www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Ratni zloini '91-'95 u RH > POGROM CIVILA VOINSKOG KRAJA U PROSINCU 1991. GOD. OD STRANE SRBOETNIKA
Utorak, 15 Listopad 2019
 
 
POGROM CIVILA VOINSKOG KRAJA U PROSINCU 1991. GOD. OD STRANE SRBOETNIKA
Nedjelja, 02 Sijeanj 2011

Referat koji je pripremljen i prezentiran na Petom Hrvatskom rtvoslovnom kongresu - koji je odran u lipnju 2010. god., a koju je pripremio gosp. Miroslav Gazda sa originalnim snimkama koje su napravljene ulaskom Hrvatske vojske u Voin 1991. godine., i djelom snimljeni filmski materijali po svjedoenju oevidaca.

Miroslav Gazda
[1]

Pogrom civila voinskog kraja u prosincu 1991. god. od strane srboetnika


Srbo-etniki zloini  izvršeni nad  Hrvatima u Voinu i voinskom kraju od kolovoza 1991. do 13. prosinca 1991. god (Poloaj, poetak agresije, prve rtve i lager Sekulinci, masakr 3. i 6. prosinca, krvoprolie u Humu, Bokanama i Kometniku, petak 13. prosinac 1991. god., rtve i štete, svjedoenja, zakljuak.)

Voin je zemljopisno smješten na sjeveroistonim obroncima Papuka na podruju Zapadne Slavonije. Prvi pisani tragovi dosiu do
XII stoljea, kada je voinski kraj pripadao redu templara. No i tada se ve spominju kamene zidane utvrde podignute na ovom  podruju zvane Voin i Drenovac. Kroz stoljea divota spominju se ovdje razni zemljoposjednici i vlastela, ali je sve vrijeme ovdje nastanjen hrvatski ivalj. Sredinom 16. stoljea prodorom turaka pada Voina i okolni krajevi pod tursku upravu. Ove promjene vlasti omoguuju i naseljavanje muslimanskog i vlaškog divlja (ovi potonji su bili turski vazali), koji dijelom ostaju na ovom podruju i poslije osloboenja od turaka koncem 17. stoljea. Tijekom nadolazeih stoljea Voin s okolicom razvija se u jako proizvodno, obrtniko trgovinsko središte s naznaenim kulturnim i vjerskim ivotom. Bogatstvom prirode i vodotocima rijeke Voinke te izuzetnog gorskog zraka, Voin postaje poznato turistiko izletište, a upna crkva Pohoenja Majke Boje sagraena u 15. stoljeu, odreuje ga kao katoliko svetište. Kako ratom za osloboenje od Turaka tako i I. i II.
svjetskim ratom Voin je strašno razaran, a dovoenjem nesrpskog ivlja, kao nagradu za pobjede, mijenja se nacionalna struktura na štetu Hrvata. Ovi povijesni dogaaji omoguili su poinjenje novih zvjerstava i zloina mještana Voina Srba nad svojim susjedima (komšijama) Hrvatima u Domovinskom ratu.

POETAK AGRESIJE

Od poetka demokratskih promjena sredinom 1990.god. na kojima komunisti, kojima su privreni Srbi i tzv. Jugoslaveni, gube vlast na razini drave pa i u slatinskom kraju, gdje pripada opina Voin, Srbi voinskog kraja pripremaju otvorenu pobunu, naoruavaju se i otvoreno prijete orujem.
Samo mjesto Voin 1991. god. broji 1160 stanovnika s ukupno 324 domainstva, dok cijela opina Voin sa salima: Bokane, eralije, Dobrii, Donje Kisonje, uri, Gornje Kusonje, Gornji Meljani, Hum, Hum Hum Varoš, Kometnik, Jorgi, Zubii, Kuzna, Lisiine, Macute, Makovac, Novo Kusonje, Popovac, Rijenci, Sekulinci, Smude, broji blizu 3.000 stanovnika, od ega 85% Hrvata i oko 15% Srba i ostalih manjina.

14. sijenja 1991. u Voin dolazi Jovan Raškovi koji s lokalnim etniki orijentiranim Srbima Milunom Karaiem i Opaiem pohode skup Srba na Kometniku, gdje ispred spomenika poginulim partizanima iz
II. svj. rata govore, kako ovdje (u Voinu) treba stvoriti novi Knin, koji treba da bude na ast i slavu srpskom narodu (govor Raškovia na CD-u) te da Srbi ne prihvate novu hrvatsku dravu. Tom prilikom Srbi skidaju hrvatski barjak sa zgrade šumarije i opine, a ve 9. lipnja 1991. god. formiraju tzv. oslobodilake jedinice teritorijalne obrane SAO krajine (Srpska autonomna oblast) Zapadna Slavonija. Iste otvoreno naoruava tzv. JNA (Jugosl. narodna armija), kasnije iz vojarni Slatine i Našica, oruje se dovozi vojnim vozilima, a prati ga kapetan JNA Ranko Dragojevi rodom iz Voina. Ve 30. lipnja 1991. god, u organizaciji JNA i SBS-a (Srpska demokratska stranka) za podruje Slavonije i Baranje, oformljena je XII slavonska brigada i policija SAO Krajine, a na podruju Osijeka, Našica, Orahovice i Slatine (Voina) V. partizanska brigada JNA. Nešto kasnije uz suglasnost pobunjenih Srba stigle su etnike formacije iz Srbije: „Beli Orlovi“ i „Srpski pokret obnove“ iz aka. Mjesto ustroja ovih etnikih jedinica bio je Lager Sekulinci i Gudnoga, u neposrednoj blizini Voina. Zveckanje srboetnikog oruja je sve glasnije te lokalna hrvatska vlast u Voinu osniva Krizni štab obrane Voina, organizira 20-tak mlaih mještana Hrvata, naoruanih vlastitim lovakim orujem, i odreuje none strae u Voinu. Najkritiniji dio mjesta bio je predio Prevenda, nastanjen Hrvatima, dok je dio centra Voina, u pravcu edovice, Slatine i Kometnika te Lisiine bio nastanjen preteito Srbina.

Praktino, hrvatski ivalj na Prevendi bio je u Srbo-etnikom okruenju, što u prvo vrijeme danju i nije bilo tako opasno, ali nou su Srbi puškarali, izvikivali jezive parole i uznemirivali mještane Hrvate. 6. kolovoza 1991. ispred pravoslavne crkve u Voinu, osnovan je i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade, sastavljen od Srba iz Voina i okolnih sela, a zapovjednim kadrom profesionalnih JA vojnika i vodeih slatinskih Srba. Zadatak ove etnike postrojbe bio je rušenje legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj (dakako i na podruju Slatine) i stvaranje etniki istog podruja tzv. „SAO Zapadna Slavonija“ u okviru „Velike Srbije“. Za to su mobilizirani uglavnom mladi i za borbu sposobni Srbi, dok su stariji muškarci i ene obnašali logistiku potporu. Veliki broj graana srpske narodnosti iz Slatine, Bukovice i drugih veih mjesta Virovitike upanije pohrlio je prikljuiti se odmetnicima koje je JA sada ve naoruavala i s teškim naoruanjem i oklopnom mehanizacijom.

Zapovjedni kadar I. bat.: komandant obrane Veljko Vukeli, kmd. štaba TO (teritorijalne obmane) Boro Radosavljevi, kmd. bataljuna Dragomir Keleuva, kmd. ete za posebne namjene (likvidaciju) Borivoj Luki, zamjenik kmd. bataljuna Milan Graovac, kmd. ete u eralijama Rajko Crnobrnja, kmd. pratee ete Savo Tanovi, kom. pratee ete u Voinu Slobodan Radoševi, u Pušini Stevo Ivkovi, u Lisiinama Ljubomir Makari, kmd. voda minobacaa Milovan Boji, baterije VBR-a (višecijevni raketni baca) Borislav Dobri, komandir milicije u Voinu Milan Crnobrnja, naelnik za vezu Ljubisav Obradovi, politiki komesar Milan Juriši, operativac u štabu bataljuna Rajko Boji i Savo Radoševi, naelnik za promet Branislav Boli, kmd. voda za obranu Balinaca Ilija Dragievi, oficir sigurnosti u štabu Jovan Koki, kmd. pratee ete u eralijama Goran Bosanac. Osim ovog bataljuna na podruju Voina djelovala je komanda Zveevo s glavnim komandatom - kap. I. klase Boro (Joce) Luki, zamjenikom porunikom – Brankom (Svetozara) Vojnica, kmd. za polit. vaspitanje kapetan I. klase - Milan (Slavka)  upovi.

I. eta na Zveevu sa103 vojnika, 2 raketna bacaa 90 mm, ostalo automatsko i poluautomatsko naoruanje s komandirom - porunikom Miroslavom (Pavle) Habuš. Udarna eta za podruje eralije, Macute, Bokane, Balinci, brojila je 200 vojnika, 6 minobacaa 82 mm, ostalo poluautomatsko i automatsko naoruanje s komandirom - porunik Goran (Marka) Bosanac i etni starješina vodnik – Boško (Dušana) Radmilovi. II. eta za podruje Gornji Meljani i Sekulinci brojila je 153 vojnika sa 2 minobacaa i 21 strojnice, a zapovjednikom Bogdanom (Pantelije) Jorgi.
III. eta Lisiine brojila je 150 ljudi naoruana sa 4 RB (runi baca projektila), 5 snajpera i ostalo automatsko oruje, zapovjednik-kapetan Ljubomir (Veljka) Makari iz Lisiina. IV. eta za Voin brojala je 119 ljudi, imala je 3 minobacaa, 10 strojnica i ostalo automatsko i poluautomatsko oruje, komandir je Slobodan (Joce) Radoševi.

Posada Voina imala je komandu stana sa 35 vojnika, a komandir je vodnik Stevan (Dušana) Drezgi, vezist porunik Dalibor (ure) Drezgi. Izviaka jedinica od 10 ljudi sa komandirom Radovanom (Milia) Dudakovi. eta za posebne namjene od 68 ljudi, komandant ivko (Steve) urevi, zamjenik Goran (Bogdana) Bosanac i kontraobavještajci Ljubinko (Mitra) Vladisavljevi i Ranko (Milana) Milinovi. Posada ete Voin (IV eta) brojila je 126 ljudi sa komandirom ore (Vojislava) Vlaji, zamjenikom Stankom (ure) Slavkovi, naoruana sa 2 minobacaa, 4 strojnice i ostalo automatsko oruje. Pozadinski vod broji 16 ljudi, a komandir je Branko Kuki. Udarna grupa (sudjelovala u masakru u etekovcu 4. rujna 1991. i Voinu 12/13. prosinca 1991.) brojila je 13 etnika: komandir Goran (Vasila) Mihajlov, vojnik Damir (Vladimira) Bai, ro. 1963. g., Boris (Svetozara) Baukovi, ro. 1960. g., Siniša (Save) Puškari, ro. 1960. g., Darko (Boe) Pavlovi, ro. 1960., Siniša (Save) Desani ro. 1960. g., Nikola (Steve) ovi ro. 1951. g., Petar (Save) Puškari ro. 1967. g., Milan (Pere) Boji ro. 1970., Savo (Ranka) Lazarac ro. 1959. g., Boro (Rajka) Liina ro. 1956. g., Milan (Pere) Jagodi ro. 1973. g., Goranka (Petra) Misli ro. 1970. g.

