www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 20 Listopad 2020
 
 
AUTENTINI KOMUNISTIKI ZLOINI
Utorak, 15 Veljaa 2011
U svim dravama u kojima je došao na vlast komunizam je poinio teške zloine masovnih razmjera. Budui da je rije o totalitarizmu i diktaturi u samoj ideji nasilje je u prirodi samog komunizma. U nekim dravama preklopila se injenica komunistikog preuzimanja vlasti s Drugim svjetskim ratom. Rat je tu posluio samo kao izgovor i kao dobra vanjska okolnost da se nasilje "upakira" u meunarodno prihvatljive okvire. Komunizam je u drugim sluajevima, došavši na vlast revolucijom (bez Drugog svjetskog rata kao vanjskog povoda), poinio najkrvavije zloine u povijesti. Komunistiki zloini u svojoj naravi nisu reaktivni, afektivni, osvetniki. Oni su planirani, promišljeni i autentini. Oni imaju klasni i ideološki potpis. Drugi svjetski rat je bio samo pogodan vanjski trenutak da se komunistika revolucija na prostoru bivše Jugoslavije temeljitije provede.

Nacizam i fašizam pokrenuli su vlastiti totalitarni zloinaki projekt koji je, ne samo ratno pobijeen, nego i meunarodno osuen. Dosljedna osuda tih zloina, ukljuujui i ustaške zloine poinjene tijekom Drugog svjetskog rata, nije umanjena ili relativizirana injenicom postojanja komunistikih (i nekih drugih) zloina (na hrvatskom tlu). S druge strane osuda komunizma kao totalitarizma deklarativno je zatraena na meunarodnoj razini, ali se u praksi javljaju ne samo otpori, nego i pokušaji zastrašivanja svih onih koji trae njezinu dosljednu provedbu. Hrvatska je po tom pitanju u najteem poloaju u Europi. U Hrvatskoj danas opet postoji javna i medijska simpatija prema komunizmu kao sustavu te prema nekim njegovim simbolima i "brandovima". Tako "kape" s crvenom zvijezdom postaju "lijepe", a Tito ostaje nedodirljiva svetinja u dravi nad ijim je narodom (kao svojim) izvršio najvei zloin u povijesti. Bivši hrvatski predsjednik je prosvjednike protiv javnog ašenja "maršala Tita" svojedobno nazvao "spodobama". Ni mediji, ni hrvatska "javnost" (ali ni razni meunarodni poklisari u Hrvatskoj), nisu nijedom spomena vrijednom gestom reagirali na takve prijetnje onima koji trae javno odbacivanje komunistikih simbola. Tito je prevana i pozitivna osoba u meunarodnoj zajednici, pa ga se ne smije dirati? Zapadna javnost mu toliko honorira suprotstavljanje Staljinu, da mu oprašta sve što je uinio narodima drave kojoj je bio na elu? Ali Staljin je u takvoj argumentaciji vei od Tita. On se kao jedan od najsnanijih saveznika suprotstavio Hitleru. Staljinove realne antifašistike zasluge su za cijeli svijet nemjerljivo vee od Titovih antifašistiki i antistaljinistikih zasluga zajedno. Bez Staljina (ruskog naroda, naravno) pobjeda nad nacizmom bila bi upitna na svjetskoj, a ne tek nekoj regionalnoj razini. Pada li meutim ikome na pamet da ruski narod i dan danas dri u Staljinovoj šaci argumentom da suvremene Rusije ne bi bilo bez Staljina i njegova antifašizma?

