www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
etvrtak, 02 Travanj 2020
 
 
LOGORI U SRBIJI - ZLOINI JO UVIJEK BEZ KAZNE
Nedjelja, 20 Veljaa 2011
http://www.dw-world.de/dw/article/0,,6439104,00.html

Pria dana | 16.02.2011

Logori u Srbiji - zloini još uvijek bez kazne

Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Prostor logora Stajievo nekoliko godina poslije

Nakon pada Vukovara 1991. velik broj zarobljenih civila i vojnika iz grada i okolice svoju su kalvariju nastavili u logorima diljem Srbije. Za te ratne zloine još uvijek ne postoji niti jedna presuda.

Teško je dati toan broj civila i vojnika koji su mjesecima bili zatoeni, mueni, silovani i ubijani u 30-ak logora širom Srbije. Na popisima Meunarodnog Crvenog kria nalazi se oko pet tisua imena, dok predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut raspolae s podatkom koji govori da je više od 7 tisua muškaraca, ena i djece prošlo kroz te logore. Gotovo 500 Vukovaraca još uvijek se smatra nestalima, a velik dio njih završio je upravo na podruju Srbije gdje im se izgubio svaki trag. Za pet najveih logora, Stajievo, Begejce, Sremsku Mitrovicu, Niš i VIZ Beograd, udruga je u svibnju 2008. podnijela kaznenu prijavu za ratni zloin nad ratnim zarobljenicima srbijanskom glavnom tuitelju za ratne zloine Vladimiru Vukeviu obogaenu iskazima logoraša. Iskaze posjeduje i upanijsko dravno odvjetništvo u Osijeku koje je pokrenulo istragu i istrane radnje. No, budui da je prema Zakonu o dravnom odvjetništvu istraga tajna, iz osjekog upanijskog dravnog odvjetništva nisu mogli ništa rei o trenutnom stanju predmeta. S druge strane, istraga u Srbiji nije daleko odmakla. „Tuiteljstvo za ratne zloine Srbije još nikoga nije procesuiralo, još nikoga nije privelo, protiv nikoga nije dignuta optunica.“, govori Šangut i istie da su logori predstavljali dobro planiran i organiziran ratni zloin od strane Srbije o emu govori i injenica da su se straari meusobno oslovljavali iskljuivo nadimcima. „Tuiteljstvo za ratne zloine Srbije od nas logoraša, odnosno od hrvatskog dravnog odvjetništva trai da kaemo ime i prezime straara kako bi ih mogli procesuirati jer ostale institucije, ukljuujui i današnju vojsku Republike Srbije, negiraju postojanje logora. Velik broj zapovjednika i straara, koji su tada bili u tim logorima, vjerojatno su i danas oficiri vojske Republike Srbije i vjerojatno zbog toga ne ele dati podatke o imenima i prezimenima kako zapovjednika tih logora tako i onih straara koji su neposredno vršili ratne zloine.“, istie Šangut.

 

Do pakla i nazad u devet mjeseci

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  Zoran ŠangutO premlaivanju i zlostavljanju logoraša ve je mnogo toga reeno. Ispriane su brojne prie o neljudskim uvjetima, svakodnevnoj fizikoj i psihikoj torturi i preivljavanju na jednoj kriški kruha i šalici aja dnevno, o lijekovima o kojima se moglo samo maštati.  Sve je to na vlastitoj koi iskusio danas 53-godišnji Ilija Akar koji je u rujnu 1991. iz Zagreba krenuo u smjeru Vukovara i u obrani grada sudjelovao do posljednjeg dana. Zarobljen je 20. studenog i autobusom otpremljen u logor Stajievo, u bivšu stonu farmu nedaleko od Zrenjanina. „Unutra su nas nabili, morali smo uat' s glavama dolje i rukama na leima. Toliko smo se nabijali jedan na drugog da sam imao osjeaj da je na jedan kvadratni metar stalo deset ljudi i više. Zašto smo se zbijali? Zato da mu manje ostaviš prostora da te odozgo moe tui.“ Akar je više od devet mjeseci proveo u šest logora na podruju Srbije, sve do posljednje razmjene zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine. Kae da su premlaivanja bila svakodnevna. Prije ili kasnije bi svatko došao na red tako da je teško nai logoraša koji je na koncu izašao bar bez slomljenog rebra. Nakon takvog tretmana zatoenici su potpisivali ono što bi im dali da potpišu.  Na temelju jednog od takvih dokumenata Srbija danas progoni neke od bivših logoraša poput vukovarskog branitelja Tihomira Purde.

