinu. Nitko od državnog vrha, niti Stožera HV-a ne odaje takvu poèast. Tražio sam, nažalost uzaludno, da aktualni Predsjednik RH, Vlada RH, Stožer HV-a, državna delegacija i drugi, poginulim pripadnicima islamskog kulturnog i civilizacijskog kruga odaju poèast tako, da u Zagrebu na Mirogoju za vrijeme komemorativnih sveèanosti, kad veæ ne žele na Medvedgrad, kad su veæ na vojnièkom groblju pripadnika domovinskog rata, doðu na jedan od grobova muslimana, kojih na Mirogoju ima podosta i polože vijenac na jedan od grobova i kažu da je to za sve poginule muslimane. Tako da se simbolièno oduže. Posebno je bolan neprimjeren naèin ponašanja prema poginulim borcima muslimanima upravo u Dubrovniku. Iako je nepobitna èinjenica da je veliki broj muslimana sudjelovao i poginuo u odbrani Dubrovnika, iako je islamsko groblje tik do katolièkog, nitko se nije sjetio, èak niti suborci a da i ne spominjem stožer HV-a, da oda poèast tim hrvatskim vitezovima i njihovoj žrtvi, odlaskom i polaganjem vijenaca na njihove grobove. Pada mi napamet misao koju izrièe Don Živko Kustiæ u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu, kada kaže: „Ako ima graðana koji su alergièni na islam (što katolik nikad ne bi smio biti, jer time nijeèe svoje abrahamovske korijene i samu svoju vjeru), zar se i oni ne bi morali zauzimati za ljudska prava u cjelini?“ Nažalost, unatoè gotovo plebiscitarnom udjelu u obrani i stvaranju sadašnje Hrvatske, nije nam adekvatno uzvraæeno, štoviše, usudio bih se tvrditi da smo nakon 1993 god. gotovo iskljuèeni iz svakog oblika politièkog života. Poglavito se ovo odnosi na Hrvate islamske vjere. Zašto?? Da li je to uèinjeno iz razloga što se je veliki broj muslimana u svoj matiènoj domovini Bosni i Hercegovini nacionalno opredijelio kao Bošnjak, pa se to ovdje krivo poima i tumaèi i naš doprinos zbog toga minimalizira i obezvreðuje ili posve briše.? Da li se podliježe silnoj i nakaradnoj lažnoj propagandi, da se sve pripadnike Islama osumnjièi, bolje reèeno, bez ikakvih dokaza proglasi islamskim teroristima, da se izazove podozrivost prema muslimanima i postigne da se naš doprinos stvaranju hrvatske države zaobilazi, ne spominje ili èak utajuje. Ili je to pak zbog nedostojanstvenog udvaranja srpskoj politici pa se danas izmišljaju nekakvi njihovi uèesnici, ostaje za istražiti i naæi valjan odgovor??? Svakako ovom stavu doprinosi i nesretni sukob izmeðu Hrvata katolika i muslimana kojeg su isprovocirali velikosrbi i njihove sluge kako bi razdvajanjem jednih od drugih lakše ostvarili svoje pretenzije što im je barem za sada uspjelo jer su postigli da na dugim granicama Hrvatske osnuju svoju pseudo državu u državi tzv. Republiku srpsku, koja je vjeèna ugroza i jamac polaganog tzv. puzajuæeg stvaranja zajednièke države svih Srba.   Da potkrijepim izneseno poslužiti æu se djelom intervjua gospodina PHILIPA COHENA slovenskom listu DELO kojeg je djelom prenio Veèernji list davne 1998 god. pod naslovom, „Opasnost za Hrvatsku i dalje dolazi od Srba.