www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
etvrtak, 02 Travanj 2020
 
 
"SELJAINE" S TRGOVA - NAKON PRESUDE GENERALIMA
Petak, 22 Travanj 2011
Napisala moja mlada prijateljica, Anamarija.
Ponosim se do kraja da ju poznajem.

Koristim maglu kako bih baš ovih dana dok je veliki dio Hrvatske ipak pogoen visokim presudama hrvatskim generalima napisala svojih nekoliko rijei tebi poštovani urednie i tebi poštovani itatelju. Da, vama koji ste iz dana u dan meusobno komunicirate preko objavljenih tekstova, ponekad upitno vjerodostojnih naslova i prikrivenih poruka.

"SELJAINE" S TRGOVA

Rat kao bombardiranje i bjeanje, sirene i gubitak najmilijih nisam doivjela, ali suosjeam. Uvijek. Ljudsko sam bie koje ne moe ostati imuno na tuu patnju, posebno kada je uzrokovana nepošteno, namjerno, s ciljem da drugo ljudsko bie pati. A naš Domovinski rat donio je upravo i debelo podcrtano to, bez obzira na atmosferu zaborava koja se namee ve 10 godina.

Stojim danas tako sa svojom prekrasnom trideset i jednom godinom na zidu fontane rijekog Jadranskog trga. Sunce mi ometa pogled, ali ne i sluh. Dobro ujem što govori govornik pred tristotinjak okupljenih, gotovo sa sramom, ali ipak ponosom pristiglih Rijeana koji su se odvaili izai iz ormara. Pripremam javljanje kolegici u eter i razmišljam koje u dijelove govora citirati – da je Mesi uz potporu Vlade predao udnovate transkripte Brijunskog sastanka te je danas prozvan izdajicom, ili da je na sebi svojstven nain to isto s još više grubosti uinio Ivo Sanader, ili da se spomenula dr. Vesna Bosanac koja je baš nedavno morala dati izjavu u istrazi nastavno na uhienje nevinog Tihomira Purde, ili u citirati dio o sadašnjoj politici Vlade i predsjednika Republike Hrvatske.

Iz mog me razmišljanja prenuo kolega iz druge medijske kue.
Kao i uvijek, srdano je pozdravio, a kako mi je i inae jako drag odzdravila sam mu istom mjerom. Nakon kraeg razgovora na temu „Kako si? Dobro, a ti“, pun prijezira pogledao je na okupljenu masu i ispod glasa, ali stavom drei se iznad svih rekao mi je: „Seljaci.“.

Pogledala sam ga jer nisam shvatila jesam li dobro ula i odnosi li se to na zaista na okupljene i još jednom pitala: „Molim?“, on je ponovno pogledao na skup i pojasnio mi: „Vidi ove seljaine.“ Sa stavom da se podrazumijeva da se slaem s njim, prešao je preko svoga komentara i upitao me koji prilog idem dalje raditi nakon ovoga. Sasvim mirno sam mu odgovorila, gledajui prema okupljenima na skupu: „Ne, ne idem raditi. Evo tata mi je tu, idem s njim u mimohod.“ Nastala je kratka tišina, a onda se kolega odmah ispriao, kazavši kako ima i dobrih ljudi i kako razumije, i kako je bilo svega na sve strane tada...razišli smo se, a ja sam ostala iskreno se pitajui zna li on i svaki njegov istomišljenik zaista koga ismijava, te „seljaine“ - tko su ti ljudi i, konano, što ih je mobiliziralo na trgove?