 

Bildunterschrift: Stajievo danasTko je vršio zlostavljanja i premlaivanja? Akar kae da su to iskljuivo bili vojnici i oficiri JNA srednjih godina i dobro obueni upravo za ispitivanja. Iako su se zatvorski uvari oslovljavali nadimcima, dosta je imena isplivalo, onih imena iji progon logoraši trae, ali još uvijek uzalud. Primjerice, bivši logoraš Petar Lovri posjeduje potvrdu o predmetima koji su mu oduzeti prilikom ulaska u logor. Na potvrdi koja govori o oduzetom novcu, o nekoliko oduzetih lania, narukvica, naušnica i jednoj zubnoj navlaci stoji potpis dotinog majora Zorana Ranelovia. Kada je Lovri zatraio povrat oduzetih predmeta iz Saveznog ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije 2002. godine odgovoreno mu je da je obavljen razgovor s majorom Raneloviem kako bi se ustanovila vjerodostojnost Lovrievih navoda. No, spomenuti Ranelovi je izjavio da mu ništa o oduzetom novcu i drugim predmetima nije poznato te da potpis na potvrdi nije njegov, ve da je krivotvoren. Lovri lanie i zubnu navlaku nikada nije vidio, ali ni Ranelovi optunicu za ratni zloin. Akar istie da je ovo samo jedan od brojnih primjera koji pokazuju na koji se nain Srbija opire progonu ratnih zloina iz svog dvorišta.

 

 

Uloga Crvenog kria

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  Bivši logoraš Ilija AkarNaš sugovornik kae da je logorske torture rijeima teško doarati poput sluaja kada je devet dana i devet noi bio prisiljen stajati prislonjen uza zid dok su cijelo vrijeme dvojica pazila da ne bi sluajno sjeo. Logoraše bi ponekad odvodili i na takozvana lana streljanja. Akar se prisjea da su ga jednom prilikom izdvojili u neku prostoriju i postavili pred zid. „Onda veli tu emo. Zavee maramu, stavi te uza zid. Kae zini, ti zineš i sijevne ti nešto u ustima. Nakon pola minute se sabereš, ne znaš dal' da se od sree veseliš, a on ti kliještima izvadi zub i to onako šta uhvati.“ Kae da ni Crveni kri nije mnogo pomogao jer ljudi u bijelom nisu mogli ui bez prethodne dozvole uprave logora. Tada bi popisali samo one logoraše koje bi zatekli, a nisu ih zatekli sve pa tako ni našeg sugovornika za kojeg obitelj mjesecima nije znala je li iv ili mrtav. No, ipak dolazak Crvenog kria s veseljem se išekivao. „Nama je puno znaio i taj jedan dan kad dou. Dan ranije te ne tuku ili ako te tuku, rade ti tu jednu debelu masnicu, a ne tisuu masnica. I što je najljepše, dva dana zaredom dobiješ grah. Zamisli, grah kojeg nikad nisam u ivotu volio bilo je nešto fantastino i konano nešto što te zasiti.“ Sjea se da ponekad danima ništa ne bi okusio, a kad se jednom kriomice uspio izvagati, vaga je pokazala samo 41 kilogram. „Od noge dole tu je samo neka koica visila i kost. Nikad nisam mislio da u više na noge stat'.“ injenicom da nitko nije kanjen za patnje kroz koje je prošao kao i tisue poput njega, Akar moe biti samo ogoren. Uvjeren je da srbijansko tuiteljstvo namjerno izbjegava istraiti ratni zloin nad zarobljenim Vukovarcima i ljude koji su odgovorni za njega uz isprike poput one koja kae da se nije radilo o logorima, ve o sabirnim centrima gdje su zatoene tek izmjestili iz ratnih stradanja.