“ Intervju je prošao gotovo nezapaženo u hrvatskoj javnosti, iako je instruktivan iz više razloga. Gospodin Cohen je poznata osoba u svijetu, kako u religijskim, tako u filozofijskim, publicistièkim i politièkim krugovima i kao brat ministra obrane predsjednika Clintona. Na novinarsko pitanje: „Kakvo je vaše viðenje dogaðaja na ovim prostorima“, odgovara: „Vjerujem da, ako gledamo dugoroèno, najveæa opasnost za stratešku buduænost Hrvatske dolazi od Srba i uvijek æe dolaziti od njih. Nažalost postoji snažno shvaæanje u ovoj zemlji, u dijelu populacije i dijelu politièkog vodstva da najveæa opasnost za Hrvatsku dolazi od Muslimana, a za Srbe se misli da æe s njima iæi lakše. Ovakvo mišljenje Hrvatima poslano je izravno od Sotone. Jer takvo mišljenje može voditi uništenju ove države. Možda moje rijeèi zvuèe prejako, no Srbi žele osvojiti dalmatinsku obalu. Puno prije 1844., Garašaninova Naèertanija i Crne ruke. Ako gledate ovlasti peækog patrijarha I srpske ortodoksne crkve, ono obuhvaæa podruèje identièno Garašaninovoj velikoj Srbiji. I to nije sluèajnost. Srbi imaju problem. Ne znaju gdje im je dom i žele da vaš dom bude njihov. I to žele postiæi na bilo koji naèin. Bit æe vrlo sretni da osvoje vašu zemlju ratom, ali bit æe sretni i ako je osvoje jednostavnom kolonizacijom i tada demografski kontroliraju. Ono što Srbi žele i što æe uvijek željeti je proširena Srbija na raèun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srba.“Na daljnje pitanje novinara: „A buduænost Bosne i Hercegovine?, odgovara: „Mislim da æe još biti rata. Rat neæe poèeti Hrvati i Muslimani nego Srbi. Sada kad imaju pola Bosne, taj æe dio iskoristiti kao odskoènu dasku za novo osvajanje. To je lako predvidjeti. Zato je vrlo važno za Hrvate da razumiju da njihova buduænost i suradnja leži u iskrenim, prijateljskim odnosima izmeðu Sarajeva i Zagreba. Jedino u takvom savezništvu Zagreb može pobijediti.“ Gotovo bih se usudio reæi, da ovaj intervju predstavlja sublimaciju mojih upozorenja iz svih mojih objavljenih radova koje æe uskoro izaæi sublimirani u jednu knjigu pod naslovom- Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države. Upozorenja se odnose na potrebu reafirmacije zajedništva Hrvata katolika i muslimana, koje su neki sumnjivi ljudi i njihovi još sumnjiviji ciljevi doveli u pitanje. Sve što su ovi sumnjivi ljudi radili, suprotno je i strano duhu i geniju hrvatskog naroda, njegovoj filozofijskoj misli, naèinu života, dubokoj i istinskoj toleranciji njegovanoj stotinama godina.No vratimo se kljuènoj èinjenici koja je stalni predmet mog zanimanja, isticanja i upuæivanja i koja se nastavlja na uvodne rijeèi gospodina Cohena. To je èinjenica da srpska politika unatoè nekih sadašnjih personalnih promjena, nema tendenciju odustanka od velikosrpskih ideoloških i teritorijalnih ciljeva, veæ da se radi o stanovitoj politièkoj mimikriji, èekanju na konsolidaciju i „bolja vremena“, osloncem na one iste snage koje su upravo ovdje u Hrvatskoj pokrenule ukupno zlo. Iako takav razvoj dogaðaja svi skupa znaju i prognoziraju, ništa ne poduzimaju da sprijeèe da ne nastupe vremena koja otvaraju prostore ostvarenju takovih projekata i zahtjeva sliènim onima poput negdašnjeg komunistièkog „kljuèa“ po kojem æe imperativno tražiti imenovanja na sve javne visoke funkcije i na taj naèin steæi dominaciju u državi koju su rušili i èega se ne odrièu, èak kad se isprièavaju. Neshvatljivo je da u politièkim krugovima Hrvatske nema spoznaje o tome a niti politièkog senzibiliteta da nasuprot ovakvom politièkom srpskom stavu, na strani hrvatskih muslimana i Bošnjaka, nikada prije, pa ni sada, nakon nesretnog rata, nisu postojali osvajaèki planovi na raèun Hrvata, a pogotovo bilo