Antifšizam kao negacijski pojam u samom sebi je dvoznaan. U njemu se nalazi zapadni antifašizam kao antitotalitarizam, ali i komunistiki "antifašizam" kao isti totalitarni rivalizam. To se jasno vidi iz injenice da su na samom kraju Drugoga svjetskog rata dotadašnji antifašistiki saveznici slomom nacistike Njemake bili na pragu meusobnog svjetskog sukoba iz kojeg su izašli tek padom komunizma devedesetih godina. Titoizam je tada još uvijek bio najrevniji saveznik staljinizmu. I najrevnije je "poistio" klasne i ideološke mogue protivnike pod velom završetka Drugoga svjetskog rata. Da, bilo je tu i ponešto osvete (kao i nakon svakog rata), ali je rukopis zla nosio komunistiki revolucionarni potpis "omiljenog voe" i svih njegovih poslušnika do zadnjeg komesara u nekoj lokalnoj zabiti. Taj "antifašizam" imao je iskljuivo konkuretsku "poetiku": pobijediti fašizam, nacizam (ustaše, etnike...), ne zbog uvoenja pravednog društva, nego zbog totalitarnog ovladavanja društvom u ime neke druge ideologije. Tako je komunizam kao "antifašizam" zapravo samo "zamijenski fašizam". Svi koji i danas u hrvatskoj javnosti brane i uljepšavaju komunizam pod maskom takvog "antifašizma", još nemaju veze s humanizmom, antitotalitarizmom (koji ukljuuje jednak otklon od svih totalitarizama zajedno) i demokratskim pluralizmom. Danas moemo uti da takvi "antifašisti" hrvatske naraštaje roene nekoliko desetljea nakon Drugog svjetskog rata nazivaju "gubitnicima", jer trae društvo koje nee biti utemeljeno ni na jednom totalitarizmu (ni fašistiko-nacistikom, ali ni komunistiko "antifašistikom"). A naš e naraštaj zaista biti gubitniki (bez navodnika), ako nam je za sigurnost meunarodnog priznanja prava na suverenost i dravnost potreban komunistiki "antifašizam" kao temelj. Hrvatski narod ima pravo na sebe sama kao temelj i drugi mu "statiki" osigurai nisu potrebni, niti o njima moe ovisiti sutrašnja ("antifašistika" ili
"haška") "revizija" hrvatske dravnosti.

Plaše nas i povijesnim revizionizmom kao "babarogom" i to oni koji su diplome i doktorate dobili u vrijeme komunistike "revizije pameti" u odnosu na cijeli demokratski svijet. Hrvatska se nalazila u društvu koji se nazivao ak i "znanstvenim socijalizmom". A znanost bez otvorenosti na stalnu reviziju nije znanost, nego dogma. A meu svim znanostima najpodlonija je revizijama upravo povijest, jer se sa svakim novim dokumentom baca novo svjetlo na prethodno povijesno znanje. Povijest bez otvorenosti prema stalnoj znanstvenoj (ne politikoj) reviziji, bila bi isti dogmatski zaahureni falsifikat. A neki bi u Hrvatskoj htjeli da se povijest ne smije razvijati (dakle revidirati) bez njihova odobrenja. Zato su i zauzeli katedre suvremene povijesti kao i nekadašnji revolucionari barikade te viu "no passaran". Ali proi e. Znanost, pa i ona povijesna, mora proi dalje, sa svakom novom "jamom" i svakim novim dokumentom koji se pronae. "Antifašistiki antirevizionisti" bi htjeli da se tisue jama i dokumenata "individualiziraju" i da ne utjeu na promijenu povijesnog gledišta na one koji su ih "posijali". Ali onu poznatu izreku da povijest pišu pobjednici, a ne gubitnici, moramo revidirati suvremenom korekcijom prema kojoj povijest ne pišu "sijai", nego "eteoci" (osim ako se ne ponašate kao "najamni radnici", što je aktualni hrvatski sluaj). Iako bi je trebali pisati znanstvenici.

U Zagrebu, 14. veljae 2011.
Ivica Relkovi, predsjednik Obiteljske stranke i utemeljitelj Hrvatskog rasta (Hrasta)

Napomena:
Potpisnik je autor više akcija otkrivanja partizansko-komunistikih zloina i masovnih grobnica na
podruju grada Zagreba, ukljuujui i pronalazak nedavno ekshumirane masovne grobnice na Gornjoj Kustošiji.

Kontakt: Obiteljska stranka, Martieva 67/IV, Zagreb; mob: 099-7952-590,
Ova email adresa je zatiena od spam robota, nije vidljiva ako ste iskljuili Javascript

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!