www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Subota, 18 Sijeanj 2020
 
 
SJEANJE NA 64-TU OBLJETNICU UDBINIH LIKVIDACIJA U TRIGOVI, U MEIMURJU
etvrtak, 28 Travanj 2011
  Potkraj oujka 1947. godine Udba je na podruju Štrigove, istoimene upe u gornjem Meimurju poubijala tridesetak stanovnika, mahom civila, a brojni su bili mueni, završili u zatvorima i robiji, opljakani i bez imovine. Šikaniranja i zlostavljanja nastavljena su i prema lanovima obitelji…

O šezdesetoj obljetnicu misu je predvodio mons Juraj Jezerinac, vojni ordinarij, a ostalih godina, od 2001., pa do ove stradanja smo obiljeili nešto skromnije, u prisutnosti rodbine i udruga s podruja Meimurja i sjeverne Hrvatske.

Komemoracija je ove godine odrana u subotu 26. oujka, a kako smo isti dan u programu imali i Drugi krini put grobištima i stratištima Varadinske biskupije, na grobištu u Repovoj šumi izmolili smo molitvu šeste postaje. Molitvu je predvodio vl Stjepan Šoštari, upnik iz Belice, a u 12:30 h okupilo smo se na gornjem parkiralištu štrigovskog groblja gdje nam se prikljuio mons. Leonard Logoar, štrigovski upnik i gornjomemurski dekan. U ime organizatora okupljene je pozdravio Josip Kolari i predstavnica opne
Štrigova, a potom su na grob u ime Društva vijenac poloili Dragica Markan i Mario Marcijuš, a odavanju poasti rtvama bila je prisutna i rodbina, izmeu ostalih i djeca ubijenog Stjepana Dujha, Marija Heric i sin Mirko Dujh i ostala rodbina stradalih pred 64 godine. U spomen na rtve svijeu je zapalila Mirjana Gregur-Sever, tajnica opine Štrigova. Okolnosti stradanja prisutnim hodoasnicima objasnio je Josip Kolari, a potom je, u autobusu, proitao i svjedoenje Ane Dujh, supruge u Repovoj šumi ubijenog i pokopanog Stjepana.

Svjedoenje supruge ubijenog Stjepana Dujha

Ana Dujh r. Zadravec roena 1919 godine, o stradanjima, progonima i ubojstvima Udbe i nositelja vlaste te davne 1947. godine je rekla (izjava zapisana 6. travnja 1998. godine).
26.03.1947 odveli su mog supruga Dujh Stjepana. Sin mi je tada bio star manje od dvije godine, a kerka 3 godine i 7 mj., sada ivi u eljeznoj Gori.
Hapšenje se desilo devet dana nakon ubojstva Srša Stjepana i šest dana nakon oruanog sukoba s „kriarima“ u Senkovievoj štali u Jalševcu.

Te je bio slijed „priznavanja“ Srša Genovefe s razlogom i bez razloga navedenih imena. U hajci hapšenja "bande"
 i suradnika, odvodili su ljude koji su bili prokazivani od reimskih aktivista, esto i zbog razloga neke zavisti ili osvete. Tako je Stjepana prokazao Golenko Jakob iz eljezne Gore (više nije iv - 1990.) koji nije bio u zatvoru, ve aktivista komunistike vlasti. Kasnije sam doznala, da je te veeri Golenko Jakob u svojoj kui astio veerom i piem cijelu partiju (grupu) policajaca i vojnika i da su te noi otišli pohapsiti Fras Romana, mojeg mua i neke druge. I sada nakon toliko godina ne mogu za tog Golenko Jakoba rei da je umro, nego da je krepao.

Moj mu nije bio u nikakvoj vezi niti s kriarima niti sa Srša Stjepanom. Samo zavist Golenko Jakoba, koju u ispriati, navela ga da baci lanu krivicu na mojeg mua.

Svi troje sinova Dujhovih (op ubijeni Stjepan i braa) roeno je u Americi, pa su ih ljudi zvali „Amerikanci“. Roditelji su po povratku iz Amerike izgradili kuu, pokupovali zemlje i razvili imanje zavidne razine. Mlai i stariji brat vratili su se u Ameriku 1939. godine, a srednji Stjepan ostao je s roditeljima i oenio se.

Poslije rata dobivali smo pakete iz Amerike s hranom, odjeom i drugim korisnim stvarima u ono doba. Taj Golenko Jakob dolazio je k nama traei od Stjepana ponešto od onoga što dobiva iz Amerike. Stjepan mu je govorio, neka mu plati ili dade nešto drugo za tu robu, jer da treba preivjeti s malom djecom, a na Štrigovaku mu je sve pogorjelo za vrijeme rata. Golenko je ponešto dobio i besplatno, ali to valjda nije bilo ono što je oekivao, pa je Stjepanu priprijetio „budem Ja tebi ve dao“ (dao, pokazao, nap.vs). Uvjerena sam da je samo to bio razlog, da je pokazao Stjepana kao sumnjivog.