kakvi teritorijalni zahtjevi, a ponajmanje da bi postojala ideologija, koja bi išla za uništenjem svega što je hrvatskog. Upravo te èinjenice ukazuju se kao jamstvo za stvaranje saveza, ne kao neke protu srpske alijanse, veæ kao nužnost politièkog, ekonomskog , socijalnog i èak biološkog opstanka. Osim toga valja znati da na podruèju današnje Hrvatske nikada nije bilo rata izmeðu katolika i muslimana i da neke zlonamjerno potencirane refleksije s drugoga državnog podruèja, sijanje mržnje, predrasuda, eliminiranje muslimana iz svakoga politièkog i inog života, unatoè navedenih kristalno jasnih èinjenica i naših stavova, ima za cilj otvaranje prostora onim snagama koje su latentni protivnici svega hrvatskog i postizanje zaobilaznim putem, po sistemu podijeli pa vladaj, onog istog zbog èega je i pokrenuta ukupna zloèinaèka mašinerija. To se radi kako preko onih èija je nacionalna iskljuèivost najplodnije tlo za takovu rabotu, tako i preko onih koji su prodane duše, koji su u nekim obvezama da tako postupaju, jer pred vlastitom javnošæu prikrivaju neka  ranija zlodjela uèinjena pripadnicima vlastitog naroda. Upravo takvi stalno drže u opticaju srpsku šovinistièku i retrogradnu tvrdnju da vjera odreðuje naciju, koju je znanstveno obeskrijepio dr. Ante Starèeviæ. To što neka retrogradna manjina, ne æe ili ne zna proèitati i pojmiti stvarnu velièinu nauka dr. Ante Starèeviæa i što minimaliziranjem njegovog mudroslovlja na ekskluzivnu simboliku èini štetu hrvatskom narodu, doista je velika nesreæa. No, vjerujem da su takvi prolazno nevrijeme i da æe plodovi ovog istinskog pravnog i filozofijskog genija, koji je svojim filozofskim i praktiènim stvaralaštvom ukupnu hrvatsku duhovnu misao uvrstio na najviše mjesto u zajednici vjeènih i neprolaznih svjetskih civilizacijskih steèevina, daleko prije nego što su se i sjetili da u San Franciscu kodificiraju poštivanje ljudskih prava i sloboda, napisao je, govorio i prakticirao poštivanje razlièitosti tezom: „da vjera ne odreðuje naciju“ i „da su Hrvati narod s više vjera s katolièanstvom i islamom i to nije naša razlika nego naše bogatstvo.“ Gotovo na vlas isto govorio je i pisao, veliki reformator i istinski muslimanski preporoditelj, voða kojeg je narod poštovao i slijedio, Reis-Ul-Ulema, Hadži Mehmed Džemaludin Èauševiæ (1870-1938.): „muslimani ako žele da se održe moraju iæi zajedno s Hrvatima.“ Neprekidno je upozoravao na srpsko nastojanje da Bosnu i Hercegovinu pripoje Srbiji i da su za postizanje tog cilja spremni uništiti sve druge koji nastanjuju zemljicu Bosnu, što se, nažalost, ostvarilo stvaranjem tzv. Republike Srpske. Danas, parafrazirajuæi ovog istinskog velikana, nakon svih negativnih iskustava prošlih i sadašnjih, valjalo bi reæi: „i Hrvati ako žele da se održe, valjalo bi da idu zajedno s muslimanima.“ Na tragu takve misli i poruke, Muftija Ševko ef. Omerbašiæ, vjerski islamski poglavaru Hrvatskoj, u svom intervjuu u Fokusu od 16.6.2000. bezrezervno izjavljuje: „Bošnjaci žele ujedinjenje s Hrvatskom. Mislim, kaže Muftija Omerbašiæ, da Hrvatska i Bosna i Hercegovina mogu opstati samo ako su u jednoj državi. Ujedinjene, naše bi zemlje imale izuzetan ljudski i tehnièki kapacitet. Imaju i dobar geopolitièki položaj. A sadašnja granica nije prirodna.