Zna li on da je moj otac u mladosti bio pravi rijeki harambaša sa Školjia? Da je mladost proveo u Palachu? Da je probao marihuanu? Da je oplovio pola svijeta kao pomorac? Da je imao dugu kosu, bujnu bradu, nosio trapez hlae, slušao Floyde i Zeppeline, manijakalno sakupljao ploe, kada su se pojavila raunala upisao teaj informatike, da je bio jako zgodan muškarac, da je oboavao pse, zna li da moj otac poznaje osnove flamanskog jezika, da kuha najbolje maneštre na svijetu, zna li taj mladi da je moj tata i u svojoj pedeset i nekoj još uvijek bio spreman odlaziti na utakmice svoga omiljenog nogometnog kluba i da danas, s kojom godinom više, sakuplja Armadine ambleme, popije pivo s ekipom ispred trgovine, dri se kao pravi frajer, nikome ne ostaje duan i trudi se ivjeti kako zna i umije? Konano, zna li moj poznanik da je moj otac jedne veeri otišao jer nije mogao gledati što se dogaa u drugim dijelovima Hrvatske dok on sjedi kod kue ispred televizora i zna li da se nikada više nije vratio isti? Da ni naša cijela obitelj nakon te '92. nikada više nije bila ista? I zna li koliko štete moe napraviti nekoliko mjeseci rata, a koliko je godina potrebno proi da se jedan borac kojeg zahvati poslijeratna „bolest“ izvue iz faze agresije, a nakon nje iz faze depresije, e da bi zadnje etiri godine ušao u fazu funkcionalnosti koju e sa strane uvijek lagano gledati s podsmjehom – jer to nikada više nee moi biti ona ista funkcionalnost kao prije dvadeset i dvije godine. Uvijek e sa sobom nositi jednu sjetu, sjenu i prisilno pripisanu nemo. Ali, Armadini amblemi i dalje e se vjerno sakupljati, ivotne situacije prepriavat e se s jednakim arom, a dostojanstvo i ponos vraat e se barem kao danas – iskazivanjem nezadovoljstva. Nezadovoljstva zbog svega onoga što je dovelo do toga da se oko hrvatskih branitelja, njihovih obitelji, udovica i majki i svih koji i u ovim nepopularnim vremenima 'Hrvatska' kau s ponosom na usnama stvori atmosfera nazadnjaštva, primitivizma, nepoeljnog nacionalizma, ismijavanja, zluradosti kada im se vadi kojekakvo trnje iz oiju i kada se spominju iskljuivo kao protagonisti crne kronike, saaljenja i iritantnosti. I to samo zbog toga jer su dovoljno blisko i dovoljno bolno, za neijih 10 ivota, osjetili što znai rat, što znai biti napadnut pred kunim pragom, što znai nikada se ne oprostiti sa svojom silovanom bakom u Slunju, izgubiti nekoliko djece i pokušavati nositi to cijeli ivot kao biljeg vlastite tragedije. Pa ne valjda šutke s osmjehom? Ako bi tko to mogao - moda je upitno koliko je ovjek.

Ti su ljudi generalno uinili sa sobom daleko više od svih civiliziranih, uglaenih i slatkorjeivih cirkusanata. Jer – kada izoliramo pojedinane sluajeve – s nama, unutar istih granica ive obitelji koje su toliko izgubile, a koje su svoju tugu pretvorile u jedinu preostalu konstruktivnu emociju, nasuprot mrnji – u ponos. I njima e Hrvatska uvijek biti vrijedna borbe jer su je najviše i platili. Mi ostali, kojima je Hrvatska praktiki servirana na pladnju, nikada neemo moi dostii toliki stupanj zahvalnosti i uvijek emo razmaeno trabunjati o prošlim, boljim vremenima iako u tim istim nikada ne bismo imali niti 5 posto od mogunosti da se slobodno izraavamo, kao primjerice danas protiv vlasti, bez da ne završimo s dosjeom na Golom. Tu razmaenost ne prepoznati kod sebe znai upravo ono što je najlošije, znai ne imati svijest o sebi, a onda niti o svijetu oko sebe, u ovom sluaju o Hrvatskoj u onom esencijalnom, poetnom smislu u kojem bi svakome trebalo biti vano što joj se radi o glavi. Ako je vano tko i koliko krade, ako je vano što je HDZ napravio ovoj zemlji posljednjih godina, ako je vano koliko je nezaposlenih i siromašnih, prirodno je da bude vano i što se dogaa i s temeljima na kojima Hrvatska poiva, a Domovinski rat je tu pod broj jedan. A temelji su uzdrmani sve dok se poveava broj ravnodušnih, odnosno za to izuenih i na to pripremljenih graana koji e u svojoj nesvjestici kolonizatore, fiziki izvan ili unutar neke asocijacije nije vano, ak doekivati kao osloboditelje.

Ipak, slika je puno šira od samo empatije i osjeaja za petogodišnju ratnu tragediju. To bi bilo prejednostavno. Jer, iako je ovih dana nezadovoljstvo presudama hrvatskim generalima u prvom planu, mediji su im naklonjeniji, Vlast, eto, licemjerno solidarizira s njima, a i oporba im se umiljava vjerojatno u maniri predizborne kampanje, ipak se ve pomalo nadziru konture budue svekolike interpretacije presuda. A te su opet jako bitne i one e se ponavljati toliko dugo koliko je potrebno da ih mase usvoje, a naši branitelji pod pritiskom snize svoj glas i uu u unaprijed pripremljene ladice kakvih luaka s kojima ne treba imati puno posla.