Komanda Papukog odreda broji 21 vojnika sa zapovjednikom kapetanom I. kl. Dragan (Paje) Keleuva i polit. komesarom kapetan Milan (Branka) Juriši. Specijalni vod pri komandi broji 29 vojnika. VII. eta broji 148 ljudi sa kmd. kapetan Milneko (Ilije) Milati i zamjenikom kapetanom ivkom (Lovre) Milakovi, naoruana sa 17 strojnica, 3 snajpera, 1 MB, ostalo automatsko oruje. Tenkistiki vod brojio je 32 ljudi, komandir Jovica (Nikole) Ivkovi, sa 8 tenkova (broj je pretpostavka, je da tenk je uništila Mikleuška satnija HV u selu Kraskovi), 1 ostao u Humu, a 1 u Voinu kod tvornice Gaj. Raketarski vod broji 17 ljudi sa kmd. porunikom Borom (Milana) Dobri. Mitraljeski vod broji 11 ljudi kmd. Milivoj (Jovana) Simi. Minobacaki vod 82 mm i 120 mm broji 51 ovjeka sa kmd. urom (Zdravka) Novakovi. Sanitet na terenu broji 31 ovjek sa kmd. Milivojem (Petra) Bogatiem. Sanitetska sluba medicinsko osoblje broji 16 ljudi, naelnik dr. Mihajlov Vasil, bolniari Jelena Radoševi, Dušanka Luki, Darko Teodorovi i Milorad Bosanac, ustrojeni u Domu zdravlja Slatina.
Pomono sanitetsko osoblje od 13 ljudi sa nastavnicima kapetanom Tomislavom (Mladena) Bursa, Aleksandra (Marka) Jakši, Milena (Joce) Mihajlov i ivana (Vojislava) Jagodi, ustrojena u Domu zdravlja Slatina. Intendantura broji 49 ljudi, a od njih je iz Slatine naelnik – stariji vodnik Jovan Popadi, Borislav Graji, Drena Maravi, Pajo Doljnar, Milorad Ojki, Ljubiško Suboti, Goranko Boji, Mile Puškari, Bratislav Bogati i Julijana Tanovi.
Materijalno-tehnika sluba i ratna proizvodnja broji 23 vojnika s naelnikom Zdravkom Bosanac i šefom farme Radosavci Milanom Lazarac.
Veterinarska sluba broji 3 ovjeka, naelnik Zoran Vukovi.
Posada topova B1 broji 22 vojnika sa kmd. Savom Tanovi. Štab teritorijalne obrane broji 14 ljudi s kmd. Borom Radosavljevi i Rajkom Boji.

Mjesne strae i patrole u Voinu u ulicama: 6 korpusa (Dubrovaka) 22 vojnika, rtvava fašizma (Vukovarska) 23 vojnika, 12. proleterske (N.Š. Zrinskog) 25 vojnika, Pašina (Prosinakih rtava) 10 vojnika, Karanova ulica (Josipa Martinca) 7 vojnika, Gaj (Gaj) 14 vojnika, Radnika (Vinkovaka) 8 vojnika i Grigor Vitez (V. Udatniya) 5 vojnika. U selu eralije mjesnu strau obnašaju 10 vojnika: Stevo Škrobi, Ilija Crnobrnja, Boško Vukovi, Mirko Bosanac, Todor Graonja, Stojan Golubi, Vid Starijaš, Marko Veselinovi, Stevo Golubovi i Dragutin Šekuljica. U selu Pušina mjesne strae, logistika i komanda mjesta broji 83 ovjeka, u središnjem dijelu eralija 37 ljudi (pokrivaju Balinaki i Voinski pravac), i ostala sela oko Voina ukupno 408 mobiliziranih ljudi.

Prema dokumentima i spoznajama Srbi su pod oruje mobilizirali i rasporedili i jedinice 2.181 naoruanog ovjeka, no puno ih je nerasporeenih, a naoruanih odmetnuto u brda, a sa sigurnošu moemo tvrditi da je i svaki preostali srpski „CIVIL“ bio naoruan. Krajem mjeseca rujna 1991. godine u Voin dolazi 600 srpskih dragovoljaca Šešeljovih etnika „Belih orlova“, i od tada je suivot Hrvata i Srba u Voinu i ostalim selima izgubio svaki smisao.

PRVE RTVE I LAGER U SEKULINCI

10. kolovoza (ponedjeljak) grupa etnika puškara iz pravca Brezika prema drvnoj industriji „GAJ“ u pol bijela dana, dok se iz vozila Jugovojske ulicom rtava fašizma (Vukovarskom) dijeli oruje od kue do kue. 14. kolovoza 1991. god. etnici Zoran Miševi, Dragan Starijaš i Slobodan Bosanac zv. Karas i još 2 etnika naoruani upadaju u hotel „VOIN“ U Voinu, maltretiraju i istuku Branka Ili poslovou hotela i još trojicu Hrvata te odvode Ilia prema lageru Sekulinci i od tada mu se gubi svaki trag. (Kasnijom spoznajom ustanovljeno je da su Branka Ili ubili etnici Zoran Miševi, Drago Starijaš, Slobodan Bosanac i bacili u jarugu na lageru Sekulinci. Posmrtni ostaci pronaeni su 1992. god. u Gudnogi, identificirani DNK metodom).

Sljedeeg dana oko 21:00 sat etnici su pucali na objekte kolodvora i zapalili kiosk za novine, oekujui reakciju hrvatske policije, kako bi ih pobili. Svjesni provokacije, a i brojane premoi etnika, na ovu pucnjavu i pale nije reagirala niti narodna zaštita niti MUP. 18. kolovoza 1991. u kasnim poslijepodnevni satima etnici postavljaju barikade i naoruane strae na svim komunikacijama brdskog dijela opine u selima Balinci, eralije, Hum, Kraskovi, Pušina, Gornja Pištana te na taj nain potpuno odsijecaju i zauzimaju 14 naselja s preteito srpskim puanstvom. Isto tako u rano jutro 19. kolovoza potpuno opkoljavaju predio Voina Prevenda od ostalog dijela mjesta (centra Voina, starog grada, Pašine ulice, pravca Huma i Kalvarije). etnici zauzimaju Policijsku postaju (specijalna teroristika postrojba pod zapovjedništvom Borivoja Luki Borivoja Radosavljevi) zahvaljujui izdaji policajaca Srba: Steve Šimi, Dragoslava Dokmanac, Zorana Jovakari, Ranka Radmilovi i Vlajka Tomaševi, koji su pogazili prisegu danu MUP-u Hrvatske i stavili se na raspolaganje svojoj brai Srbima.

U isto vrijeme etnici šalju Hrvata Stevu Bozak na podruje Prevende sa zahtjevom da Hrvati iz Narodne zaštite predaju oruje i prijave se u sada milicijsku stanicu SAO Krajine, u protivnom e se izvršiti napad na njih i sve pobiti. Sa pripadnicima Narodne zaštite Voina tu se nalaze i pripadnici MUP-a Voin, koji nisu prihvatili miliciju SAO Krajine, Darko Boikovi, Vitomir Dori i Ivan Benek.

Spoznavši nemogunost obrane nekolicina branitelja je predalo oruje, dok su neki pobjegli u kue sa orujem. Uslijedio je vrlo jak pješaki napad u trajanju od 30-tak minuta, potom su ponovno zatraili predaju oruja uz obrazloenje da su preostalim braniteljima nee ništa dogoditi. Mještane Hrvate istjerali su iz kua, oduzeli im oruje, opkoljene dotjerali kod kria na Prevendi, a Boro Luki naredio im je da moraju prihvatiti Novu vlast SAO Krajine koje je uspostavljena.

Par dana nakon okupacije Voina, u svom „pobjednikom“ pohodu po Prevendi, etnik Zoran Jorgi puca u kri na raskriju u Prevendi, Hrvati Voina bili su potpuno razoruani, iako su bili legalni posjednici lovakog i kratkog oruja, a Srbi potpuno naoruani lakim i teškim vojnim naoruanjem. Ustanovljena je civilna vlast Srba u Voinu koju su obnašali Ljubiško Novakovi, Stanko Dobrojevi (zvani Nadugako), Stanko Dobrojevi (zvani Nakratko), Lazar
Ojki,
Nikola evizovi, Nikola Plavši i Gojko Tomaševi. Isti su propisali RADNU OBAVEZU za sve mještane hrvatske narodnosti, reducirali snabdijevanje prehrambenim namirnicama, a kasnije im je kupovanje namirnica u trgovini potpuno zabranjeno. U ovoj borbenoj akciji etnika na Prevendu ukljueno je oko 300 Srba etnika, uglavnom mještana Voina, koji su bili maskirani i preteito u odorama JA. Unato tome mještani Voina Hrvati prepoznali su Milu Boli i Iliju Boli, a i druge etnike, po glasu i izgovoru. Glavni dunosnici Vojne vlasti u Voinu bili su: Borivoje Luki  zap. ete za posebne namjene, Borivoje Radosavljevi kmd. štaba TO (teritorijalne obrane) Slatina, Ilija Saši predsj. reg. odbora za SDS Slavonije i Baranje, Rajko Boji zamj. kmd. štaba TO, Zoran Milievi zapovjednik logora u Sekulincima, Dragan Dobrojevi polit. komesar, Milan Graovac, Savo Radoševi i Mladen Kuli obavještajci, Jovan Trbojevi (pukovnik JA) kmd. obrane Voina i Milan Simi zapovjednik speci jalnih postrojbi.

ivot u okupiranom  Voinu za Hrvatski ivalj postaje ivot u logoru. Hrvatsko puanstvo bilo je u potpunoj izolaciji bez prava na slobodno kretanje, sastajanje i komunikaciju.

19. kolovoza u prijepodnevnim satima privedeni su pripadnici narodne zaštite, Hrvati, Ante Šimi i Ivica Dori te pripadnici MUP-a Darko Boikovi, Vitomir Dori, Ivica Benek na informativan razgovor u miliciju SAO Krajine. Ovdje su pod nadzorom Bore Lukia maltretirani i tueni, potom su Ivica Dori i Ante Šimi zadrani, a ostali pušteni kui. Maltretirali su ih Mile Boli i Goran Bjelivuk. 22. kolovoza 1991. prilikom pokušaja bjekstva iz okruenja u Slatinu, sela Macute, uhvaeni su pripadnici Narodne zaštite Voina Franjo Dori i Krešo Dori te pripadnik MUP-a Voin Darko Boikovi, od strane etnikih straa u Macutama, koji obavještavaju Zorana Miševia zapovjednika interventne postrojbe Voin. Miševi ubrzo dolazi sa 5 specijalaca u kombiju Šumarije, prevoze zarobljenike na lager Sekulince, povezuju ih lancima, povezuju im oi, ispituju, mue i tuku. U maltretiranju se posebno istiu Zoran Miševi, Drago Starijaš, Milenko Mari i drugi, koje i pored zavezanih oiju zarobljeni prepoznavahu po glasu. Iste noi upala je u baraku grupa etnika, hvataju Darka Boikovia, tuku ga, a potom trpaju u vozilo glasno govorei  da ga vode na strijeljanje. Voze ga krae vrijeme, a potom vade iz vozila, na nepoznatom mjestu u mrklom mraku i s povezom na oima prislanjaju uz zid, a potom nareuju da se u ustašu (Darka) puca. Uslijedila je kratko tišina, škljocanje oruja i potom dva kratka rafala. Nastao je samrtni muk, potom glasni kikot etnika koji odvezuju Darka i ponovno ga voze u miliciju u Voin. Darko je bio polumrtav i sav ukoen od silnog šoka. Dan iza toga 23.08.1991. razmjenjuju ga za etnika Teodora Miševia. Razmjenu je izvršio zapovjednik policijske postaje Slatina – Stevo Gojmerac. Traume ovog etnikog iivljavanja kod Darka Boikovia bit e prisutne dok god je iv.

