| DAMIR BOROVÈAK: RETORIÈARI LJUDSKIH PRAVA, SRAMITE SE! UREDNICI MEDIJA, SRAMITE SE! |
| Petak, 11 Ožujak 2011 | |
Prestrašno i grozno!Silovane žene u Domovinskom ratu
No, kako to mogu zaboraviti žene koje su zloèinaèki silovane u znak osvete i mržnje prema hrvatskom narodu? Kako zaboraviti dok najnovije èinjenice potvrðuju kako velikosrpska agresija na hrvatski narod još uvijek traje. Vrijeme je paradoksalnih tužbi, koje sada stižu iz Srbije i ovih dana potresaju Hrvatsku. Prije 10 mjeseci na bugarsko-srpskoj granici uhiæen je hrvatski branitelj Veljko Mariæ, koji je kao vozaè kamiona skrbio kruh svagdanji za svoju obitelj. Veæ je 10 mjeseci u beogradskom istražnom zatvoru, a supruga koja pati i preživljava s troje djece u Grubišnom Polju, ima ga pravo posjetiti svega 2 puta mjeseèno po 1 sat. Naime, srpsko krivosuðe primjenjuje stroži zatvorski režim posjeta zatvorenicima od onog u Haagu! Mariæu se sada veæ sudi u Beogradu za navodni zloèin poèinjen na teritoriju Republike Hrvatske u selu Rastovac, na podruèju Bjelovarsko-bilogorske županije. Samo po sebi apsurd je srpsko prisvajanje nenadležnih pravosudnih ovlasti za podruèje Republike Hrvatske. Potom, eskalira sluèaj hrvatskog branitelja Tihomira Purde, koji je pušten nakon dva mjeseca politièkih igara. Odmah slijedi vijest o obavijesnim razgovorima u hrvatskoj policiji s ravnateljicom ratne bolnice u Vukovaru dr. Vesnom Bosanac, zbog pripremljene srpske tužbe. Srbi koji su nemilosrdno gaðali bolnicu kao meðunarodno zaštièeni nevojni cilj, sada podižu tužbe protiv ravnateljice i lijeènika za nesavjesno lijeèenje njihovih srpskih vojnika, koje su naši branitelji pod granatama zbrinjavali i dopremali u bolnicu. Od apsurda, cinizma, bezobrazluka i politièkih besramnosti, obiènom èovjeku žuè kipi i pamet staje.  U dugogodišnjem ozraèju nabacivanja blatom na hrvatske branitelje i optuživanja iz svih smjerova, ponajprije iz Haaga, zatim po direktivama iz domaæeg tužiteljstva, a sada nevjerojatno stižu optužnice iz Srbije. Pritom posve zapostavljeni ostaju neprocesuirani srpski zloèini u srpskim logorima. O tome je govorio Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. No srpski zloèini silovanja hrvatskih žena, kao da su na margini svih sjeæanja, osjeæaja i društvene pozornosti. Iako su bili dio srpske ratne strategije, ti su zloèini godinama najprije ignorirani a zatim i posve zapostavljeni od svih pravnih, politièkih i državnih èimbenika u Hrvatskoj. O tome su na tribini govorili medicinska sociologinja prof.dr. Gordana Cerjan Letica i odvjetnik Mate Knezoviæ. Kao neposredna žrtva stradanja žena, svjedoèila je Jadranka Cigelj, zatoèenica srpskog logora Omarska, poznata javnosti po svojoj knjizi svjedoèanstava „Apartman 102". Govorila je kao žena žrtva, kao pravnica po zanimanju i kao dužnosnica u sustavu politike i vlasti, koja joj je naposljetku umjesto društvene rehabilitacije podlo podvalila i konaèno je neljudski odbacila. Naposljetku iz publike izlazi anonimna gospoða iz Vukovara. Prvi puta svjedoèi javno o svom stradanju! Glas podrhtava, treperi, titra, posve nestaje, dok se njezina usta samo otvaraju. Suze i jecaji naviru. Gospoða svjedoèi vukovarsku tragediju žena, dan-dva poslije okupacije. Imala je tada 23 godine, muža branitelja, sina 5 godina starosti, obitelj, brata, susjede Srbe i Hrvate... Svjedoèi što je