I zato pišem ovo danas. Po ljudskoj i profesionalnoj savjesti, iz ljubavi prema ljudima koji su branili Hrvatsku, iz ljubavi prema majkama koje su ispratile svoje sinove u onaj svijet, iz ljubavi prema djeci koja su osijedjelih glava izlazili iz vukovarskih skloništa, iz ljubavi prema dijelu moje obitelji iz srednje Bosne, iz ljubavi prema Siniši Glavaševiu, iz ljubavi prema svima koji su na prvom referendumu rekli – da – elimo suverenu Hrvatsku, iz ljubavi prema onima koji su još sedamdesetih morali zbog svoje vizionarske ili povijesne, kako elite, misli napustiti Hrvatsku, a u konanici i iz isto ljudske ljubavi prema svima onima koji su se našli na drugoj strani, s neprijateljskim simbolima na elu i ne znajui da se Vukovar i Knin, suprotno predratnoj propagandi, ne trebaju „oslobaati“, ne znajui da su samo marionete u rukama istinski zloinakog uma Slobodana Miloševia, kao i i iz ljubavi prema onim asnim srpskim obiteljima koje su  prelomile u sebi sve ono što su mogle uiniti, a nisu i koje su tih i takvih godina ostale u Hrvatskoj do dana današnjega. Da ne govorim o Srbima koji su sudjelovali i u Domovinskom ratu – s prave strane i ne obazirui se na ideale svoje brae preko Drine – ostali braniti svoju Domovinu. Pišem ovo i zbog jeze koja me proe svaki put kada vidim neutješne srebrenike majke koje, baš kao niti ja, ne razumiju kako je mogue da je odbijena tuba protiv Srbije za genocid nad 20 tisua – mladia, staraca, ena, djece...Vojska nikada isporuenoga Haagu Ratka Mladia imala je tri dana i „blagoslov“ nizozemskih unproforaca za hladnokrvno iivljavanje nad lokalnim stanovništvom i za stvaranje jednog od najstravinijih zloina ikad...

Ista ta vojska dobila je isti taj nizozemski blagoslov i u petak. Miloševieve i snage njegovih ratnih jataka u petak su dobile novu nizozemsku pohvalnicu. Dok se u Hrvatskoj ve naoštravaju pera koja e imati zadau u duhu „bratstva i jedinstva“ opisati što tono presuda Gotovini i ermaku znai (kako se sluajno nacionalni zanos ne bi proširio preko mjere dosad kontroliranoga) radikali u Srbiji ve likuju jer, budimo realni, i imaju zašto. Zapoeti agresiju na jednu zemlju, „oslobaati“ gradove, ubijati civile, napraviti ceh u ljudskim ivotima, koji kad se podvuku brojke – ledi krv u ilama, a za to neprimjereno odgovarati, sravniti Vukovar, Pakrac, Gospi sa zemljom i ne odgovarati ak ni za to, štititi glavnog Haaškog bjegunca dok se zapovjednik Oluje – najiše oslobaajue akcije u modrenom ratovanju, proglašava zloincem, a sve to dok se stari Veselin veseli i aka zube jer je njega za nedjela u Vukovaru i pokolj na Ovari u prvostupanjskom procesu snašlo pišljivih 5 godina – jesu razlozi za likovanje.

Pišem i zato jer sam svjesna da je cijeli svijet obišla vijest da je „Oluja“ proglašena zloinakim pothvatom. I tuna sam zbog toga jer znam što to znai makoliki su ve poeli s bajalicama o tome da su za pothvat optueni konkretni ti i ti imenom i prezimenom, a ne cijela drava. Svatko zdrav zna što  znai kada istoga dana cijelim svijetom kao udarna vijest proe ne samo da su generali optueni za zloinaki pothvat, ve i da je cijela „Oluja“ bila zloinaka akcija. avao u lijes je zabijen, bez sumnje. Pitam se kako e nakon ovoga ijedan Hrvat, koji zna što je Oluja, moi bez opravdavanja i  kompleksa proi Europom? I kakva nas još kazna eka za taj „pothvat“ u budunosti? Onima koji e zagnjuriti glavu u pijesak bit e lakše. U maniri – „nije moderno biti Hrvat“ revolucionarno e braniti tue nepravde, blatiti svoje i nekako e mu ivot proi na granici izmeu mlakosti i neznanja. Ovim drugima koji ele da im se uje i glas i stav – njima e biti mnogo tee.