“ Kad je novinar izrazio sumnju u to da æe „vaši Bošnjaci biti oduševljeni ovim što govorite“, Muftija je bez okolišanja jasno odgovorio: „Varate se. Oni jedva èekaju to spajanje. Ali ne kako se govorilo s pozicije stvaranja Velike Hrvatske, nego na osnovi ravnopravnih odnosa“. U pogledu odnosa prema Srbima u tzv. Republici srpskoj, nije bilo dvojbe kod Muftije, da æe se, ukoliko se stanje ne vrati na prijeratno, to postiæi ratom, iako vjeruje da æe se Srbi urazumiti i konaèno shvatiti što je za njih najbolje. No o svemu tome najvažnije je da u meðuvremenu Hrvati i Bošnjaci poènu o tome razgovarati.“ Ovaj intervju dao je ovom listu vjerski poglavar muslimana u Hrvatskoj, neposredno prije svog puta u Teheran na Kongres islamskog jedinstva, organizacije koja okuplja sve misleæe muslimane svijeta, uz napomenu da æe upravo tamo, izmeðu ostalog, govoriti i na ovu temu. Ako nije pojedinim jasno mjesto i tko je na hijerarhijskoj ljestvici islamskog sveæenstva Muftija Ševko ef. Omerbašiæ, ukoliko je dopušteno usporeðivati, njegovo mjesto u hijerarhiji odgovara mjestu kardinala u hijerarhijskoj ljestvici katolièkog sveæenstva. Nadam se i vjerujem da æe dobronamjerni upravo na temelju ove usporedbe shvatiti svu ozbiljnost i promišljenost svake rijeèi kao i poruke koja dolazi od našeg vjerskog poglavara i da se bezrezervno može reæi da je njegova izjava rezultat dubokog zagledanja u buduænost kako to i prilièi vjerskim poglavarima, koji ujedno referiraju i ideale koje slijede njegovi istovjernici. Naravno da su za provedbu jednog ovakvog prijedloga potrebni ljudi koji æe biti sposobni ostvariti potreban savez. To svakako ne mogu biti isti ljudi koji su u prenesenom smislu rijeèi bili buldožeri, veæ se traže arhitekti jednog novog potrebnog saveza, koji je uvjet bez kojeg se ne može, èime æe se saèuvati narodna supstanca koja je biološki dovedena do minimuma, politikom koja ima za cilj svoj uski egoistièni interes. Da bi onemoguæili ovo i sprijeèili provedbu Starèeviæevih teza da vjera ne odreðuje naciju, velikosrpska propaganda ranije, a i sada muslimane naziva Turcima, kako bi muslimane ovog podneblja oznaèili azijatima, ne Slavenima, iako znaju da su Islam prihvatili ljudi našeg podneblja. Ignoriraju tu èinjenicu i protežiraju tezu o muslimanima kao stranom tijelu pa stoga ne mogu niti biti po naciji drugo osim onog što su im oni namijenili da budu: „Turci, balije ili najèešæe ništa.“ Ovakav pristup nalaze u tvrdnji da su muslimani kako oni kažu Azijati, pa onda ne mogu biti ni Hrvati. Unatoè sijanja mržnje protiv Islama to im nije niti malo smetalo da budu najodaniji saveznici Osmanlijama po vjeri muslimanima, koji su im za uzvrat, sultanskim ukazima iz Istambula stvorili državu, pa i samostalnu srpsku crkvu, Peèku Patrijaršiju. Od dojuèerašnjih èobana stvorili su dvije „ kraljevske“ dinastije, pogrešno držeæi da æe dinastijskim borbama postiæi da duže tamo ostanu. Valja posebno istaèi, da Turcima osvajaèima nije ni na kraj pameti padalo da muslimanima Bosne i Hercegovine osnuju državu, iako su ispovijedali istu vjeru. Naprotiv, BiH muslimane iskorištavali su na naèin da su ih slali u obranu carstva u daleke krajeve gdje su propadali i ginuli i tako se smanjivala biološka supstanca tog stanovništva u korist Srba koje su Turci naseljavali na ispražnjena podruèja. Bosanska muslimanska vlastela uvidjevši sve te èinjenice, želeæi ostvariti samostalnu državu podigla je ustanak pod vodstvom Zmaja