www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Komentari > OSVRT NA KNJIGU "DOKUMENTI I ZAPISI SUDIONIKA..."
Subota, 21 Rujan 2019
 
 
OSVRT NA KNJIGU "DOKUMENTI I ZAPISI SUDIONIKA..."
Utorak, 23 Rujan 2008
«DOKUMENTI I ZAPISI SUDIONIKA O NINU I NINSKOM KRAJU U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. – 1945.)»

 U izdanju Matice hrvatske  Zadar – Nin – Vrsi tiskana je godine 2004. knjiga „Dokumenti i zapisi sudionika o Ninu i ninskom kraju u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.)“. Knjigu je za tisak priredio dr. sc. Marijan Dikli. Uredništvo ine dr. Šime Batovi, dr. Stjepan Obad i dr. Šime Perii, a glavni urednik je dr. Šime Batovi.

Knjiga  ima dva dijela. U prvome dijelu objavljena je autobiografija Ante Maštrovia Nina – Ekonoma, koji je bio jedan od glavnih sudionika antifašistikog pokreta u ninskom kraju tijekom Drugoga svjetskog rata.  Autobiografija obuhvaa razdoblje njegova ivota do kapitulacije Italije 1943. godine. Kako stoji u bilješci na kraju teksta autobiografije,  rukopis je prireivau ustupila njegova ki Zora Maštrovi i supruga Rajna. Iz  objavljenoga teksta i komentara nije sasvim jasno da li postoji i nastavak te autobiografije za razdoblje nakon 1943. godine, jer bi to moda bolje osvijetlilo tvrdnje M. Diklia koji u uvodnom tekstu  istie da je Ante Maštrovi Nino zbog samoinicijativnoga kandidiranja za zastupnika u Skupštini Jugoslavije, pa prema tome „zbog partijske nediscipline i obrane hrvatskih nacionalnih interesa iskljuen iz Saveza komunista i gotovo pod prijetnjom protjeran iz zadarsko-ninskoga kraja“ i zakljuuje da je „bio odan i provjeren partijski kadar, koji je iz uvjerenja prihvaao i branio komunistiku ideologiju, ali i hrvatsku dravnost“.  Ovaj dio knjige samo je formalno povezan s drugom dijelom knjige „Dokumenti i zapisi sudionika o NOP-u i antifašistikoj borbi u gradu Ninu i selima ninske opine Uz nekoliko dokumenata objavljenih iz prijepisa iji se izvornici uvaju u nekadašnjem Arhivu CK KPH/SJH (sada arhivski fond u Hrvatskome dravnom arhivu u Zagrebu) i u Zavodu HAZU u Zadru, najvei dio knjige (str. 117.-330.) su odgovori na „Upitnik za prikupljanje podataka radi historije SK i NOB-a na kotaru Zadar“. Doneseni su odgovori za sedamnaest mjesta Opine Nin. 

Prireiva u uvodnom tekstu ništa ne govori o nastanku toga gradiva, premda o tome postoji iscrpan izvještaj samoga A. Meštrovia-Nina, objavljen u Ljetopisu JAZU, 1957, knj. 62, str. 247-248: Rad Instituta u Zadru na sabiranju podataka iz NOB-a zadarskog podruja. Maštrovi je ve u prvom svesku Radova Instituta JAZU u Zadru objavio rad Zadar u narodnooslobodilakoj borbi što je bio uvod u druge njegove radove o istoj problematici koje je imao namjeru napisati u okviru programa rada Instituta. U tu svrhu je sastavio (najvjerojatnije 1954. godine) „opširni upitni arak“ u kojemu je formulirao upite „u obliku pristupanom radnicima i seljacima“, uesnicima partizanskoga pokreta u selima ninske opine. Cilj je toga upitnika bio kronološkim redom od kapitulacije Kraljevine Jugoslavije do 1. studenoga 1944. prikazati „politiko raspoloenje u narodu prije rata“, zatim prikupiti „podatke o osnivanju prvih organizacija KPJ te formiranje prvih organizacija NOP-a, prve akcije i diverzije“ s naglaskom da se utvrde „imena ljudi koji su sudjelovali „ u tim akcijama i „vanije dogaaje, mjesta zbivanja pojedinih dogaaja“. On je kasnije sam imao namjeru nadopuniiti te podatke na temelju gradiva koje se uva „u historijskom arhivu CK SKH u Zagrebu i Vojno-historijskom muzeju u Beogradu“. Sav taj materijal je predan Institutu JAZU u Zadru (danas Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru). Na temelju toga gradiva A. Maštrovi Nino je nastavio pisati povijest partizanskoga pokreta. On je te odgovore  sam dotjerivao te ih je itao davateljima izjava koji su ih onda potpisivali. Nije mu bila namjera objaviti to gradivo nego se njime koristiti u pisanju povijesti partizanskoga pokreta i uloge Komunistike partije.  Odgovore na upitnik sastavljali su uglavnom lanovi KP i predstavnici „organa narodne vlasti“ tih mjesta. Uz odgovore na Upitnik u knjizi se objavljuje i nekoliko dokumenata (sjeanja i dokumenata nastalih radom KPH) . Valja upozoriti da se arhivsko gradivo nastalo djelovanjem CK KPH/SKH i gradivo koje se uvalo u nekadašnjem Arhivu Instituta za historiju radnikoga pokreta Hrvatske danas nalaze u Hrvatskom dravnom arhivu, a ne u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, kako navodi prireiva.