vidjela, kako su èetnici kastrirali susjeda, luðaèki se smijali, dok je žrtva urlala od bolova. Jadnika su na kraju ubili. Svjedoèi što su njoj èinili više dana, od ispitivanja i prijetnji, udaraca i batina, pogrdnih ponižavanja i uzastopnih silovanja... Ponižavanja u ime osvete, u ime patološke mržnje, sve kako bi joj ubili dušu. Teško je bilo slušati, još je teže preprièati. Bila mi je to najteža tribina predstavljanja ratnih stradanja od kada pamtim. Grozno je što su sve uèinili toj ženi, majci, supruzi hrvatskog branitelja iz Vukovara, a nije jedina... Konaèno i gða Cigelj je slièno prošla, no žena iz Vukovara prvi puta je to iznosila u javnost... Emocije su bile snažne i potresne, prenijele su se na slušateljstvo... Publika u muku, grè i suze na licima, stezanje u grlima... Tako i kod mene osobno. Po završetku, nestao sam iz dvorane u šoku i sa želucem u grlu... Ostao sam bez teksta, bez hrabrosti da pristupim iskazati poštovanje tim ženama žrtvama... Potreban mi je bio zrak, bez želje da zahvalim predsjednici Mariji Sliškoviæ na još jednom hrabrom iskoraku u interesu prestrašne hrvatske istine. Posebno teško svjedoèanstvo gospoðe iz Vukovara, koje je nužno, ali i toliko tragièno da se jednostavno ostaje bez teksta i moguænosti racionalnog razmišljanja. Grozno!   Hvala doktoru Slobodanu Langu na snalaženju pri završetku tribine, iskazavši ono toplo, ljudsko, što mnogi muški u dvorani nisu mogli izreèi ni uèiniti... Zagrlio je našu stradalnicu Vukovarku, darovao joj struèak cvijeæa i progovorio da u židovskom narodu muškarci koji nisu mogli zaštititi svoje žene, izgubili su pravo prezimena za svoje potomstvo. Tako je i s društvom koje ne može zaštiti svoje žene i majke, od stradanja i nastavka tih stradanja, gubi se pravo opstanka... Ako su se u ratu dogodile okolnosti da su žene ostale nezaštiæene, na surovu nemilost patološki osmišljenim iživljavanjima i ponižavanjima, ostaje pitanje što èinimo danas kako bi ispravili te gnjusne i zloèinaèke nepravde...? Hrvatska politika, vlast i institucije neèuveno su zakazali, zbog zagovaranja pomirenja bez kajanja, zbog novog bratstva i jedinstva koje nam nameæu srbokomunistièki sinovi i kæeri, zbog ratnih profitera i lopovluka na vlasti, zbog politièara i sebeljubnih interesa, zbog pohlepnog zgrtanja kapitala bez granica ... Sve preko nevinih žrtava, preko pogaženih duša, preko upropaštenih života, preko stradalih obitelji, zanemarivanjem neèuvenih ratnih zloèina nad vlastitim narodom, prešuæivanja zloèina bestijalnih silovanja hrvatskih žena, majki, nositeljica obitelji, koje nikada nisu dobile dovoljno pozornosti i poštovanja u javnosti... A nekmoli društvenu satisfakciju ili moguænost da upravljaju zemljom za koju su toliko propatile. Iz svega slijedi zakljuèak kako su žene stradalnice u Domovinskom ratu nažalost ostale ispod ruba svake društvene osjetljivosti i humanosti. One ne traže privilegije, medijsku pozornost, a ponajmanje im treba lažna samilost. Žene žrtve srpskih koncentracijskih logora nisu u Hrvatskoj dobile ono što svako humano drušvo dužno uèiniti svojim najtežim stradalnicima – resocijalizaciju, povratak k normalnom životu, kroz obiteljsku, socijalnu i društvenu podršku, potporu i zaštitu. A to je nemoguæe ukoliko ne postoje društveni osjeæaj i interes za preživjele žrtve tih ratnih tragedija i bestijalnih iživljavanja. Za