 

Silovanja kao organiziran i planiran zloin

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  Dokaz koji sud ne priznajeU logore na podruju Srbije nisu odvoeni samo muškarci, ve i ene, mahom iz Vukovara. Kao što je poznato, nakon pada grada muškarci su odvajani od ena i djece. One ene koje nisu uspjele napustiti grad, završile su u logorima poput Veleprometa ili na oblinjoj Ovari, u hangarima tadašnje farme vukovarskog poljoprivrednog kombinata. Ondje bi bile fiziki zlostavljane, pozivane u posebne prostorije i zatim silovane i tako iz dana u dan. Prema podacima kojima raspolae Hrvatsko društvo logoraša, najmlaa silovana rtva bila je petogodišnja djevojica, dok je najstarijoj bilo 80 godina. Ali, nisu samo ene bile rtve silovanja jer današnja saznanja govore i o silovanim muškarcima pa ak i djeacima. Svjedoanstva rtava silovanja ve godinama prikuplja Marija Sliškovi, predsjednica udruge ene u domovinskom ratu. „Silovanje se odvijalo u izdvojenim prostorima gdje nije bilo svjedoka i uz prijetnju enama da ništa ne smiju govoriti kada ih vrate. Svaka bi došla, sjela i šutjela pa nitko nije mogao posvjedoiti što im se dogodilo jer je enama bilo zabranjeno da s bilo kim razgovaraju na što se strogo pazilo uz prijetnju da e im ubiti djecu ili nekog lana obitelji. U strahu i bojazni da bi se to zaista moglo dogoditi, ene bi zloin prešuivale. “ Sliškovi kae da ratni zloin silovanja nije bio in nekog pijanog vojnika ili pripadnika paravojnih formacija, ve je ono bilo organizirano kao planski nain zlostavljanja koji na rtvu ostavlja teške psihike traume s kojima kasnije nije lako ivjeti i nou zaspati. Nakon Vukovara, ene su, u pravilu, odvoene u logore na podruju Srbije gdje bi se iivljavanje nastavilo, osobito nad onim enama koje se na ovaj ili onaj nain sudjelovale u obrani grada.  „Nad njima su vršena osobito okrutna silovanja, takva da je to bilo muenje i maltretiranje nakon kojeg su ene jedva ostale ive“, svjedoi Sliškovi.

 

Iz tri procesa samo dvije presude

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  Marija Sliškovi - sustavna silovanjaGotovo dvadeset godina kasnije rtve nerado govore o onom što im se dogodilo. Onaj mali broj koji je progovorio i prijavio zloin bio je osuen na, kako kae naša sugovornica, još jedno silovanje, ono u sudnici. Tijekom sudskog procesa rtva esto nije mogla izbjei ponovni susret s poiniteljem, a iskaz o onom što je proivjela morala je iznova po nekoliko puta ponavljati pred nekolicinom njoj posve stranih ljudi. Sliškovi kae da su u Hrvatskoj voena tri procesa od kojih su dva završila presudama, jedan sedmogodišnjom, a drugi trogodišnjom zatvorskom kaznom, dok svjedoanstva i iskazi ostalih rtava još uvijek ekaju negdje u nekoj ladici hrvatskog dravnog odvjetništva.