Partizanski pokret u Dalmaciji imao je posebno znaenje jer je predstavljao u prvome redu otpor talijanskoj okupaciji, a  time i otpor politici NDH koja je taj dio Hrvatske prepustila Talijanima. I zbog toga svaki prilog tome otporu trebalo bi pozdraviti. Meutim, izuzmemo li autobiografiju A. Meštrovia Nina, kao vlastito svjedoanstvo o njegovu partijskom sazrijevanju i djelovanju, odgovori na upitnike i „zapisi sudionika o Ninu i ninskom kraju u Drugom svjetskom ratu“ pristrani su i nepotpun memoarski opis dogaaja kako su ga vidjeli sudionici samo „jedne strane“. Oni su  prikazivali uglavnom dogaaje u kojima su sami sudjelovali, a izostavljali su sve ono što je moglo baciti bilo kakvu ljagu ili posvjedoiti krivnju tih samih izvjestitelja ili drugih sudionika partizanskoga pokreta.

Prireiva, dr. Marijan Dikli, u  predgovoru opravdava  objavljivanje  dokumenata kako bi se oni „sauvali od zaborava i mogueg uništenja“.  Nije nam jasno tko bi smio i mogao uništavati te izjave koje se uvaju u jednoj znanstvenoj ustanovi ili autobiografiju koju uva obitelj A. Maštrovia Nina!?.  Tome se dodaje „da na tom polju do sada nije uinjeno gotovo ništa“. Meutim,  u predgovoru navodi kako je sam A. Maštrovi „napisao vei broj novinskih lanaka i nekoliko znaajnijih radova o NOP-u u u zadarsko-ninskom kraju“ te se citiraju ti radovi objavljeni u Zadarskoj reviji, Radovima Instituta JAZU u Zadru, Zborniku „Zadar“ i posebno njegovu knjigu „Osnivanje, razvoj i borba zadarskoga partizanskoga odreda“, objavljenu u Zadru 1969. godine. U uvodu prireiva istie da je „i to dio naše novije povijesti, koju i dalje treba istraivati i više vrednovati u hrvatskom nacionalnom duhu, a osobito na lokalnoj razini“.  On, istina,  naglašava da je to gradivo „veim dijelom graa uglavnom partizanske provenijencije, optereena mnogim ideološkim zabludama razvoja socijalizma i komunizma“, ali istie da „ona ipak na svojstven nain govori o djelima i nedjelima svih sudionika u onodobnim ratnim zbivanjima u Ninu i selima ninske opine.“ 

Neka nam je slobodno primijetiti da je to gradivo iskljuivo „partizanske provenijencije“, a u njemu nisu u pitanju „zablude razvoja socijalizma i komunizma“ nego izbor dogaaja i injenica o kojima se piše kao odgovara na pitanja unaprijed formulirana u Upitniku. U objavljenim zapisima- sjeanjima se govori i o partizanima (najviše), i o Talijanima, i o Nijemcima, i o ustašama, i o domobranima, i o «crvenkapama», i o etnicima, i o erkezima i o mnogim drugim sudionicima ratnih dogaanja na tom prostoru, ali iskljuivo s gledišta partizanskih «terenaca» i njihovih suradnika.  Dr. Dikli istie kako ti dokumenti sadre i podatke „o brojnim likvidacijama domaih ljudi», a da pri tom ne upozorava da nema gotovo ni rijei o likvidacijama koje su poinili upravo ti „terenci“ i njihovi pomagai. Takav pristup prireivaa, a i izbor dokumenata samo „jedne strane“ dovodi u pitanje opravdanost objavljivanja tih dokumenata danas 60 godina nakon dogaaja. Prireiva u predgovoru kae  kako ova knjiga «na svojstven nain govori o djelima i nedjelima svih sudionika u onodobnim ratnim zbivanjima u Ninu i selima ninske opine». Ponovno elimo istaknuti kako ova knjiga govori samo o nedjelima onih koji su operirali na tom podruju (tih nedjela je zaista i bilo), ali se pri tom partizani glorificiraju kao jedini ispravni borci, koji nisu pravili nikakva zla.
   