od Bosne- Husein – kapetana Gradašèeviæa protiv okupatorske osmanske carevine. Kako bi ugušili ovu pobunu, Turci imenuju za pašu i voðu kampanje protiv pobunjenika, Srbina iz Like Latasa, poruènika austrougarske vojske i dezertera koji tobože  prelazi na Islam i postaje Omer paša Latas. On æe kao pravi srpski izdanak u neviðenom krvavom i genocidnom pogromu ugušiti ustanak. Bio je to prvi programirani genocid nad muslimanskim bosanskim stanovništvom po nalogu Osmanlija u srpskoj provedbi pod zapovjedništvom Latasa. Preko 1.500 bosanskih i hercegovaèkih vlastelina, begova i aga koji su bili uèesnici ustanka deportirao je u Istambul gdje su i skonèali. Preostaloj vlasteli oduzeo je zemljišta na koje je naselio Srbe iz uže Srbije te tako zapoèeo penetraciju Srba i prisvajanje Bosne i Hercegovine. Meðutim, u tamošnjim povijesnim udžbenicima nema ovih èinjenica jer se utajuje sluganstvo i suradnja u provedbi zloèina. Kako tada, tako i sada. Nastavljajuæi takvu politiku, bolje reèeno ideologiju, nema tog sredstva koje neæe velikosrpska propaganda upotrijebiti kako bi onemoguæila zajedništvo katolika i muslimana jer dobro znaju da je to zajedništvo brana ostvarenju njihove zamisli.   U namjeri razdvajanja katolika i muslimana, velikosrpska propaganda ne preže od bilo kakvih sredstava a sredstvo koje stalno drži u opticaju je i tvrdnja o fašistoidnosti i genocidnosti cjelokupnog hrvatskog naroda. Cilj je dvojak. Postiæi kod svjetske javnosti odium prema Hrvatima, a muslimane zbog kako oni kažu-„grijeha uèešæa“, navesti da otklon od hrvatstva, èime se ostvaruje njihova dominacija. Iskrivljavajuæi težnju Hrvata za vlastitom državom, namjerno ne želeæi praviti razliku izmeðu države i politièkog režima u državi, želju svih Hrvata za vlastitom državom, zlonamjerno poistovjeæuju s režimom. Iako je država izraz volje jednog naroda a režim u državi stvar je politièkih odnosa i redovno nije izraz volje naroda, za bivšu i sadašnju srbokomunistièku propagandu to je jedno isto i zlonamjerno vrše izjednaèavanje tih pravno i politièki suprotnih pojmova, te stekli uvjete za optužbu cijelog naroda prokazujuæi ga kao genocidnog, a u svijetu postigli omrazu Hrvata. Tako, zbog èinjenice da su uèestvovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske kao i èinjenice da se veliki broj muslimana izjašnjavao Hrvatima od velikosrpske mašinerije proglašeni su ustašama. Zadesilo je to gotovo sve muslimane, pogotovo intelektualce, osim odreðenih povlaštenih pojedinaca.Nije sporno  da su muslimani sudjelovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske želeæi u takovoj državi ostvarenje ravnopravne zajednice na osnovi poštivanja razlièitosti utemeljene na Starèeviæevoj nauci poimanjima države. Meðutim, isto tako stoji èinjenica da ako su željeli i stvarali hrvatsku državu, veæina nije htjela režim koji je stvoren u to vrijeme. Da bi svoje obitelji, imovinu i èast, zaštitili od pogroma, ubojstava, klanja, paljenja, silovanja i likvidacija djece što Srbi sustavno 200 godina prakticiraju nad muslimanima u pokretu su uèestvovali iskljuèivo iz obrambenih razloga, a ne ideoloških. To najbolje ilustrira èinjenica da zloèine koje su Srbi poèinili u ovom posljednjem ratu, pravdaju na naèin da su se branili od ustaša, kako su nazivali i muslimane i katolike, iako takvih politièkih formacija ni u tragovima nema na podruèju