Franju Dori i Krešu Dori, zarobljene na lageru Sekulinci, 22.08 1991. god. u poslijepodnevnim satima, izvode etnici iz barake, odvode u sumrak, veu lisicama za jedno drvo (tako da su isto opasali svojim tijelima jedan za drugog ulanani), pri tome ih tuku, ispituju o nepostojeem oruju i snagama MUP-a, maltretiraju vrijeaju, potom ih ostavljaju tako zalanane 2 4 sata bez nadzora. Drugoga dana dolazi grupa etnika s kamionom, polegnu ve izmrcvarene Franju i Krešu leima na sanduk kamiona i vozaju ih šumskim vlakama oko sat vremena. Lea i potiljak glave zarobljenika su se potpuno okrvarili, a mišije popucalo, psihiko stanje organizma bilo je u kolapsu. Nakon sat vremena silnih muka dovoze ih ponovno na lager Sekulince i trpaju u limeni kontejner unutrašnjeg prostora 1,2 x2,5 metra, ovdje ostaju zaboravljeni 3 dana bez hrane i pia i mogunosti obavljanja nude. Nakon 3 dana etnici su otvorili kontejner, natjerali Franju i Krešu da ga malo oiste od izmeta i urina, dali im malo jela i bocu vode te ih ponovna zatvorili. Uskoro u isti kontejner dovode i zatvaraju Franju Banovac i Dragu Juri iz Huma te eljka Tkali iz Voina. Opstanak u ovom malenom prostoru bio je uasan. Povremeno su dolazili i tukli nas, repetirali i pucali pored kontejnera, izvikivali da e nas pobiti i slino. Vršili smo nudu u jedan ugao kontejnera, spavali na sjedei i lagano umirali u strahu za goli ivot. Nakon 7 dana etnici upadaju u kontejner, izvlae Franju Doria i eljka Tkalia govorei da ih vode na strijeljanje, tovare u auto Vartburg i vozaju šumom, potom dovoze u policijsku postaju, gdje im Zoran Miševi priopava da su slobodni skida im lisice sa ruku, i povez sa oiju te pušta na slobodu. Jozo Gecan iz Voina dolazi sa vozilom i prevozi ih kuama. Franjo Dori potom se krije od etnika po seoskim štagljevima, jamama i u šumarcima sve do osloboenja Voina od etnikih snaga 14. prosinca 1991. god. Isto je inio i eljko Tkali da bi sauvao ivot.

Krešo Dori, Franjo Banovac i Drago Juri ostaju u kontejneru na lageru Sekulinci gdje se etnika tortura nad njima nastavlja i dalje na najstrašnije mogue raine. Svakodnevno ih tuku, plaše strijeljanjem, ne dozvoljavaju izlazak za nudu, a hranu i vodu dobivaju svaka 2 do 3 dana. U isto vrijeme u drugi predjeljak limenog kontejnera dovoeni su i drugi zarobljenici Hrvati, Blaenka Na iz Kraskovia, Tomislav Šimanovi, iz N. Bukovice, Mirko Vueta iz  Slatine
20.09.1991. pokušana je razmjena Kreše Doria ali nije uspjela te ga etnici ponovno vraaju u kontejner, a pri tome ga maltretiraju. Dan iza toga pokušana je razmjena u Balincima, ali zbog napada etnika na etekovac, razmjena je propala. Ovaj puta Krešu vraaju u Voin u milicijsku stanicu gdje ga eka supruga i tromjeseno dijete. Zapovjednik milicijske stanice Mile Crnobranja šalje Krešinog oca u Slatinu vozilom uz valjanu propusnicu, koji dovozi osobu za razmjenu (izvjesnog Matia iz Bokana), a potom puštaju Krešu sa suprugom i djetetom u Slatinu. U nepunih mjesec dana etnike torture Krešo je izgubio preko 20 kilograma, polomljena su mu 4 rebra i doivio psihiki slom sa dugoronim posljedicama. Na lageru Sekulinci u limenom kontejneru ostali su Drago Juri i Franjo Banovac. Juria su nakon 7 dana torture 28.09.1991. god. etnici pustili i vratio se u Hum, psihiki i fiziki potpuno rastrojen i u šoku, dok su Franju Banovca iz Huma ubili etnici Zoran Miševi i Slobodan Bosanac zvani Karas iz Kusonja i Dragan Starijaš zvan Gagi. Dana 26. kolovoza 1991. na etnikoj barikadi u selu Hum, etnici Ranko Luki, Vukojevi, Plavši i Veselko Petruši, zaustavili su eljka Galovia, pretukli ga a potom ga Luki odvodi u šumu prema Lisiinama i tamo ga zakolje.

24. kolovoz 1991.
Blaenka N. iz Kraskovia, ro. 25.03.1972. god.

U vrijeme ratnih dogaanja ivim s roditeljima u Kraskoviu. Za vrijeme napada srboetnika na Mikleuš 24 ili 25.08.1991. god. oko 2 sata poslije podne, u selo dolaze sa“Reno 4“ etnici Dragoslav Luki iz Meljana i Dragan Starijaš iz erlija. Starijaš ja ostao sa mojim ocem na dvorištu, dok je Luki zašao u kuu, repetirao kalašnjikov, zaprijetio mi ubojstvom i grubo izveo iz kue, proveo kroz bašu do vozila, tada dolazi i Starijaš, veu mi oi i tovare u vozilo. Za sve to vrijeme psovali su mi majku ustašku i maltretirali me. Stiemo vozilom do lagera Sekulinci gdje me ponovno maltretiraju, psuju, ekajui da doe zapovjednik štaba u lageru Sekulinci Borivoj Luki. Isti me je kasnije ispitivao i naredio svojim etnicima da na mene navuku vreu i bace me u neki limeni kontejner, što su ovi uinili. Nakon kratkog vremena ponovno dolaze etnici, psuju mi majku ustašku, prijete mi smru, ispituju o mom bratu, zalijevaju kantom hladne vode, a za sve to vrijeme ostaje mi povez na oima. Iz kontejnera nisam izlazila tjedan dana, nudu sam vršila u jednom uglu kontejnera, vrlo hladne noi prevodila bez ikakvog pokrivala, a svaki drugi dan dobila malo vode i hrane. Nakon tog strašnog tjedna, prvi puta sam puštena van samo da oistim kontejner. Odmah potom u kontejner je upao jedan etnik, zbog poveza na oima nisam mogla vidjeti lice, obljubio me je i nasilno uzeo. Napominjem da sam tada bila stara tek 19 godina. Nakon ovoga gnjusnog ina u toku nekoliko narednih dana ovaj in se ponavljao, a maltretiranja su bila svakodnevna. Izgubila sam svaku vjeru u ivot i zazivala smrt. Nakon 23 dana provedena u kontejneru, silovana i maltretirana, dolazi etnik Drago Starijaš (zvani Gagi) iz eralija i kae mi da sam u planu razmjene, tovari me u vozilo sa povezom na oima  i dovozi do bunara u Kraskovi kui. U meuvremenu su mi ranili oca, koji je umro prije nego su me vratili kui. Ostala sam tako oko tjedan dana, za koje vrijeme je meni dolazio Srbin Jovo Cvijeti (zvani Cvajo) i nudio mi svoju pomo, iako je isti bio okorjeli etnik. Nakon dva tjedna po mene ponovno dolaze Starijaš i Ivkovi, veu mi oi, odvode u Drenovac, ponovno ispituju i maltretiraju ali obeaju da sam u programu razmijene te nas (i mene u grupi) razmjenjuju drugog dana. Poslije razmjene pobjegla sam u Orahovicu na sigurno, prijavila maltretiranje i silovanje, prošla lijenike preglede i zadrala se u Orahovici i kod brata u Pištani. (opaska autora: Blaenka N., puni identitet zaštien je i pohranjen u arhivi izdavaa.)

Sredinom 1
0. mj. 1991. god. etnici hapse Antuna Wolf, odvode ga u milicijsku stanicu Voin, potom na lager Sekulince, gdje ga je na smrt pretukao Zoran Bjelovuk milicajac iz Slatine (stanovao u Brijaekovoj ulici u Voinu), a tijelo bacio u šumu. Isto nikad nije pronaeno.

22.10.1991. god. pripadnici srpske policije u Voinu pohapsili su 33 Hrvata sa podruja Prevende i ubacili u podrumske prostorije Jugobanke, potom u podrum pustili vodu. Zatoenici su zadrani sve do kasnih veernjih sat i pri tome maltretirani, «bez hrane i vode, potom pušteni kuama bez obrazloenja. Tom prilikom etnici Zoran Miševi i Milenko Bogati odvode iz skupine Dragu Dori.

Mještani zadrani u podrumu bili su: Andrija Boikovi, Miroslava Boikovi, Drago Boikovi, Ivana Peji, Mato Peji, Drago Ivankovi, Mirko Mareti, Pero Šimi, Jozo Dori, uro Dori, Ivo Šimi, Franjo Matani, Tomo Dori, Pavle Boikovi, Jozo Pajtl, Goran Sala, Milan Sabljak, Antun Boikovi, Ivo Dori, Ivan Boikovi, Slavko Tkali, Antun Šimi, Stevo Dori, Stevo Štimac, Pero Raan, Milan Dori, Šime Dori, Vlado Dori, Ivan Bon, Stjepan Bozok, Martin Bozok i uro Dimi. Nad zarobljenim mještanima strau je drao naoruani etnik Dragan Buni.

30. rujna iz Voina su evakuirane ene i djeca srpske narodnosti. Za hrvate nije osigurana lijenika pomo, medicinska sestra srpkinja Jelena Radoševi odbila je pruiti pomo jednom ranjenom hrvatskom branitelju, obrativši se rijeima „Vas ustaše treba sjei na šnicle, a ne lijeiti.“

ivot
za Hrvate u Voinu i okolnim selima gdje ih je još bilo, postao je prava nona mora. etnici razulareni i krvoedni svjesni svoje nadmoi maltretirali su svakog na koga su naišli, posebice nou. Poradi toga nekolicina starijih mještana Hrvata nou su spavali u kuama svojih susjeda Srba, iji su pak muški lanovi nou morali ii na seoske strae. Za sve to vrijeme pridošli vojnici iz okolnih mjesta i Srbije, pomalo su nou pljakali po napuštenim kuama. No jedno je sasma bilo izvjesno, poetkom 12. mjeseca ve je u potpunosti bio razraen plan o masakru koji e uslijediti i o razaranju imovine Hrvata. Poinjena nedjela nad nenaoruanim civilnim stanovništvom, posebice starijim osobama koje se nisu mogle braniti, nezapamena su u civiliziranom svijetu. etnici, Srbi mještani Voina i okolnih sela, ohrabreni prisutnim dragovoljcima Šešeljevim „Belim orlovima“ i Jugoslavenskom armijom, svoje su rtve klali, ubijali vatrenim orujem, odsijecali pojedine dijelove tijela, kopali oi rtvama, sjekli im glave, polijevali benzinom i palili. Masakr je poeo.

14. kolovoz 1991.
Voin, Branko ILi

Toga  14.08.1991. god. u hotelu Voin u Voinu nalazili su se Hrvati Zdravko Dori, Antun Matani, Ivica Ivankovi, Milan Ivankovi, Stjepan Hinek te šef hotela Branko Ili i konobarica Kaja Tomii. U prostoru pored šanka nalazili su se zasebno Srbi Milan Radoševi i uro Kostreševi.
Oko 14 sati u hotel upadaju, s prednje strane i na zadnja vrata, šest maskiranih etnika, naoruani viui tjeraju goste da legnu licem na pod, pri emu Stjepan Hinek dobiva udarac kundakom puške po rebrima. Dvojica etnika hvataju BRANKA  ILIA i bacaju ga grubo od šank, tuku ga nogama, stavljaju lisice na ruke te prijetei njemu i ostalih Hrvatima da e ih sve pobiti odlaze s uhapšenim Brankom. Prisutne Srbe, goste hotela nisu maltretirali. Branku se od tada gubi svaki trag, da bi 2002. god. iz patologije Zagreb došao podatak da se ustanovilo DNK-a metodom, da se kosti, iskopane s podruja lager Sekulinci, odnose na Branka Ili.

Od napadaa na Branka Ilia, mještani su prepoznali Srbe, Zorana Miševi, Dragana Starijaš (zvanog Gagi) iz eralija i Slobodana Bosanca (znanog Karaš) iz Kusonja.

26. kolovoza 1991.
Hum, eljko Galovi

Raskrije cesta Hum, Levinovac, Makovac predstavljalo je prvu crtu obrane. Neposredno prije oznake mjesta HUM nalazila se cestovno barikada i etnika straa. Tog 26.08.1991.god. iz Levinovca prema Humu uputio se ELJKO GALOVI, roen 1949. god. ne hajui na upozorenje svojih mještana, da su se Srbi u Humu, lisiinama i Voinu povampirili i da kolju i ubijaju Hrvate. Dugi niz godina suivota ulijevao mu je povjerenje, a i poznanstvo s velikim brojem Srba toga kraja. Sa svojim osobnim automobilom Reno-4 došao je do barikade na ulazu u Hum, tu su ga bez pitanja dograbili etnici Veselko Petruši i Ranko Luki te Vukojevi i Plavši iz Huma. Trkaju ga i tuku i odvode u kuu Marinka Ergarac, Hum br. 74 gdje se nalazio etniki štab za Hum, tu ga ispituju i mue, a potom veu uetom za išenje puške i odvede u pravcu Lisiina. Prema spoznaji svjedoka dogaaja, eljka je pretukao a potom zaklao njegov znanac, etnik Ranko Luki. Tijelo eljka Galovia još do sada nije pronaeno.