Upravo u tome je upitnost objavljivanja ovoga memoarskoga gradiva, jer osobe koje su iznosile sjeanja o ratnim dogaajima te dogaaje prikazuju i procjenjuju ljude jednostrano, pristrano i svjesno prešuuju sve što bi moglo i najmanju krivnju pripisati sudionicima partizanskoga pokreta. Naprosto, neshvatljivo je da se u vrijeme kada su stvoreni uvjeti da se u samostalnoj Hrvatskoj povijest piše objektivno i da se isprave pogrešne i pristrane ocjene jugoslavenske historiografije objavljuju ovakva sjeanja. Više od 50 godina nije se smjelo ni spomenuti imena osoba koje su likvidirali (uobiajeni izraz UDBA-e za ubijanje neistomišljenika) predstavnici „narodne vlasti“, pa i one  u Privlaci. 

Toliko o motivima i (ne)opravdanosti objavljivanja ovakvih i na ovakav nain prireenih dokumenata. Kako je Upitnik sugerirao, u sjeanjima se navode osobe imenom i prezimenom, što predstavlja osobiti problem ove knjige.  Neki se od njih kvalificiraju kao „etnici“, „banda“, „koljai“ bez ikakva dokaza, ime se ne nanosi nepravda samo tim ljudima nego i njihovoj djeci i unucima. Prenošenje takvih neprovjerenih i klevetnikih ocjena, nastalih iz razliitih motiva, su nedopustivi ne samo s povijesnoga nego i s moralnoga gledišta. Neprovjerena i lana informacija i kvalifikacija ljudi nepravda je prema njima, ali i nepravda prema njihovim potomcima. Neoprostivo s povijesnoga, ali i etikoga gledišta, da se ni u predgovoru niti u bilješkama prireiva ne ograuje od takvih ocjena.

Ne smatramo se kvalificiranima ulaziti u pojedinosti „sjeanja“ ili odgovora na upitnik svih mjesta ninskoga kraja. Mi emo se ovdje osvrnuti potanje na tekst koji se odnosi na Privlaku, a koji su na temelju Upitnika napisala trojica Privlaana, koji su bili lanovi NOO-a Privlake: Zanki Zdenko Pavin, Skoblar Mate Stojanov i Skoblar Bene. Opi je dojam da su trojica autora sjeanja o dogaanjima u Privlaci u prvi plan stavili svoju aktivnost. Teško je danas sa sigurnošu rei koji su pojedinci iz partizanskih i partijskih krugova vršili „likvidacije“ drugih neistomišljenika „domaih ljudi“. Ali to su znali oni koji su pisali ta sjeanja, i svjesno su to prešutjeli. Prema dostupnim podacima ukupno poginulih i ubijenih privlaana u Drugom svjetskom ratu bilo je oko šezdeset i šest, što je previše za jedno takvo malo mjesto. Mnogi su stradali u ratnim operacijama kao partizani, ali bilo je i onih koji su ubijeni bilo kao rtve komunistikog ili fašistikog terora.

Opa ocjena situacije u Privlaci neposredno prije i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata opisuje se neobjektivno. Kako Privlaka nije bila nacionalno podijeljena, u njoj nije bilo ni prije rata ni za vrijeme Drugoga svjetskoga rata nacionalnih netrpeljivosti niti sukoba. Stoga udi kada se govori o pojedincima kao etnicima, jer takvih nije bilo u Privlaci. Govori se da su oni drali oruje, a rije je naprosto o dvojici pasioniranih lovaca.  U istom tom tekstu se spominje jedan od navedenih «etnika» da je pomagao partizanski pokret što dodatno tekst ini konfuznim a kvalifikacije i etikete neuvjerljivim i ideologiziranim. Neshvatljivo je da autori teksta neke ljude koji su pripadali ustaškom pokretu generalno nazivaju «koljaima».  Rije je o maloj skupini Privlaana  koji su, bojei se Talijana, otišli u Zagreb, i kasnije najveim dijelom vratili se i ukljuili u partizanski pokret.   