Dok god politike elite iznutra i izvana dirigiraju glavnim medijima i „školuju“ svoj budui anacionalni kadar, dok god se s Hrvatskom poigravaju kako s kakvim deranom u osnovnoj školi pa mu podmeu lane isprike, osjeaj krivice i plasiraju gadljive poluinformacije mnogi e ostati zakinuti za istinu. I mnogi e, naalost, i dalje govoriti – Vidi ih, seljaine.

Ne krivim ja za to te nepismene papagaje koji samo ponavljaju ono ime im je samima ispran mozak, s godinama ovjek shvati i razumije, ak i suosjea s takvima. No, krivim svakoga pojedinano u onom dijelu u kojem moe malo dublje prokopati, ali iz vlastite komocije, zluradosti ili pomodarstva nee.

Je li zaista bio baš takav krimen poeljeti samostalnost i izai iz ve istrošenog i upitno poštenog sustava za kojim danas javno cvile pojedini relikti istoga pritom se naslaujui svakom mrljom u Hrvatskoj unatrag 20 godina?

Izgleda da je bio. Zloin koji je zasluio biti kanjen istom mjerom – zloinom nad hrvatskom politikom, povijesnom i moralnom tenjom odcjepljenja iz Jugoslavije. Nije bilo dovoljno navui na sebe bijes i tenkove JNA, njihove vojnike i oruje, nije bio dovoljan embargo Hrvatskoj na uvoz oruja da se ne bi imala ime braniti ( I što bi bilo tko uinio na tom mjestu? Npr. dijete vam napadaju virusi, a vi ne smijete u ljekarnu po lijek, virus napreduje, agresivan je i beskrupulozan, a ti nemaš lijeka? Normalno bi bilo valjda da provališ u ljekarnu usred noi ili da odeš preko granice i lijek nabaviš na crno...), nije bilo dovoljno da je „osloboenim“ Vukovarom dirigirao današnji saborski zastupnik Vojislav Stanimirovi ime je RH dobrano pljucnula svojim braniteljima u lice, nije dovoljno ni to što Hrvatska prisilno ve godinama lei na Prokustrovoj posteljici pa joj se suava prirodan manevarski prostor: te ispriajte se Tadiu, te ne podiite tubu za ratnu odštetu, te izruite generale, te dajte more, te prodajte otoke i šume, te ne prosvjedujte, te šutite na poloaj konstituirajuih Hrvata u BiH, te ovo, te ono... I sve skupa kad se zbroji, a ovo je tek djeli, petak je za Hrvatsku postala posljednja srušena linija digniteta – što se tie „njih“, meutim, moe itekako postati prva linija obrane ovoga što je ostalo ako se pamet i razbor udrue ruku pod ruku, što se tie nas. Jer gledajui cijelu sliku – sve je jasno.

Da je u petak izreeno sedam, deset pa i dvanaest godina ovo danas sigurno ne bih pisala, bila bih razoarana, priznajem, ali poznajui mjerila pravde prema Srbiji, s jedne strane, a prema Hrvatskoj s druge, uzela bih u obzir krivicu po zapovjednoj odgovornosti i samu sebe još jednom natjerala na kompromis jer je ipak ubijeno 150 civila, a svaki zloin zasluuje kaznu, jer je bilo palea i krae i jer se prema kojekakvim mjerilima Hrvatskoj mora prišiti još dio kolektivne krivice da bi Srbija i dalje mogla mirno koketirati s Rusijom, a da se Zapadu ne zatrese pod nogama. Meutim, kada se 24 godine i zloinaki pothvat stave uz bok sprdaini s prvostupanjskih 5 godina Veselina Šljivananina, pa ako baš hoete i s 10 konanih, kada se sjetim njegove izjave uz ironiju na usnama za RTS kako su pucnji koji se uju nou u vukovarskim šumama bezazleni jer nou u šumama ima divljih zvijeri, kada se sjetim da je više od 250 takvih pucnjeva nou ispaljeno, ne u zvijeri, ve zvjerski u civile odvedene u kamioniima ciljano pred ve pripremljenu jamu, da ne spomenem ukupan broj vukovarskih rtvi koji prelazi nekoliko tisua, kada se sjetim da je srpski tenk pogazio vlastite civile bjeei pred „Olujom“ i kada se samo sjetim poetka – tko je napadnut, a tko je napao – doe mi muno.