28. rujna 1991.
Lager, Sekulinci, Franjo Banovac

Grupa etnika meu kojim su bili, Drago Starijaš, Sreto Vasiljevi, Slobodan Bosanac i Rajko Vukovi, došli su s kamionom u selo Hum te uhapsili Franju Banovac i Dragana Juri, Hrvate, mještane Huma. Iste su odmah poeli tui i psovati majku ustašku, povezali ih lisicama, bacili u kamion i odvezli na lager Sekulince. Ovdje su bili svakodnevno tueni, maltretirani, ispitivani, svakodnevno im se prijetilo smru, dok Dragana Juri nisu razmijenili, a FRANJU BANOVAC iz Huma likvidirali su etnici Miševi Zoran, Slobodan Bosanac (zvani Karas) iz Kusonja i Dragan Starijaš (zvani Gagi), Srbin iz Gornjih Kusonja. Prema izjavi Nikice Ivezi iz Huma, etniki stoer bio je u kui Milorada Ergarac i mlaeg mu brata Marinka, gdje je bila straa od domaih etnika iz Huma. Glavni stoer je bio u Lisiinama, gdje su helikopterima dovozili oruje i logistiku opremu vojnici JNA. Odatle su snabdijevali Hun i okolicu. 26.08.1991. dolazi kamion FAP okien etnikim zastavama, zastaje ispred moje kue, iz njega iskae 12- tak etnika i opkoljavaju kuu Franje Banovca. Franjo je istrao prema rijeci, no Srbi ga hvataju, bacaju na zemlju, veu mu ruke na lea, tuku nogama pred suprugom i ocem, tovare ga u kamion. U meuvremenu mu supruga baca vestu, na što je etnici grubo tjeraju psujui i njoj i njemu majku ustašku, te odlaze. Ovije su prepoznati etnici Slobodan Bosanac (zvani Karas) iz Donjih Kusonja (vozio kamion) i Dragan Starijaš (zvani (Gagi).

Leš Franje Banovac pronašao je njegov sin Zlatko, iznad Sekulinakog lagera (oko 6 kilometara na raskriju prema Gudnogi, baen uz potok, 25. oujka 1992. godine. Na lešu su bile vidljive prostrijelne rane na lubanji, vidljivi potrgani prsti na rukama i nokti na prstima ruku.

5. listopad 1
991.
Voin, Mirko Vueta

Prilikom akcije HV-a kod Mokrog brda, zarobljeni su MIRKO VUETA i Tomislav Šimanovi, pripadnici ZNG-a (64 samost. bat.) Slatina, dovedeni na ispitivanje u miliciju Voin. Tu su maltretirani i mueni od strane etnika Rajka Bojia, Vukovia, Filipovia i Jovana Alini. Šimanovi je izvjesno vrijeme proveo u bolnici na Zveevu, gdje je sreo takoer ranjenog Jusufovia iz Orahovice. Kasnije je razmijenjen za Savu Tanovia.
Mirko Vueta nakon muenja u miliciji Voin prebaen je na lager Sekulince odakle mu se gubi svaki trag.

15. listopad 1991.
Voin, ULICA J. Martinca, kbr. 23, ANTUN Volf

Po nalogu Steve Šimi, negdje polovicom 10. mj. 1991. u kuu obitelji Volf, upadaju etnici Zoran Miševi i njegova grupa i pod prijetnjom oruja odvode ANTUNA VOLF (ro. 1956. god.) u milicijsku stanicu u Voin, tu ga maltretiraju i tuku. Sumnja se da ga je Goran Bjelovuk ubio.
Stevo Šimi nije krio da je okorjeli etnik, u nekoliko navrata pred mještanima Voina-Hrvatima, govorio je kako mrzi i Hrvatsku i Hrvate i da se on bori za interese Srbije, a ne ove drave.Za sudbinu Antuna Volf se ne zna, gubi mu se svaki trag. Navodno ga je na smrt pretukao Goran Bjelovuk, zatim tijelo bacio negdje u šumi, isto do sada nije pronaeno.

22. listopad 1991.
Voin, Drago Dori

Dana 22. listopada 1991. ujutro oko 9 sati, voinski srboetnici vrše raciju na predjelu Prevenda i tom prilikom uhapsili su 33 mještana hrvatske nacionalnosti. U toj grupi nalazio se DRAGO DORI ro. 19.05.1959. god. u Voinu. Uhapšenici su odvedeni u podrumske prostorije „Jugobanke“, gdje su vrijeani i maltretirani. U jutro , u 9 sati, etnici Zoran Miševi, Milenko Bogati i Dragan Buni, odvode Dragu Doria. Prema nekim spoznajama isti je najprije odveden u pravcu drvne industrije „GAJ“ gdje su ga navedeni etnici vezali za stablo, muili i tukli. O njegovoj sudbini dalje se ne zna, tijelo nikada nije pronaeno.

MASAKR 3. i 6. PROSINCA 1991.


3. prosinac 1991.
Kod drvno-industrijskog poduzea „GAJ“ Voin

Ratni etniki ustroj u Voinu obuhvatio je i radnu obvezu, ZA MLADE I starije osobe kako Hrvate tako i neke Srbe, te su se isti borali javljati na radni raspored svako jutro u 7 sati u etniku komandu. Rodna obveza obuhvaala je sve vrste pomonih poslova na izradi vojnih fortifikacija, na pripremi ogrjeva, hrane, snabdijevanja isturenih poloaja i straa sanitetom i streljivom i niz drugih poslova. 3. prosinca 1991. IVICA BON, DRAGO IVANKOVI, GORAN SALA, VLADO SUPAN dobili su redni zadatak snabdjeti prvu vatrenu etniku liniju u eralijama, a prema Slatini, Mikleušu, aincima i Humljanima, sa pješakim i topnikim streljivom. Oko 8 sati u jutro NA traktorsku prikolicu natovareno je streljivo i radna grupa je posla u pravcu eralija. Traktor je vozio Vlado Supan prolazei pored drvne industrije GAJ na samom izlazu iz Voina, doekala ih je straa i osiguranje u kojoj su se nalazili domai ljudi i grupa Šešeljevih etnika tzv. „Belih orlova“, isti su otvoreno prijetili i dobacivali, „ Kako su u prikolici okorjeli ustaše i kako ih treba poubijati“. Meutim natovareni traktor sa prikolicom i streljivom, u kojemu se nalazila radna grupa i njihova etnika pratnja, u kojoj je bio etnik ZDRAVKO AIJEVI i još jedan naoruani etnik, nastavili su dalje. Oko 13 sati poslije podne istoga dana vraala se radna grupa sa svojom pratnjom iz eralija. Tristotinjak metara prije drvne industrije "GAJ" saekali su ih Šešeljevi etnici istjerali Bona, Ivankovia, Salaa i Supana iz prikolice, tukli ih i maltretirali, potom natjerali da sebi iskopaju grob, a zatim ih muki ubili. Plitka zakopane pronašla ih je Hrvatska vojska 15. prosinca 1991. po osloboenju Voina. Mjesto masakra Hrvata mještana Voina nalazi se pedesetak metara od ceste lijevo prema rijeci Voinki. Alkoholizirani pratilac etnik Zdravko Aijevi za vrijeme muenja i sam je sudjelovao i naslaivao se patnjom svojih sumještane.
Aijevi je skonao kako je i ivio, preminuo je u Srbiji pod sumnjivim okolnostima, za što su zasluni njegovi suborci etnici.

3. prosinac 1991. oko 15 sati
KRVOPROLIA U HUMU, BOKANAMA i KOMETNIKU

U selo Hum dolaze pripadnici specijalne jedinice etnika: Slobodan Bosanac (zvani Karas), Milenko Bogati (konobar), Rajko Vukovi (milicajac), Richard Glušac (otac Stevo) roen 25.10.1979. Milorad Grkinji (zvan Bandera) vozio kombi šumarije, (ro.1969.) i vrše pretres kua po Humu, pri tome hapse obitelj Marjana uzel s dvoje malodobne djece, iz razloga što Marjan navodno posjeduje radio stanicu. Uhapšenike sprovode potom u milicijsku stanicu u Voin gdje ih ispituju i maltretiraju, a potom puštaju kui u Hum. Jozu uzel (sina od Marjana) etnici zadravaju u kui, tuku ga, a onda prevoze u zatvor u Voin. Ovdje je svakodnevno tuen i maltretiran sve do povlaenja srboetnika 13.12.1991. kada ga na svoju odgovornost pušta na slobodu Vlajko Tomaševi, milicajac, (sada je u Iloku) i tako mu spašava ivot. Za vrijeme boravka u zatvoru Jozi su nanesene teške tjelesne ozljede i psihike traume, ekajui neprestano smrt. Za to vrijeme opljakana mu je sva imovina a kuu i gospodarske objekte etnici su popalili. Za vrijeme boravka u zatvoru, prema sjeanju Joze uzel, doveden je u zatvor Hrvat Nikica Ivezi iz Huma, koji je takoer bio jako tuen i maltretiran. Sada isti ivi u Medincima.

U isto vrijeme kada su etnici uhapsili Marijana uzel, priveli su i njegovu suprugu Pavu, sina Jozu sa enom i djecom, sina Ivana sa enom i djetetom te Nikicu Ivezi sa enom i djecom. Ivana Banovac i snahu Milku te Anu uni sa djecom. Nakon puštanja ena i djece, negdje oko 17 sati, sa Jozom uzel u zatvoru ostaje i Nikola Ivezi. Na upit Stevi Šimiu Stevi uvaru u zatvoru, da li e i njih muške pustiti, isti je odgovorio: „Ako vas pustim i razmijenimo, koga e onda etnici klati?“ 9.12.1991. kui u Hum vraen je Ivan uzel, dok je Nikica Ivezi sa Jozom uzel ostao u zatvoru.

6. prosinac 1991.
kua obitelji Šimi (Prevenda 24)

Rajko Boji, etnik, komandant  štaba u Voinu, širio je dezinformacije da su mu ustaše, na elu sa Antom Šimi iz Voina, koji je izbjegao u Slatinu kao pripadnik HV (Hrvatske vojske), poklale njegovu obitelj u Slatini, stvarajui tako alibi za ubojstvo preostalih lanova obitelji Šimi koji su ostali u Voinu. uvši te veeri pucnjavu i komešanje etnika po Prevendi, ukuani su se zatvorili u kuu i pritajili. U to su etnici predvoeni Rajkom Boji, provalili u kuu te poklali i izmasakrirali IVANA ŠIMI, njegovu suprugu MARIJU ŠIMI i punicu VERONIKU AMENT. Izmasakrirane rtve pronašli su drugo jutro susjedi Hrvati i plitko zakopali iza staje u baši.
Poginule roditelje otkopao je sin Ante Šimi po osloboenju Voina.