to je potrebna društvena institucionalna skrb i pomoæ, medicinski i socijalni timovi, senzibilitet društva, politike i vlasti. Tjelesni gubici se zamjenjuju protezama, kako bi se olakšao svakodnevni život i olakšao invaliditet. No nikakvim ortopedskim pomagalima nije moguæe izbrisati sjeæanja na odvratna iživljavanja, nekim mehanièkim pomagalom vratiti duševni mir, zamjeniti razorenu dušu, vratiti zadovoljstvo i radost života, rekla je Marija Sliškoviæ na završetku. A o neprocesuiranim poèiniteljima ratnih zloèina nad velikim brojem zatoèenica srpskih koncentracijskih logora, da i ne govorimo. To je posebna prièa. Dovoljno je reèi, kako je gospoða iz Vukovara, posvjedoèila da je kasnije u svom slobodnom gradu ponovno susrela jednog od svojih silovatelja, doživjela živèani slom kad ga je vidjela i prepoznala... Podigla je kaznenu prijavu, no ništa se nije dogodilo...  A vlast i mediji, gdje su oni bili za Dan žena? Svi su obaviješteni da se u Novinarskom domu obilježava poseban Dan žena sa ženama stradalnicama Domovinskog rata. Ne zaslužuju li upravo te žene najveæu društvenu i politièku pozornost? Pitanje za predsjednika – kakva je to „PravDA" kada intelektualac, doktor pravnih znanosti, profesor na Pravnom fakultetu i konaèno predsjednik države ignorira poziv, mjesto i vrijeme gdje se treba odazvati za Dan žena? Isto pitanje i za predsjednicu Vlade, ministre, saborske zastupnike... Znakovito je da se nitko nije pojavio ni od antiseksistièkih zastupnica iz Sabora, èija su usta èesto prepuna prava zaštite žena? Gdje su na Dan žena bile razne b.a.b.e. civilnog društva, razne teršaliæke željne pravde za ratne zloèine, razni pusiæi punih usta kršenja graðanskih i ljudskih prava... Konaèno zašto kamere HRT-a, RTL-a, TV-Nove nisu željele izvjestiti o tom posebnom obilježavanju Dana žena u njihovom Novinarskom domu. Gospodo politièari, gospodo medijski urednici, gospodo zagovaratelji ljudskih prava, juèer nije bila senzacionalistièka podjela na crvene i crne, niti podjela na lijeve i desne, niti podjela na homofobe, ksenofobe i one druge, veæ samo podjela na moralno odgovorne i one koji to nikada nisu bili. Juèer su ako ništa drugo pale maske, razna zauzimanja za ljudska prava, za graðanska prava, za prava žena, samo su podvale iza kojih se kriju privatne politièke ambicije. Ne imati osjeæaj odgovornosti za žene stradalnice ratnih silovanja, ignorirati njihovu istinu i sudbinu, neistraživati zloèine i neprocesuirati zloèince ratnih silovanja, samo produbljuje bezosjeæajnost i dokazuje katastrofalnu nebrigu tzv. humanog i civiliziranog društva. A to je prestrašno, grozno i bogohulno!  Retorièari ljudskih prava, sramite se! Urednici medija, sramite se! Juèer ste pali na ispitu istinskog poštivanja žena! Tekst: Damir Borovèak |
U povodu Dana žena 8. ožujka 2011. Udruga Žene u Domovinskom ratu organizirala je tribinu u znak sjeæanja na stradale žene iz vremena agresije na Republiku Hrvatsku. Na inicijativu predsjednice Marije Sliškoviæ u Novinarskom domu u Zagrebu okupile su se žene stradalnice Domovinskog rata, na tribini »Prešuæeni ratni zloèin – silovanje žena u srpskim koncentracijskim logorima«. Meðu okupljenima bile su i one nad kojima su poèinjeni najgnjusniji ratni zloèini. Kažu neki kako je to davno prošlo vrijeme i sve to treba zaboraviti.
| « Prethodna | Sljedeæa » |
|---|