Hrvatske i BiH. Kad 60 godina nakon II svjetskog rata svoje zloèine pravdaju na ovakav besraman naèin, a to rade i dan danas, možete si predoèiti kako je bilo muslimanima koji su se izjašnjavali kao Hrvati islamske vjere. Odmah su oznaèeni kao ustaše i relikt prošlosti, èime su automatski sebe izložili neviðenim represalijama sve do ubojstava cijelih obitelji, kakva sudbina je zatekla i Hrvate katolike. Na takav naèin, prinudom, sijanjem straha od biološkog nestanka, ishodili su razdvajanje zajedništva katolika i muslimana pa na osnovu prokušane metode „podijeli pa vladaj“ koju su uèinkovito prakticirali i provodili doveli i do bratoubilaèkog rata. Kako nisu uspjeli u tijeku II svjetskog rata sve muslimane likvidirati pokušavaju drugom metodom. Po okonèanju tog rata, nasilno pokušavaju muslimane posrbiti. Kad im to ne ide po zacrtanom planu, izmišljaju naciju Jugoslaveni, koja je ustvari zamjenica za Srbe, kao bi na taj naèin apsorbirali muslimanski korpus u cijelosti i polako kroz generacije doveli do zaborava tko smo i što smo. Da bi izbjegli takvu sudbinu, muslimani su pružili tzv. pasivni otpor kakav nije zabilježenim u povijesti svjetske civilizacije još od vremena velikog Mahatme Gandija, tako što su se suprotstavili ovom nasilju na naèin da su se deklarirali kao „ neopredeljeni.“ Ovaj izbor nipošto nije znaèio da su muslimani doista „neopredijeljeni“, veæ se radilo o mudrom otporu muslimana srbizaciji, na naèin: „ne dopuštate da budemo nacionalno što želimo, a ne želimo  biti to što nareðujete, ostajemo neopredeljeni.“ Da bi oèuvali svoju samosvojnost, biološku supstancu i svoj potencijal, muslimani su plebiscitarno prihvatili ovu formu otpora, èije vrijednosti ni do dan danas nisu pravilno protumaèene, a posebno ne na ovaj naèin. Kako Srbi nisu mogli ovaj otpor sprijeèiti, èinili su sve da ga izrugaju, pa su govorili o muslimanima kao prevrtljivcima. Posebno su se izrugivali nazivanju muslimana cvijeæem hrvatstva.  A radi èega je dr. Starèeviæ upotrebio ovu prispodobu? Evo objašnjenja! Kad su posljednji izdanci hrvatskog katolièkog plemstva likvidirani u Beèkom Novom Mestu, begovi i age u Bosni i Hercegovini, po Starèeviæu, jedino su istinsko hrvatsko plemstvo, koje on stoga naziva cvijeæem hrvatstva. No, Srbi su brzo shvatili da ismijavanjem ove tvrdnje, u kombinaciji s brahijalnom silom, postižu uèinkovitije razdvajanje, tim više jer je nažalost od brojnih slugana srbokomunista i površnih neznalica prihvaæena ova rugalica i ovdje. Tome su dodali i neistinu da Hrvati kao neiskreni Latini pokušavaju zavesti muslimane lažima o jednakopravnosti u cilju stvaranja Velike Hrvatske. Usprkos svim srpskim nastojanjima muslimani su svojim plebiscitarnim uèešæem u stvaranju hrvatske države u Domovinskom ratu pokazali, da 60-godišnja velikosrpska propaganda nije uspjela zatomiti tradicijske spone i ostvariti želju za samostalnom državom, a težnju „svi Srbi u jednoj državi“ bar su za sada suspendirali. Zajedništvom smo uz teške žrtve slomili ostvarenje srpskog sna. Eto,to je naš prinos, a prinos je i to što još uvijek vjerujemo da æe biti politièkog razuma, znanja i opæe narodne mudrosti da se razoblièe oni koji žele taj prinos minimalizirati i obezvrijediti, kao oni koji ne žele Hrvatsku ni državu ni narod, makar da su formalno pravno pripadnici hrvatskog naroda.

 

« Prethodna		Sljedeæa »