Prema izjavi Mate Peji (susjeda obitelji Šimi), pokojnog Ivana Šimi zatekli su u novoj sinovoj kui, zavezanog za stolicu, izmrcvarenog, sveg krvavog i zaklanog, supruga Marija pronaena je zaklana kako sjedi naslonjena na stol, a Veronika Ament leala je zaklana u staroj kui uz kuhinjsku pe. Na stolu je pronaeno više šoljica od crne kave i aša za rakiju, što dokazuje da su rtve primile svoje ubojice i poastile ih, prije no što su ih ubili.
Prema izjavi Ante Šimi, sina poklanih Šimia, njegovi poznanici Srbi Nikola Šaki iz Lisiina (tada ivio u S1atini) i Dragan Bogati, tada mobilizirani u etnike postrojbe, znali su da u kui drimo nešto novca za kupnju auta. Navedeni etnici su došli po novac, muili roditelje da odaju gdje je, a potom ih poklali. Nakon tog zloina popljakali su vrednije stvari iz kue i ostavili potvrdu da su oduzeti predmeti za potrebe SAO Krajine, (koje li bestijalnosti).
Stevo Šimi tada pripadnik milicije SAO Krajine, (sada umirovljen u RH jer je kratko vrijeme bio pripadnik MUP-a- RH) na reenog dana odmah nakon izvršnog masakra, pozdravljao se sa etnicima poiniteljima tog nedjela, a da je pri tome zaboravio osuditi zloine izvršene nad svojim sumještanima i sunarodnjacima, ugaajui svojoj tadašnjoj bratiji.

12./13. prosinca 1991.
Selo Hum, kua obitelji Marjana uzel

Oko 1 sat u jutro13. prosinca 1991. u Hum dolazi grupa etnika, meu njima su prepoznati Jovan Cvijeti iz Lukavca i Vlado Savi iz Huma. Isti dolaze do kue obitelji uzel i u nju ubacuju bojevu, a zatim dimnu bombu, pritom tjerajui ukuane van, maltretirajui ih i prijetei ubojstvom nazivajui ih ustašama. Nakon 20-tak minuta prijetnji i vrijeanja, ukuane tjeraju u kuu osim MARIJANA UZEL, koga s nekoliko hitaca u glavu iz automatske puške ubijaju ga. Ubio ga je Vlado Savi iz Huma (30-to godište), Jovana Cvijetia iz Donjih Meljana prepoznala je sestra Ana. „U selu se puškaralo do 4 sata ujutro, a potom je nastao tajac, (priao je Ivan uzel)
mrtvog oca smo unijeli u kuu, a mi sa još nekolicinom susjeda zaemo u susjednu srpsku kuu i tako doekamo zoru i hrvatsku vojsku. Srbi su ve otišli!“

12/13. prosinac 1991.
selo Hum

Rano u jutro u Hum dolazi grupa etnika: Radoslav Joki, uro Vukojevi, eljko Kurajlija, Ranko Luki, Radovan Vukojevi, Tode Ševo, uro uri, Obrad i Mitar Simi (od Petra), Radoslav i Miroslav Simi (od Milana) te Zoran Jorgi (zvan Kuki), Goran Novkovi i Branko Oliver iz Voina. Isti mještane Huma ROMANA RIDL, IVANA BANOVAC i MARKA VUKOVI ubijaju, a pale njihove kue. Poslije ovog zloina nastavljaju paliti kue ostalih mještana Hrvata u selu Hum. Ubijenog Marka Vukovi iznesli su etnici na cestu, polegli pored strvina ubijenih svinja, polili benzinom i zapalili, jedva je bio prepoznatljiv. Roman Ridl i Ivan Banovac zateeni su u kui, Romanu je odsjeena ruka motorkom, a Ivana su motorkom sasjekli, ista je naena. Susjeda Katica Tomi bila je nazona kada je Ranko Luki iz Huma  bukvalno zasjeo Marku Vukoviu na trbuh, zaklao ga potom odsjekao uho, a svojim etnicima dao da liu krv sa noa govorei „Probajte kako je slatka ustaška krv!“

13. prosinca1991.
selo Bokane kbr. 18, TOMO i KATICA MARTINOVI

U samoj panici pred povlaenje, naoruani etnici su tjerali i srpski i hrvatski ivalj, koji nije bio ukljuen , u njihove oruane snage, na povlaenje u pravcu Zveeva. Stariji ljudi, koji nikome ništa nisu skrivili, nisu htjeli ostaviti svoje ognjište, pa su se usprotivili svojim progoniteljima.

Dobar dio ih je to skupo platio. TOMO MARTINOVI (ro. 16.09.1939.) i njegova supruga KATICA MARTINOVI (ro. 2.11.1936.), odbili su naredbu o napuštanju svoga doma. etnici su ih pograbili, zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom odrubili glave. Potom su odrubljene glave trkali nogama po dvorištu kao lopte. U isto vrijeme i Srbin Stojan Nenadovi (star 76 godina) iz Bokana kbr. 25, nije htio ii pa su ga etnici ubili.
Trupla Tome i Katice Martinovi etnici su spalili.

13. prosinac 1991.
selo Kometnik

Srbin Mile Jorgi mještanin sela Kometnik, nije elio napustiti svoju kuu. etnici su ga za primjer ostalim Srbima mještanima Kometnika smaknuli.

13. studeni 1991.
Voin, ul. 12. proletar. brigade

Srbin Teodor Ojki (star 53. god.) iz Voina, odbio je poslušati nalog etnike strae na koju je naišao pa su ga ubili.

13. prosinac 1991. 8 sati i
50 min. Voin
Voin,
ulica Pašina (Prosinakih rtava) kbr. 12, STIPAN MAJI

Grupa etnika spuštala se iz pravca Huma ulicom Paše u pravcu Voina. Isti su došli sa Prevende ulicom pored groblja i stotinjak metaka iznad kue veterinara Josipa Antunovi, prikljuili se na Pašinu ulicu. Jedna grupa etnika bacila je bombu pored kue Stipana Majia zatim su galamei uletjeli u kuu provalivši vrata te ubili STIPANA MAJI i njegovu suprugu
ANU MAJI.

Druga
grupa etnika u isto vrijeme baca bombu pored kue veterinara Josipa Antunovia (na desnoj strani puta u pravcu Voina), zalaze u kuu ali ne nalaze Josipa. Razjareni etnici divljajui pale kuu i likujui kreu dalje. Pri tome se divlje iivljavaju nad ukuanima. etnika je ukupno bilo oko 20-tak, a odmah im se prikljuio Rade Ivanovi (iz Popovca, ro. 1972. ), koji je spavao preko puta kue obitelji Šimi u staroj nenastanjenoj Brijakovoj kui.

13. prosinac 1991.
ul. Pašina (Prosinakih rtava) kua obitelji ŠIMI

Kua obitelji Mirka Šimi nalazi se u Pašinoj ulici, na ulazu u Voin iz pravca Huma, prva iza zavoja na desnoj strani. U kui se nalazi veliki podrum u koji su se povremeno sklanjali ispred etnikog orgijanja. Toga jutra uvši pucnjavu u neposrednoj blizini, u podrum su pohitali ukuani i njihovi susjedi, bojei se da ih povampireni etnici ne bi vidjeli u kui i maltretirali. U kuu upada grupa Šešeljevih etnika i domaih etnikih izdajica traei ukuane, pritom razbijajui sve što je došlo pod ruku. Ukuane dakako nisu našli pa je nastala vika i potraga za „ustašama“, dok jedan nije otkrio da su ukuani u podrumu. Kreui se prema njemu zatekli su u dvorištu vlasnicu JAGU ŠIMI i odmah je ubili, potom su dernjavom i pucnjavom iz podruma istjerali MARIJU MATANI (Raan), BRANKA MEDI sa sinom Danijelom (star 6 godina), FRANIKU PERŠI i STJEPANA MATANI te ih uz psovke postrojili.

Prema svjedoenju Danijela Medi, tada 6 godišnjeg djeteta, tok zloina odvijao se:
„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu uli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku - Gdje ste ustaše, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strah smo izašli, a otac me je vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je leala baka Jaga Šimi u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo 7 ili 8 maskiranih ljudi, naoruani, no prepoznao sam našeg komšiju Branka Olivera, ja  sam se igrao prije s njegovom kerkom. Derui se zgrabio me je za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, viui - Ti mali marš van. Stajao sam u strahu i plau kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili... Kao punoljetan, tuio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no isti se je alio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog-vjerovanja djetetu od 6 godina.“

Branka Medi i Stjepan Matani na kraju su još spalili.

Šimi Jaga                      sl. 1
Perši Franika                sl. l
Matani Marija Raan    sl. 2
Medi Branko                sl. 3
Matani Stjepan             sl. 4

13. prosinac 1991.
Voin, ulica Pašina (Prosinakih rtava) kbr. 13, Jurmanovi

etnici divljajui silaze niz cestu i ugledaju STJEPANA JURMANOVIA na cesti ispred svoje kue. Isti je no proveo na groblju meu jelicama pored kapelice, bojei se da ga etnici ne nau. Uplašen eksplozijama bombi i puškaranjem, pohitao je kui u zao as. Pogodio ga je etniki rafal po nogama, ali je Stjepan još dopuzao u svoje dvorište do otvora za vodu. Podivljali etnici meu kojima su bili Obrad i Mitar Simi, Rade i Milan Ivanovi i Zoran Jorgi (Kuki) iz Voina, potrali su za ranjenim Stjepanom u dvorištu te ga zaklali. Stjepanu su odrezali grkljan, izvadili obadva oka i sa noem razvalili usta i obraz sa lijeve strane. Takvog ga je pronašao sin Miroslav drugog dana kada je Voin osloboen.
U ovoj grupi prepoznat je i Dragan Bogati iz Slatine, došao je u etnike iz Legije stranaca.

13. prosinca 1991.
VOIN, ULICA PAŠINA (PROSINAKIH RTAVA) KBR. 11 i 9, ŠTIMAC

U divljakom bijesu etnici zalaze u kue broj 11 gdje stanuju Stjepan Štimac i supruga Mirjana (Bai) Štimac. Zateene u strahu etnici su ih zaklali, potom bacili u kuu bombu, a kuu zapalili.

Druga grupa etnika istovremeno zalazi u kuu broj 9 gdje stanuju Stjepanovi roditelji JAKOB ŠTIMAC i supruga ANELA ŠTIMAC. Jakob je sjedio na kauu dok je supruga Anela leala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voin došao sa hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan sa izrezanim kriem na vratu, a majka ubijena. Ubica Obrad Simi sam se hvalio tim zlodjelom.
Ovdje su bili prepoznati etnici Dušan Dobri, Ivan Malko i Zoran Jorgi (zvani Kuki). U dvorište je baena bomba.

13. prosinca 1991.
Voin, ulica Pašina (Prosinakih rtava) kbr. 5, Buljevac

etnici divljaju ulicom i pucaju, a ANTUN BULJEVAC, starac od 84 godine, sa makom u naruju izlazi iz kue vidjeti što se to dogaa. Bio je dobrodušna osoba, a od milja su ga mještani zvali Abesinac. Meutim nakana ovih mještana srboetnika bila je smrt. Pokošen je rafalom i ostao leati na rubu šanca sa mrtvom makom pod nogama. Tako je pronaen drugi dan.

13. prosinca 1991.
Voin, Karanova ulica (Josipa Martinca) kbr. 69, Perši

Pošto su ubili Abesinca, etnici urlajui dolaze do krianja sa Karanovom ulicom (Josipa Martinca). Jedna grupa odvaja se u pravcu „GAJ“, a druga puca na raskriju u zrak. etvrta kua u pravcu „GAJ“-a vlasništvo je ALOJZA PERŠIA (kbr. 69), kojega iz skupine razularenih etnika, poziva njegov susjed Duško Samac star 18 godina da izae van. Ne slutei zlo Alojz u kunim papuama i ogrnut prslukom izlazi ispred kue gdje ga Samac ubija rafalom. Pronaen je drugog dana kod mostia na bankini.

13. prosinca 1991.
Voin, Karanova ulica (Josipa Martinca) kbr. 63, Rozalija Tomalo

Strahujui za svoj ivot, Rozalija Tomalo te je noi spavala kod svoje prijateljice Ere Hudek u Karanovoj ulici. U svanue pošla je svojoj kui nahraniti blago, gdje ju je zatekla pucnjava. Saekala je skrivena dok etnici nisu obavili svoj pir, potom je ponovno krenula svojoj prijateljici Eri. Prošavši raskrije Pašine i Karanove , u pravcu „GAJ“-a, a vidjevši etnike iza sebe, potrala je. Kod kue kbr. 65 (50-tak metara iza raskrija) uoila je ve ubijenog Alojza Peršia. Zastala u nedoumici i tu na samom mostiu pokosio ju je rafalom etnik Milan Ivanovi. Bila je sluajna rtva. etnici nastavljaju Karanovom ulicom prema centru Voin.