 

rtve silovanja koja su se dogaala na okupiranom hrvatskom podruju ili na podruju Srbije, Hrvatska ni na koji nain nije obeštetila. One ene koje su se odvaile na sudski proces upuene su da materijalnu zadovoljštinu potrae u privatnoj parnici protiv poinitelja. „Poznajem silovanu enu koja je sada 60-godišnjakinja, bolesna i koja nema ništa. Ni obešteenje, ni invalidninu, ni bilo kakvu nadoknadu, ve samo svoju starosnu mirovinu koju bi imala i da joj se nije dogodilo nasilje ratnog zloina“, kae Sliškovi. No, nakon silovanja dogodio se i niz trudnoa. Djecu koja su roena u takvim okolnostima i koja danas imaju samo majku, Hrvatska ni na koji nain nije prepoznala kao rtve rata te ih materijalno i pravno zaštitila. Naša sugovornica zakljuuje  kako je Hrvatska silovane ene i muškarce prepustila njihovim munim sjeanjima, ali ne namjerava odustati. U ime udruge, prikupljena svjedoanstva namjerava poslati hrvatskim nadlenim dravnim institucijama, stranim veleposlanstvima i Europskoj komisiji kako bi podsjetila da je i silovanje ratni zloin te da Hrvatska u rtvama tog munog zloina konano treba prepoznati rtve rata koje zasluuju i pravinu naknadu.

 

Nisu se oslovljavali imenom i prezimenom, samo nadimcima

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  Padom Vukovara kalvarija nije prestalaMeu svjedoanstva kojima udruga raspolae nalazi se i ono danas 42-godišnje ene, a  tada 23-godišnje djevojke iz Vukovara. No, prema saznanjima udruge, ime ene ije svjedoanstvo prenosimo našlo se na jednom od navodnih popisa srbijanskog tuiteljstva zajedno s ostalim Vukovarcima osumnjienima za ratne zloine poput Tihomira Purde. ena, iji identitet iz razumljivih razloga ne moemo otkriti, govori da je nakon pada Vukovara prebaena u Dalj i smještena u improvizirani zatvor, a zapravo u prostorije nekakvog svinjca. Prisjea se da je nakon tri dana, zajedno s još dvojicom zarobljenih muškaraca, premještena u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici. „Odmah su me odveli u Beograd na saslušanje, nakon toga vratili u logor Sremske Mitrovice. Prvo silovanje dogodilo se tijekom noi kada su zatvorski uvari u prostoriju u kojoj sam se nalazila pustili etvoricu muškaraca koji su sluili zatvorsku kaznu zbog kriminalnih radnji. Sva etvorica su me silovali na vrlo grub i brutalan nain. Ta silovanja odvijala su se svake noi za vrijeme zatoeništva u logoru sve do razmjene. Za vrijeme zatoeništva nisam se okupala ni jednom a samo povremeno su me izvodili u šetnju. Silovanje se dogaalo nou a ostala maltretiranja danju. Svakodnevno su se iivljavali na razliite naine, tukli su razliitim predmetima. Jedna mi je zatvorska uvarica rekla da 'ako ikada i izaem, izai u etveronoške'. U tim brutalnim silovanjima došlo je i do zaea. Silovanja su bila svakonona bez obzira na trudnou. Kada sam bila u šestom mjesecu trudnoe doivjela sam spontani pobaaj, prijevremeno sam se porodila na podu elije u kojoj sam se nalazila. Zatvorski uvari su došli, pokupili plod, a ja sam bila u stanju totalne rastrojenosti, duboko depresivna, s vrlo malo sjeanja na te trenutke. Odvezli su me u civilnu bolnicu u Sremskoj Mitrovici, tamo su me lijeili tri dana. Za vrijeme boravka u bolnici, jednom rukom sam bila vezana za krevet policijskim lisiinama a pred vratima je bio zatvorski uvar. Vratili su me natrag iz bolnice i ubrzo sam meu zadnjima nakon devet mjeseci zatoeništva razmijenjena. Tijekom cijelog zarobljavanja nisam ula da ikoga zovu njegovim imenom i prezimenom, sluili su se samo nadimcima.“

Autor: Goran Prokopec, Zagreb

Odg. ur.: N. Kreizer
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!