Onda se ne libim progovoriti. I na to pozivam sve koji osjeaju isto. Jer jedino emo tako sauvati povijest, a povijest jest vana.

Ona je poelo svake nove budunosti. Dok se ona ne rašisti mi moemo svoje glasove kriati i stvarati kakofoniju, nasjedati na umjetne razdore i nebitno zamjenjivati bitnim. Jer ne pomau nama sve silne rasprave o krizi u Hrvatskoj, ne pomau ve plitki dijalozi o ustašama i partizanima, o lanim i pravim braniteljima, o lopovima i kriminalcima. Sve dok ne poistimo poetak, ovo ostalo su kosti za zavaanje kako bi se lakše vladalo i, u konanici, kako bi se sa što manje „buke“ i dalje dogaale nepravde prema našoj zemlji. Dokaz tome je i petak. Da je povijest ista i svijest jaa – petak bi se dogodio – ublaen ili se, u najboljem sluaju, ne bi dogodio uope. A sve koje danas krivimo za to – od pokojnog Ivice Raana koji je „ispod stola“ potpisao Deklaraciju o suradnji s Meunarodnim sudom u Haagu ( i time de facto predao nadlenost nad „Bljeskom“ i „Olujom“), preko Stjepana Mesia, hrvatskog predsjednika koji je imao dovoljno obraza da u Haagu svjedoi na strani tuiteljstva,  pa sve do jednog i neponovljivog Ive Sanadera koji je, pak, toliko prevršio mjeru da je jedne izbore dobio na glasnoj platformi „Ne damo svoje generale!“, a ve drugog trenutka – uinio upravo suprotno –
sve te koje danas krivimo – imamo pravo kriviti.

Meutim više od eurolizaca, više od jugonostalgiara, više od meunarodnih krvnika razjarenih zbog nesklada koje ja na Balkanu nastalo odcjepljenjem Hrvatske, više od medija koji svakodnevno regrutiraju nove lanove u klub „Ne volim Hrvatsku“, moemo kriviti sami sebe zbog podlonosti bez dubljeg razmišljanja i hrvatske intelektualce koji sve ovo znaju, a šute.
Šute kao da se boje.

I zbog toga isto pišem danas, pri tome ne umišljajui si intelektualnost. Vodi me samo moj razum. Zbog ega da šutim, ako ivim u demokratskoj zemlji u kojoj svaka manjina, svaki azil za ivotinje i svaki wannabe celebrity ima pravo na novinsku naslovnicu i na svoju istinu? Vodei se time, pretpostavljam da si mogu dopustiti barem pokušaj. Razlog je posve sebian i ve naveden – zbog vlastite savjesti. Savjest je nešto što mogu ušutkati samo dovoljno neupueni i, s druge strane, oni gori od njih – preupueni i proraunati.

Zato sam napisala ovih nekoliko stranica. To je najmanje što mogu uiniti sa svojim minimalnim znanjem, ali s maksimalnim osjeajem za pravdu.

Zato kad sljedei put budemo laki na okidau i zbog osobne ogranienosti bubnemo nešto poput – Vidi ih, seljaci, konzerve, jadnici, desniari, ustaše...zacrvenimo se istoga trenutka. Molim lijepo. Ma i da su odlazili od svojih obitelji da bi se netko obogatio, i da su postojali dogovori, i da je sve jedna velika predstava i la – to su bili ljudi koji u tom trenutku nisu imali luksuz intelektualizirati i filozofirati kao mi danas. Pred vratima je bio no s kokardom ili petokrakom, a naši heroji su imali samo dva izlaza. Mogli su hrabro izai i od navale adrenalina i straha pred bitkom veliku nudu izvršiti u vlastite gae, ali ostati do kraja i braniti svoje ili – izvui cijelu svoju obitelj pred kuni prag i, kako je rekao jedan moj prijatelj, bez borbe dignuti glavu i pustiti da svakom lanu pijani etnik razree grkljan, a nama svima ostalima tako osigurati budunost pod izmom jednog Slobodana Miloševia.

To je istina, sve ostalo su nijanse koje – pravilno posloene mogu donijeti ravnoteu i stabilnost, a neselektivno nabacane mogu nastaviti promovirati neznalaki kaos i, time,  razdor meu Hrvatima i pripremiti tkivo za konaan šut botoksa u naše mozgove.

Ana-Marija Vizintin
 
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!