13. prosinca 1991.
Voin, Karanova ulica 23, Drago Volf

Sa svojom suprugom Anom DRAGUTIN VOLF ivio je u staraj kui uz cestu u Karanovoj ulici 23. Bio je bolestan i uglavnom u krevetu, sa svojih 70 godina rijetko je izlazio van kue. Supruga Ana skrivala se nou i za vrijeme etnikih divljanja i puškaranja u dvorišnoj zgradi, ali te noi sa12. na 13. prosinca ostala je sa Dragutinom. uvši eksplozije bombi i pucanje etnikog oruja, na nagovor supruga, pohitala se smjestiti u zaklon kue. Uoivši je etnici su na nju pucali ali je na sreu nisu pogodili. Potom bacaju zolje u kuu, od kojih su dvije eksplodirale a jedna ostala neeksplodirana, zatim upadaju u kuu, u sobu gdje je leao Dragutin i rafalom ga pogaaju u glavu, tako da mu je lice bilo razoreno. Sami su ga izvukli ispred ulaza na ulicu, za primjer ostalima, gdje je pronaen 15.12.1991. god. po ulasku hrvatske vojske u Voin.
Nakon izvršenog zloina etnik Milan Ivanovi skinuo je masku sa lica te ga je prepoznao Drago Šebljani. U istoj su grupi bili još Simii (Obrad, Mitar i Miroslav) iz Popovca, a sada se nalaze u Tesliu, te Repii (Vojo i Nedeljko) iz Popovca.
Uzrok ovom zvjerstvu je osveta, pošto je sin Dragutina, Zdravko Volf bio pripadni k HV-a u Slatini. Izmrcvarenog oca pronašao je sin Zdravko.

Milan Ivanovi nalazi se u Grutingu u Njemakoj.

13. prosinca 1991.
Voin, Prevenda, kua obitelji Matani kbr. 28

Na Prevendu su dopirali zvuci eksplozije granata i pucnjava iz vatrenog oruja iz pravca Pašine ulice gde su etnici poeli sa zvjerstvima u 9 sati toga dana. Kua obitelji Matani nalazi se na samom poetku ulaza u Prevendu od pravca Hum i Lisiina, dosta izdvojena od ostalih kua. Vlasnici FRANJO i MARIJA MATANI stari preko 65 godina, nisu ni slutili opasnost koja im se pribliavala. Grupa Srba, etnika mještana, znajui da im je sin Darko Matani u HV-u, došli su se osvetiti starcima. najprije su ispalili zolju kroz prozor kue, od koje su Franjo i Marija istrali iz kue pred ulaz van, a potom su ih dokrajili vatrenim orujem. Napad je uslijedio oko 10 sati i nastavio se dalje niz Prevendu.
Ulaskom Hrvatske vojske u Voin 15.12.1991. god. sin Darko zatekao je svoje roditelje, majku ubijenu lijevo od kue uz ulazni stepenik, a oca na uglu verande ispred stepenika. Prema mjestu gdje se nalazi oeva kapa, za pretpostaviti je da je u zadnjem trenutku, kada mu je ubijena supruga, pruio otpor ubojicama.

13. prosinca 1991.
Voin, Prevenda, kbr. 40, Julka Šimi

Na mjestu gdje se nalazi kri, sa desne strane nalazi se kua Julke Šimi. etnici su upali u kuu i rafalom je usmrtili. Tako je pronaena po osloboenju Voina.

13. prosinca 1991.
Voin, Prevenda, kbr. 15, kua Boikovi

Na samom uglu ispod kria na Prevendi nalazi se kua Boikovi Pavla. Obitelj Boikovi brinula je o MARI IVANKOVI, starici koja je nabrojala 91 godinu ivota, slabo pokretna uglavnom je boravila u svojoj sobi. Obitelj Boikovi je uvši puškaranje pošla potraiti sigurnije mjesto, ali baka Mara nije niti htjela niti mogla. ostala je sama u kui, kada su podivljali etnici pošli u pljaku, zatekli je i na najgori nain usmrtili. Zaklana je i odrezana joj glava.

Tako ju je zatekla Pavlova supruga kada je drugi dan došla svojoj kui.

13. prosinca 1991.
Voin, Prevenda, kbr. 12, kua Dori

Kao i ostali mještani ne Srbi, za vrijeme divljanja svojih komšija, Hrvati su uglavnom potraili neka sigurnija mjesta, kako bi se sklonili dok opasnost ne proe. Stariji i nemoni su uglavnom ostajali kod kue, svjesni da ništa nisu skrivili, pa im se ništa ne e dogoditi. No ovoga puta prosudbe su bile pogrešne; bujica mrnje i bijesa potekla je niz Prevendu. U kui Dorievih upadaju etnici, razbijaju i lome, a u prednjoj sobi zatiu baku PAULINU DORI polupokretnu staricu od 81 godine. Ubijena je na krevetu gdje je leala satarom za sjeenje mesa, potom je posteljina kreveta gdje je leala i ona sama zapaljena.

Tako su je pronašli ukuani drugog dana kada su se vratili u svoju kuu koja je bila devastirana, a soba sa bakom dobrano spaljena.

13. prosinca 1991.
Voin, Mirko Medved

Toga prijepodneva, negdje oko 11:30 sati, kod MIRKA MEDVEDA u podrumu nalazilo se nekoliko mještana, kao i obitelj Medved, kako bi se zaštitili od pucnjave, a i od razbjesnjelih etnika, koji su u pravilu odmah pucali na onog kojega vide. Tu se sklonila i majka ve pokojnog Gorana Salaa, i Milan Sabljak. Mirkova supruga Lizika posumnjala je u sigurnost zaštite podruma obzirom da su etnici zalazili i u kue i podrume te je sa svojim sumještanima otišla u susjedstvo u kuu jedne Srpkinje, koja ih je primila. Mirko je meutim ostao kod kue. U meuvremenu dolaze etiri etnika sa vozilom Lada-Niva sa maskiranim kapuljaama, lupaju kundacima o vrata kue zazivajui Mirka i psujui mu ustašku majku, na što Mirko otvara vrata. etnici ga ubijaju rafalom, a potom u kuu ubacuju bombu. Mirko je pronaen mrtav u hodniku uz otvorena ulazna vrata kue.

Kua je iznutra razorena i djelom pogorjela, a nakon razaranja mjesne crkve cijeli krov kue baen je na dvorište.

13. prosinca 1991.
Voin, Trg Gospe Voinske 35, Metod Majdandi

Za vrijeme okupacije Voina, Hrvatima mještanima nije pruena lijenika pomo, niti su im bili dostupni lijekovi iz ljekarne. METODA MAJDANDI, ro. 1917. god. starac teško bolestan, bio je vezan svakodnevno za lijekove, koje su mu srpske vlasti u Voinu onemoguile, te je nekoliko dana nakon prestanka uzimanja lijekova umro. Smrt je nastupila nedugo prije povlaenja etnika. Za svojim suprugom uskoro je otišla Marija Majdandi (roena 1919. god.), a nakon osloboenja Voina.

12. prosinca 1991.
Voin, centar-prostor ispred trgovine, Josip Pajtl

Još 22.10.1991. godine Josip je bio hapšen od strane etnika i zatvaran u podrumske prostorije „JUGOBANKE“, no pušten je na slobodu nakon jednodnevnog maltretiranja, potom je Josip esto dolazio u centar Voin, a zbog bolesti koju je imao nitko ga nije dirao.

Tom prilikom JOSIP PAJTL dolazi do trgovine, gdje se nalazi grupa etnika koji ga provociraju. etnik ore Obradovi iz Krivaje, poznati kavgaija i ubica, repetira pušku i ubija Josipa, psujui mu ustašku majku. Neki od domaih Srba-etnika protestiraju na taj in iz razloga što je ubijeni Josip bio epileptiar, a i nije nikoga uznemiravao, odlaze po nosila i prenose ga u zdravstvenu stanicu. Josip je meutim ve bi mrtav, prostrijeljen kroz grudi. Po dolasku hrvatske vojske, pokojnog Josipa su na istim nosilima iznesli van pred trgovinu, prepoznao ga je brat Franjo.

Franjo Pajtl i Drago Sabljak izveli su 13.09.1991. godine 15 ljudi iz Voina preko Popovca na Radosavce (dalekovodom) prema Slatini kamo ih je vozilom prevozio Zdravko Volf. Isto su uinili u još nekoliko navrata i tako spasili ljude.

13. prosinca 1991.
Voin -prostor ispred crkve, eljko Laich

Na Budimu kod Huma, etnici su zarobili ELJKA LAJCH 26.11.1991. POTOM JE ODVEDEN U MILICIJU Voin gdje je ispitivan i muen.
Prema sjeanju Nikice Ivezi, u zatvorsku eliju je doveden ranjen Laich pod optubom da je ustaški kurir i da je Nikicu trebao izvješivati o srpskim postrojbama te da isti to radiostanicom javi Kreši Turku u Slatinu, kao zapovjedniku HV u Slatini. Pri suoenju Nikica je vidio Laicha potpuno pretuenog, krvavog i svog podbuhlog u licu, ranjenog u desnu nadlakticu ili rame. Potom je došao etnik po nadimku „Kizo“, nudio nam rakiju koju smo odbili, a isti nam je tada psovao majku ustašku, uzeo no od straara, zgrabio Laicha za uho i rekao „Taman mi je ovo za zalogaj!“
Laich je pronaen 15.12.1991. god. pored razorene Voinske crkve. Tijelo je bilo spaljeno, a na rukama su ostale policijske lisice.

Navodni „Kizo“ odjeven u odori „Belih orlova“, došao je iz Beograda. Otac mu je porijeklom iz Kometnika i bio je oficir u JNA (Imao je veliki oiljak na licu).

rtve etnikog masakra u Voinu, lager Sekulinci, Hum, Bokane). Pobijeni Hrvati, civili, od 14.08.1991. do 13.12.1991.