U tekstu se ne govori niti se spominju ubojstva koja su poinili predstavnici privlake „narodne vlasti“. Neke od tih osoba oni samo spominju u svojim „sjeanjima“. Ubijeni su: Bepo Kolanovi, Šime Suri – Šimi, Begonja Marijan, Begonja Mate – Cico, Matulj Frane – Vranje, Ive Pupovac i još neki. Svi su oni ubijeni «zaslugom» i „prokazivanjima“  nekih Privlaana iako im se nikad nije dokazala krivnja zbog ega su ubijeni. Bepo Kolanovi je ubijen jer je navodno «šurovao» s Talijanima, ali se zna da je u isto vrijeme pomagao i mnoge Privlaane i oslobaao od Talijana. Suri Šime – Šimi je bio sakrištan i  nikome nanio zlo. Grijeh mu je bio što je lovio ribu za Talijane. Trojicu Begonja Marijana, Begonja Matu i Matulj Franu su ubili partizani samo zato što su radi gladi ukrali jednu ovcu. Tri ivota su uništena samo radi jedne ovce.  Pupovac Ivu su strijeljali nakon što je prešao na stranu partizana, po nagovoru jednog od autora tog «privlakog» teksta, iako se zna da nije nikome napravio zlo, ali samo zato što je bio hrvatski rodoljub.
           
Posebni sluaj je i nedosljedan opis uloge privlakoga upnika don Ane Matacina. To navodimo kako bi se vidjela njegova „zlodjela“. Njega se opisuje najprije kao „frankovca“ koji je skupljao oruje i nudio ga navodno nekoj skupini frankovaca, kojih u Privlaci uope nije bilo. Zatim se navodi da je „nagovarao neke ljude u selu da idu raznijeti eksplozivom etnike kue i brodove“; opisuje se da je bio za „aktivnu suradnju za NOP sve do kapitulacije Italije“, kada postaje „ustaški povjerenik“ u Prilvaci. Premda mu se ne moe pripisati bilo kakav zloin, štoviše da je bilo kome nikome uinio neko zlo, Vojni sud u Splitu ga je 27. travnja 1945. osudio na smrt te naknadno kaznu smanjio na 20 godina lišenja slobode s prisilnim radom i na trajan gubitak graanskih i asnih prava, te je nakon 7 godina robije amnestiran.

Spomenut emo ovdje je i podlo ubojstvo novoga upnika don Eugena Šutrina koji je došao u Privlaku u studenome 1945. Po zadatku privlake partijske organizacije ubijen je, premda je pomagao internirce koje su Talijani zatoili u logoru na Molatu i suraivao s partizanima.
           

Sve je to dio privlake povijesti o kojoj nema ni spomena u sjeanjima.  Ova knjiga „dokumenata“ izazov je da se i za zadarsko podruje istrai i napiše objektivna povijest Drugoga svjetskoga rata i poraa u kojoj e biti iznesena puna istina. Takav napor je trebalo ve uiniti i to je jedino korektan i pravedan pristup lokalnoj povijesti. A to je i jedna od zadaa znanstvenih institucija koje djeluju u Zadru.

Valja napomenuti da je osamdesetih godina je u Privlaci podignut spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu. Na tom spomeniku su napisana imena onih koji su bili na strani partizana. Tada se nije smjelo napisati ni jedno ime osobe koju su likvidirali „oslobodioci“. Tek u monografiji o Privlaci (2000.) po prvi puta su navedena imena svih koji su poginuli ili bili ubijeni tijekom Drugoga svjetskoga rata. Dobro je da se podiu spomenici i da se ne zaborave oni koji su dali ivot za domovinu. Sada se radi na tome da se i obnovi spomenik iz osamdesetih godina  koji je ošteen, a  Opinsko vijee Privlake donijelo odluku da se podigne spomenik i onima koji su rtve komunistikoga nasilja, ili bolje reeno, nasilja pojedinaca u samoj Privlaci. Nadajmo se da e se ispraviti povijesna nepravda i da e se i ti ljudi istrgnuti iz zaborava i da e se i njima u spomen njihovi najblii moi zapaliti svijeu i poloiti cvijee, kad im se ve ne zna grob.

Treba raditi na nacionalnom pomirenju jer strahote rata razdvajaju brau, dijele obitelji, svaaju narode i civilizacije. Knjiga Dokumenti i zapisi sudionika o Ninu i ninskom kraju u Drugom svjetskom ratu ne doprinosi takvom pomirenju.  

Zadar 
Darinko Pupovac, dip. ecc. 
Dr. Josip Kolanovi

 

 

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!