 Prezime i ime  Godina roenja Datum smrti - nestanka Mjesto i nain nestanka

 1. Ili Branko             roen 1956.     14.08.1991.     Lager Sekulinci nestao
 2. Galovi eljko        roen 1949.     26.08.1991.     Lisiine nestao  (zaklan)
 3. Banovac Franjo,     roen 1938.     28.09.1991.     Lager Gudnoga ubijen
 4. Vueta Mirko        roen 1959.     05.10.1991.     Lager Sekulinci nestao
 5. Volf Antun            roen 1956.     15.10.1991.     Lager Sekulinci nestao
 6. Dori Drago          roen 1959.     22.10.1991.     Industrija “Gaj”, Voin nestao
 7. Bon Ivica              roen 1954.     03.12.1991.     Industrija “Gaj” Voin ubijen
 8. Ivankovi Drago    roen 1960.     03.12.1991.     Industrija “Gaj”Voin ubijen
 9. Sala Goran          roen 1972.     03.12.1991.      Industrija “Gaj”Voin ubijen
10. Supan Vlado         roen 1939.     03.12.1991.      Industrija “Gaj”Voin ubijen
11. Šimi Ivan            roen 1932.     06.12.1991.      Prevenda Voin zaklan
12. Šimi Marija         roena 1934.    06.12.1991.     Prevenda Voin zaklana
13. Ament Veronika   roena 1914.    06.12.1991.     Prevenda Voin zaklana
14. uzel Marijan       roen 1931.     13.12.1991.     Hum ubijen
15. Ridl Roman           roen 1932.     13.12.1991.     Hum ubijen motornom pilom pa spaljen
16. Banovac Ivan        roen 1934.     13.12.1991.     Hum ubijen motorkom pa spaljen
17. Vukovi Marko     roen 1934.     13.12.1991.     Hum zaklan pa spaljen
18. Martinovi Tomo   roen 1934.     13.12.1991.     Bokane odsjeena glava
19. Martinovi Katica roena 1936.    13.12.1991.     Bokane odsjeena glava
20. Jorgi Mile           srp. nacional.   13.12.1991.      Kometnik ubijen
21. Ojki Teodor        srp. nacionaln. 13.12.1991.      Voin ubijen
22. Maji Stipan          roen   1909.   13.12.1991.     Voin Pašina ulica ubijen
23. Maji Ana             roena 1918.   13.12. 1991.    Voin Pašina ul. ubijena
24. Šimi Jaga             roena 1929.   13.12.1991.     Voin Pašina ul. ubijena
25. Perši Franika        roena 1928.  13.12.1991      Voin Pašina ul. ubijena
26. Matani Marija       roena 1939.  13.12.1991.     Voin Pašina ul. ubijena
27. Medi Branko        roen 1959.    13.12. 1991.    Voin Pašina ul. ubijen
28. Matani Stjepan     roen 1932.    13.12.1991.     Voin Pašina spaljen
29. Jurmanovi Stjepan roen 1933.   13.12.1991.     Voin Pašina zaklan
30. Štimac Stjepan      roen 1959.     13.12.1991.     Voin Pašina zaklan
31. Štimac Mirjana      roena 1959.   13.12.1991.     Voin Pašina zaklana
32. Štimac Jakob         roen 1911.     13.12.1991.     Voin Pašina ubijen
33. Štimac Angela       roena 1915.   13.12.1991      Voin Pašina ubijena
34. Buljevac Antun      roen 1907.     13.12.1991.     Voina Pašina ubijen
35. Perši Alojz           roen 1922.     13.12.1991.     Voin Karanova ul. ubijen
36. Tomolo Rozalija     roena 1921.   13.12.1991.     Voin Karanova ubijena
37. Volf Dragutin        roen 1922.     13.12.1991.     Voin Karanova ubijen
38. Matani Franjo      roen 1926.     13.12.1991.     Voin Prevenda ubijen
39. Matani Marija      roena 1927.   13.12.1991.     Voin Prevenda ubijena
40. Šimi Julka            roena 1932.   13.12.1991.     Voin Prevenda ubijena
41. Ivankovi Mara     roena 1900.   13.12.1991.     Voin Prevenda zaklana
42. Dori Paulina        roena 1911.   13.12.1991.     Voin Prevenda spaljena
43. Medved Mirko      roen 1929.     13.12.1991.     Voin Prevenda ubijen
44. Pajtl Josip             roen 1965.     13.12.1991.     Voin Trg Gospe ubijen
45. Laich eljko          roen 1958.     13.12.1991.     Voni Trg Gospe spaljen
46. Nenadovi Stojan  roen 1914.     13.12. 1991.    Bokane ubijen
47. Majdandi Marija  roena 1919.   13.12.1991.      pronaena mrtva u kui

Razoreni i spaljeni objekti u Voinu do 13. prosinca 1991. god.

Krajem 15. stoljea Voin je imao dvije katolike crkve, no tadašnjim svijetom kretale su se horde barbara, pljakaša i palikua, pa su tijekom tih 5 stoljea nekoliko puta spaljene i porušene, ali tvrda vjera i uljevite ruke Hrvata gradile su svaki put novu, još ljepšu svojoj MAJCI BOJOJ VOINSKOJ. I ovoga puta došli su u pohode svetoj Majci Bojoj barbari najgore vrste, Srbo-etnici. Za sve vrijeme okupacije Voina, u opljakanoj crkvi drali su arsenal,  a pred odlazak oko crkvenih zidina sloili su sanduke eksploziva i granata, koje nisu uspjeli zbog brzine bjeanja ispucati na naše glave.
U rano jutro14. prosinca 1991. god. u 3 sata i 13 minuta izvjesni general JNA Trbojevi dignuo je u zrak voinsku crkvu. Eksplozija i plamen prolomili su se u nebeske visine, a u krug pola kilometra padali su dijelovi kamenih zidova i proelja sa tisuama neeksplodiranih  razornih projektila, smještenih u i okolo crkve. Krovovi kua i prozori u veem dijelu Voina našli su se na dvorištima, a gospodarski objekti u centru Voina bili su sravnjeni i spaljeni. Od ogromnih zidina, koje su odolijevale vjekovima, ostao je samo jedan, koji tako vjerno lii na pest s ispruenim kaiprstom i upozorava one koji su to napravili i one koji bi i ubudue to htjeli napraviti. Velikom generalu zla, neosporno su pripomogli njegovi sunarodnjaci Srbi, zloinci manjeg kalibra: Zoran Jorgi (zvani Kuki), Mitar Simi, Goran Novkovi, Zoran Miševi, Ivan Malko, Rade Ivanovi, Vojislav Repi, Goran Mihajlov sa svojom razornom etnikom  bandom od oko 80 zloinaca iz Srbije, a domae palikue i razbijae vodili su Milan Milivojevi i Boidar Momilovi te Jovan Grkinji, koji je granatama gaao crkvu, nebi li sam urušio ustašku bogomolju, kako je znao rei. Osim crkve Majke Boje Voinske uništili su: Poštu u Voinu, društveni dom, autobusni kolodvor, Vatrogasni dom, zgradu „Jugobanke“, prodavaonicu “eljezaru“, benzinsku pumpu INA, trgovinu „Slatinka“, hotel „Podravina“, kuglanu, zgradu „Šumarija“ i stanove u zgradi, zubnu ambulantu, zgradu školskih stanova, pekaru, PP Voin, zgrade s društvenim stanovima, kinodvoranu, Dom zdravlja, zgrada umirovljenika sa stanovima, skladište „Kooperacije Voin“, veterinarsku stanicu, upravu IPK Osijek, upravnu i pogon DI „GAJ“, mlin, stambenu zgradu na Prevendi. Osim društvenih objekata razoreno je i spaljeno preko 200 privatnih kua i gospodarskih objekata te uništen i spaljen veliki broj stoke i peradi.

Sl. Voinska crkva u jutro 15.12.1991.

Povlaei se iz sela Hum 12/13. prosinca 1991. god. Srbo-etnici: Jovan Cveti, Vlado Savi, Tode Ševo, Ranko Luki, Radislav Joki, eljko Korajlija, uro Vukojevi, Radovan Vukojevi, uro uri i neprepoznata grupa etnika minirali su i palili kue Hrvata: Zlatka Banovac, Milana Ivezi, Pave uzel, Franje Perši, Vlade Juri, Mire i Julke uni, Nedeljka Šabi, Peje osi, eljka Vukovi, Rudolfa Saher, Romana Ridl, Katarine epi, Jose i Milke Galeši, Veselka i Dragutina avlovi, Danice Rivi, Steve Jonaš, Ljubiška Tomi, Nenada Ivi te trgovinu „Slatinka“ i osobni auto „Jugo“ od Marinka uni. Osim stambenih objekata spaljene su i gospodarske zgrade sa stokom i peradi, a isto tako pobijeni su i psi.

Petak, 13.12.1991. oko podne poelo je povlaenje u pravcu Zveeva, Buja na Okuane za Banja Luku.
Kako brzo je povlaenje izvršeno govore injenice da su ljudi ostavljali nedovršene objede na štednjacima, nedovršena kolinja po dvorištima, neuništenu vojno-povjerljivu dokumentaciju pa ak i nepovuene isturene strae. Vee koliine oruja i streljiva baeno je ili dignuto u zrak. Jedan od straara etnika došao je iz eralija u jutro 14.12.1991. god. i pitao preostale mještane gdje je vojska. uvši da se vojska povukla oko ponoi u pravcu Zveeva, rekao je da ga se mještani ne moraju bojati i pohitao za svojima. Isti je usput rekao da je prolazei kroz napuštene Bokane vidio u jednom dvorištu dvije odrubljene glave i da se nad tim zlom zgrozio te da se sa tim ne slae, makar su to uinili njegovi. Kratko iza toga kroz Voin je prošlo još nekoliko etnikih vojnika koji su zaboravljeni, no isti su još tjednima puškarali po Papukim šumama.

SVJEDOENJA


Izjave Nikice Ivezi iz Huma

U Humu ima oko 50% Srba, a 23.08.1991. su ve svi bili naoruani. Nas Hrvate su razoruali i Hum potpuno zatvorili prema Levinovcu i Voinu. Ve 25.08.1991. dolazi kod mene Srbin Aleksa Tomi i kae da je na sastanku štaba (etnikog) donesena odluka da se Hrvati ne smiju nikuda kretati, po cijenu ivota, i da je za svakog Hrvata zaduen Srbin da na njega pazi, a da je on Tomi zaduen za mene te da se pazim. Iako je to prijetei rekao, ipak me je kasnije znao upozoriti da etnici imaju po selu racije, pa da se sklonim i sebe i djecu. U selu je uvedena radna obveza za Hrvate, i to sjea drva za ogrjev i vojne fortifikacije. Naša grupa Ivica uzel, Stevo Glušac, Josip uzel, Vlado Maha i ja, u pratnji etnike strae, razvozili smo drva lokalnim etnicima, dok nas nisu pokupili u nedjelju 7.12.1991. god. u 4 sata ujutro. Mene dovode kui tobo' traei neku radio-stanicu, premeu po namještaju, otimaju torbicu od supruge, a etnik Dalibor Desani pljaka novac i zlatninu, mene psuje i tue rukama i cipelama na podu. Druga dvojica grubo hvataju moga sina Marka, starog 14 godina, psuju mu ustašku majku i odvode ga iza štaglja prijetei da e ga zaklati. Na koljenima sam molio da to ne uine, a rasplakala se i moja supruga molei za ivot djeteta. Krv iz usta kapnula je na izmu etnika koji me je tukao, obrisao ju je o moje rame zatim me je lupio nogom psujui mi majku ustašku, utovare mene i sina u auto „Jugo“ crvene boje i sa nama u miliciju u Voin. Nedugo zatim dovoze još 15 Hrvata iz Huma, moju suprugu Mariju, cijelu obitelj uzel, Ivana Banovac, snaju Milku i ukuane i druge. Tu nam etnici prijete smru, a sin mi Goran pita jednog „iko, pa zašto nas tuete?, a etnik kae: „Ti mi se sviaš i tebe u usvojiti i odvesti u Srbiju, a oca i mater u ti zaklati!“

Nedugo potom obitelj uzel (ene i djecu) odvezli u selo, kao i ostale mještane Huma. U zatvoru ostajemo Josip uzel i ja, a nakon 3 dana dovode u eliju hrvatskog vojnika Josipa Laicha ranjenog i pretuenog. Jedan od etnika upada u zatvor i zamahne rukom prema mom licu, ja se izmaknem, a on udari u zid, to ga razbjesni pa repetira automat i cijev meni u glavu. Uto doe jedan od milicajaca koji su nas uvali pa se izdere na etnika da me ostavi, a ovaj izvadi spremnik iz automata te me odalami po glavi da mi je krv krenula. U eliji do naše isti etnik Laichu je odrezao uho. Kasnije toga dana dolazi u eliju etnik Dalibor Desani, kojega sam dobro poznavao pa se ispriava za batine i grubost, ali na kraju kae, „Što vam to vrijedi, svejedno ete biti zaklani“. Sa 12. na 13. ujemo komešanje etnika u milicijskoj stanici, a neki od etnika bacaju oruje i psuju govorei „Gdje je sada Jovan Crnobrnja, kad treba da se gine“, (isti je bio zapovjednik u ulovcu i ve je pobjegao prema Banja Luci). Naime 12. prosinca je stigla naredba srbo-etnicima da se hitno povuku prema Zveevu, a potom u Bosnu preko novske, jer da na njihovu SAO Zapadnu Slavoniju ide vojska od 20 hiljada ustaša. Nastala je opa panika i vrijeme za pokolj. Mještani Voina, Srbin Vlajko Tomaševi, milicajac u stanici Voin dolazi do mene i kae da izaem iz elije, da mi je tu i supruga i sin te da e nas pokušati spasiti, jer je sad sve poludilo. Iz druge prostorije dolazi Slobodan Vasili etnik iz Slavonskog Broda i dovodi moju enu i sina i vodi nas do izlaza iz milicije. Pred vratima je bio Golf sa Vlajkom Tomaševi i on nas odvozi svojoj kui na Osište (predio Voina ispod groblja) i tu skriva. Bilo je negdje oko podne 13.12.1991. godine pucalo se na sve strane i vladala je opa pomutnja i panika, etnici su imali svoj krvavi pir, tenkovskim granatama pokušali su srušiti Voinsku crkvu, po Pašinoj ulici i Prevendi klali su Hrvate od kue do kue. Pred sumrak mi pohitamo prema groblju i tu u jednom šumarku još zastanemo, gledamo nebo se nad Voinom arilo od poara zapaljenih kua i gospodarskih objekata, bombe su odjekivale po kuama, a u neke su etnici ispaljivali zolje, pucali su na sve strane i u zrak, udno je da sami svoje nisu pogodili. Voin je podrhtavao od eksplozija tenkovskih granata,a smrad eksploziva i spaljenih lešina ljudi i ivotinja dopirao je i do nas. Tako smo nekada zamišljali da izgleda sam pakao. Sunce je brzo zašlo, temperatura je pala na oko minus 20ºC, graja se poela smanjivati, a mi smo pod zaštitom mraka krenuli put Huma. U Hum smo stigli oko 11 sati nou po strašnoj hladnoi, djeca su se smrzavala, a nismo ipak bili sigurni da neemo naletjeti na etniku zasjedu. Skidamo sa sebe odjeu i motamo djecu, kod kue uzelovih u Humu u sjeniku pronalazimo Josipa uzel, kojemu su kako kae, ubili oca i odsjekli mu pola glave, a boji se da su i ostale ukuane pobili. Umatamo djecu u sjeno i tako ih utopljavamo, a hladnoa je velika -25ºC. Ve je 3 sata ujutro 14.12.1991. god. Dolazi do nas Franjo Perši sa još nekim mještanima i ode pogledati kako je kod njega u kui. Uskoro se vraa i ve pred jutro ulazimo u njegovu kuu gdje je naloio vatru, tu smo smjestili djecu, a i sami posjedali uz pe. Bilo je 3 sata i 15 minuta, na podu je gorjela mala petrolejka i tada smo osjetili strašnu detonaciju i pritisak od kojega se ugasio plamen naše petrolejke. Nismo je u strahu više ni palili. tako smo doekali svanue 14. prosinca 1991. god.

Tek u jutro toga dana shvatili smo da u selu više nema etnika, a i iz Voina se više nije ula pucnjava niti detonacije. Josip uzel i ja pošli smo traiti njegove te naiemo na susjedu Danicu Ribi, koja javi radosnu vijest da su svi ivi i da su u kui preko puta, jer da je njihova spaljena. Josip ostaje sa svojima, a ja kreem svojoj kui.

Nedaleko od moje kue, na cesti lei Marko Vukovi, otac moje supruge, kua mu sva u plamenu. etnici su ga zaklali, odrezali uho, polili benzinom i potom zapalili, tijelo je jako nagorjelo. Pored njegovog mrtvog tijela dovuena je lešina svinjeta, a nedaleko još jedna lešina. Hrvatske kue u selu bile su zapaljene, a sa njima i gospodarske zgrade gdje je gorjela stoka, svinje i perad. Smrad je bio neopisiv. Idui dalje došao sam do kue obitelji Ridl koja je gorjela, u kui sam zatekao leš Ivana Banovac sasjeenog motornom pilom i leš Romana Ridl kojemu je motorkom odsjeena ruka. Obadva leša bila su mjestimino nagorena. Hum je bio zagaen smradom leševa i lešina, pun dima, mjestimino još gorio, pust i stravian. Uskoro smo stigli do etnikih barikada, postavljenih prema Levinovcu, bile su prazne i napuštene, a vojnika oprema širom razbacana. Iz pravca Levinovca netko je zapucao, poskakali smo u cestovni kanal i njime se uputili prema Slatini. nakon otprilike jednog kilometra sreli smo hrvatske postrojbe koje su krenule ka Humu.

Izjava Marije Sala iz Voina – majke gorana sala

Bila je nedjelja 3.09.191. god., taman smo imali kolinje, a drugi dan u ponedjeljak smo topili mast. etnici su pucali po Prevendi, a ja se sa sinom Goranom sakrijem u kuu, meutim etnici ulaze u dvor, urlaju traei ustaše, zalaze u kuu i isjeraju mene i mojega Gorana na raskrše kod kria. Tu nam na silu okupljenima dri predavanje Boro (Luki), kako je ovo psihološki rat, kako nam se zabranjuje svako kretanje i izlazak iz kua i kako je trgovina sada njihova te ne moramo više dolaziti po namirnice; misli na nas Hrvate. Mi smo ipak odlazili u trgovinu po kruh, ali esto ga za nas Hrvate nije bilo, a kada smo ga ipak dobili bio je stari, crni i do najviše vekne od 70 dag. Uz put ako smo od prodavaice traili – kruh, odgovor je bio da se ovdje kae – leb, a kruh neka nam da Tuman, jebo nas on! Takova i slina maltretiranja bila su svakodnevna. Koncem 9. mj. 1991. god. opkole našu kuu etnici i nahrupe unutra. Oni vani pucaju, a ovi unutra psuju, preturaju po kui i kao trae oruje od mene enske, potom etnik Drago Starijaš zvani Gagi zgrabi mojega Gorana i odvedoše ga u podrum banke. Molila sam i plakala da ga puste u miliciji, ali nitko nee ni da uje, a jedan etnik iz Slatine kae mi, kako je Goranov aa klao Srbe po Slatini, a on da ga pusti? Ja tom ovjeku, neovjeku kaem da je Goranov otac mrtav ve 7 godina te da on lae o klanju. Pustili su me da Goranu dam malo hrane i izme, a potom su me potjerali. Te veeri sina su mi pustili kui uz obavezno javljanje svako jutro na radnu obavezu.

Tog kobnog 3.10.1991. god. u jutro Goran se javio na radnu obavezu, sa još tri voinana tovarili su i razvozili municiju u eralije. Od tada za mog Gorana ne znam ništa, nije došao kui spavati, a koga god pitam, svako mi drugaije kae, da radi, da su otišli na neki zadatak i slino. No majino srce osjeti da nešto nije u redu, ja pitam na sve strane, molim, plaem, kumim, zaustavljam etnike i koje ne poznam, pripitujem i naše ljude, ali nitko ništa ne zna. Potom sretnem Voju iz Popovca, a on mi kae da je uo da su prošli tjedan pobili neke Voince iza „Gaja“, kod smetlišta. Srce mi se steglo i htjelo pui, ja u miliciju i kaem što sam ula pa pitam jel' i Goran tamo ubijen, a Mladen Kuli mi kae da e za zlo uinjeno nad Goranom neko odgovarati. Drugog dana uz pucnjavu, pale i eksplozije, zloinci su otišli, a mene uplakanu ostavili da traim svojega mrtvog sina, prokleti bili!“

Izjava Marije Ivezi, Hum

Bila je veer oko 9 sati, 12.12.1991. god. moj otac Marko Vukovi star 57 godina došao je spavati kod nas u kuu, jer je sin Nikica odveden u Voin u zatvor. Vani je bilo jako hladno, a i mrkli mrak. Na vrata je nahrupila grupa etnika lupajui kundacima i vikali mome ocu Marku da odmah izae van. Svjetla nije bilo, pa sam ja upalila svijeu i otvorila vrata, uto u sobu ulazi etnik uro uri iz Kometnika (1963.) traei mojega oca, koji se die iz kreveta u donjem rublju, i vue Marka van. Kad sam došla k sebi istrim ponovno van ali me jedan etnik potjera ka ulaznim vratima, tu sam vidjela kako mi etnici kolju oca.

Zaklao ga je Ranko Luki iz Huma.

Nedugo zatim u kuu nam ulazi jedan nepoznati etnik i kae da brzo obuemo djecu i napustimo kuu, jer e ju etnici zapaliti, isti nas izvodi iz kue i preko baša izvan dosega koljaa. potom mi se obraa, kao on je iz Slavonskog Broda i zove se Slobodan Vasili, u postrojbi je „Belih orlova“ i kae da ovakva zvjerstva koje vrši naši domai Srbi-etnici još do sada nije nigdje vidio. Nadalje kae da on u ovom ne eli sudjelovati, a i uskoro se povlae pa da ga provedem do Voina, a on e nas zaštititi. za oca kae da ne pitam jer on je ve mrtav. Što sam jadna mogla nego pristati da sauvam djecu, tako smo po mraku stigli do kue uzelovih, za koje je rekao da e ih etnici sve poklati i popaliti pa ja odem i njima kaem da bjee. Kod raskrija za Lisiine primijetimo svjetla vozila iz Lisiine, a mi niza stranu prema rijeci, etnici stigli do mosta pa baterijama trae, sigurno su nas vidjeli, no uskoro odlaze. Dolazimo u Voin, a naš pratilac nas vodi do kue Milorada Grkinjia i zamoli ukuane da nas prime i malo ogriju. Tu smo ostali kratko, a potom nas Slobodan odvodi u miliciju i kae deurnom milicajcu da nas metne u sobu na toplo i djeci da nešto jesti. U jutro dolazi Vlajko Tomaševi i pita me što u ja tu, a ja njega jel' mi mu iv. Vodi me Nikici u eliju, a kasnije nas sve spašava od zla. Slobodana Vasilovia više poslije nisam vidjela, a htjela sam mu se zahvaliti što je spasio djecu i mene.

ZAKLJUAK


Popratni tekst sastavljen je na osnovi autentinih dokumenata, istraivanja i razgovora sa preivjelim svjedocima tih dogaaja, koji
je izvršila komisija za istraivanje zloina Domovinskog rata HVIDR-a Orahovica (kojoj predsjedam), dakako saet. Za izvršena nedjelja i zloine, pokrenut je optuni postupak protiv 71-og poznatog poinitelja, ali je samo jednom dosuena zatvorska kazna. najvei broj okorjelih zloinaca nedostupni su hrvatskom pravosuu, a neki su abolirani. Sve ovdje navedene rtve trae satisfakciju, i njihovi preivjeli sinovi i keri, ako ve ne sudskim presudama za zloince, ono onda da ih bar ne zaboravimo.

U ovom zlodjelu Srba mještana Voina i okolice, isti su ubili, zaklali i izmasakrirali 48 Hrvata civila, svojih sumještana „komšija“. O tom strašnom zloinu – u širem kontekstu malo se zna, a još manje govori, kako bi valjda što bre otišao u zaborav. Ovdje inimo opasnu povijesnu pogrešku, a još je strašnije što slubene Hrvatske povjesnice, iz kojih spoznaju povijesti ue naša djeca, ne donose istinu o Domovinskom ratu, a niti ne spominje ove strašne rtve Hrvatskog Puka.

Svjedoci dogaaja i sugovornici:

Franjo Dori, Voin
Krešo Dori, Voin
Ivan uzel, Hum
Stjepan Hinek, Voin
Ante Šimi, Voin
Miroslav Jurmanovi, Voin
Nikola Ivezi, Hum
Zlatko Banovac, Voin
Anica Perši, Voin
Marko Matani, Slatina
Franjo Pajtl, Voin
Tomislav Šimanovi, Nova Bukovica
Zdravko Volf, Voin
Franjo Tomola, Voin
Drago Hinek, Voin
Savo Radojevi, Voin
Blaenka Na, ainci
Danijel Medi, Mikleuš
Marija Ivezi, Hum
Miško Štimac, Slatina
Pavle Bozikovi, Voin
Elizabeta Medved, Voin
Marija Sala, Voin
D. B. iz Voina

Pišui ovo, nit ijednom rijeju nisam spomenuo sve one napaene i oalošene majke, ene i djecu, koji su u nijemom gru sa bolom u duši suznih oiju pronalazili svoje najmilije u lokvama krvi na Voinskoj cesti ili na patologiji. Njihova rtva znana je samo svevišnjem, a ja im izraavam neizmjernu suut.

Orahovica, 25. veljae 2010. godine


[1] Miroslav Gazda, Orahovica, lan ogranka Matice hrvatske Orahovica, predsjednik komisija za istraivanje zloina Domovinskog rata HVIDR-a Orahovica, lan Hrvatskog rtvoslovnog društva.
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!