On ih je tako doveo te noi oko 01:30 sati. Šef sviju bio je Bartoli, stariji ovjek niskog rasta i crne puti. Bio je jako grub i vulgaran. U grupi je bio još ako i Šlibar. Šlibar je radio zapisnik, a Bartoli nas je naganjao po kui. Zlostavljao je Stjepanovog oca i mater, tjerajui ih da se i oni spreme da idu s njima. Otac je bio nepismen, a Bartoli se derao na njega da je on bio predsjednik kriara u Slovenskoj Bistrici. Odmah smo vidjeli da je to bila ista izmišljotina, jer otac tamo nikada nije bio. Samo da se stvori razlog za hapšenje.

Bartoli je mene udarao velikim pištoljem po prsima tako snano, da od tada imam neprestane bolove i tegobe.

Došlo je mnogo vojnika naoruanih i opkolili su kuu (i kasnije još nekoliko dana kua je bila opkoljena). Ova trojica trli (udarali, nap.vs.) su po vratima. Svi smo to uli, a mama je došla u našu sobu i rekla Stjepanu da lupaju i viu da otvorimo. Stjepan joj je mirno rekao da e morati otvoriti, ne slutei ništa strašnoga.

Kako sam kasnije utvrdila, Stjepana nisu odvodili nikuda dalje iz Štrigove, dok su njegove roditelje vucarali i muili po akovcu i Varadinu, da bi nakon suenja završili u Sremskoj Mitrovici. Kasnije u vam ispriati da su Stjepana skonali odmah druge noi u Štrigovi, a to e vam i drugi uhapšenici potvrditi.
Na miliciji (bivšoj andarmeriji) grupa muškaraca i ena, a meu njima i Stjepanova mama bili su zatvoreni u prizemlju. Druga grupa odreena za likvidaciju (koji su bili danima i zvjerski mueni) bili su u podrumu zgrade. Meu njima je bila Srša Genovefa. Tu je bio i Dujh Stjepan, kojeg su mrcvarili samo dva dana. Za posebna batinanja i muenja koristili su susjednu zgradu, koju su nacionalizacijom oduzeli od preivjele iz rata idovke Hirschlin, trgovkinje.
Druge noi u milicijskoj zgradi slušali su krikove iz one druge zgrade. Mama je prepoznala glas svoga sina Stjepana (Števeka), koji je urlao u mukama da im ne moe ništa rei jer da ništa ne zna o tome što trae od njega. Mama je strašno plakala u nemoi da pomogne nedunom sinu. upala je kosu i gubila svijest.
Izmrcvarenog su odvukli u onu podrumsku prostoriju milicije. Preivjeli iz te prostorije potvrdio je da su iste noi ponovno došli po njega i odvukli ga bosonogog (oujak) govorei da mu cipele ne trebaju za tamo gdje ide.
I više ga nije bilo. Niti kasnije nitko mi nije znao ili smio rei kuda su ga odveli i gdje je završio.
Nakon par godina onaj isti Jakob Golenko došao je s odbornicima i oduzeo nam 3600 hv oranice. Ne bojei se više nikoga pa ni za svoj ivot, prišla sam mu i upitala: „Jakobe, svi koji su bili otjerani ve su se vratili, a Stjepana nema. Gdje je on, kuda ste ga odveli, zašto se ne vraa ? " A sve to vrijeme ja sam mua svuda traila, pa ak sam išla i u Ameriku ambasadu u Beograd (Stjepan je roen u Americi). Ambasada je valjda uloila neki upit vlastima, jer sam bila pozvana na 0znu u akovec. Dvoje milicajaca u civilu odveli su me u posebnu sobu iza dvojih vrata, pitajui me prvo dali sam sama ili je netko sa mnom. Rekla sam da je brat sa mnom, ali da ne znam gdje me toga asa eka. Derali su se na mene da neka se više ne usudim nigdje pitati za mua, jer da u proi kao i on. Imala sam osjeaj da bi me tada ubili da sam bila sama, jer bi dali izjavu da ja tamo nisam dolazila i da sam nekud nestala. Tko bi se tada i usudio pitati za nekoga kuda je nestao. Spasilo me što je sa mnom bio brat i što nisam znala gdje se nalazi, a milicajci su bili lijeni traiti ga da i njega maknu. Ve su bili umorni od takvih poslova.

Golenko Jakob mi je tada na njivi odgovorio na moje pitanje: „Zabadav hodaš pitati za njega. Ja ti sada otvoreno kaem, da su ga u Štrigovi premlatili sa eljeznim šipkama i to tako da ga je morao Golenko Antun dovršiti pištoljem“.

Jakob i Antun Golenko nisu bili u rodu, ve samo prijatelji na istom poslu policijskih izvršitelja. Antunu je brat Golenko Martin, sadašnji vlasnik gostione u Štrigovi (1990. g.). Kada sam išla vlakom u Beograd u Ameriku ambasadu, u istom vagonu dva su 'milicionara sprovodili  Krathauker Aleksandra, kojega sam poznavala i koji mi je koristei pogodni trenutak šapnuo: „Anika, nemoj ga traiti. Njega više nema“.
Stjepanovi roditelji bili su osueni zbog tobonjeg davanja hrane kriarima. Par dana prije hapšenja stvarno su ih posjetili dvoje nepoznatih muškaraca. Kasnije se utvrdilo da je Ozna slala svoje ljude kod svih onih kua u provokaciju, kod kojih su kasnije imali namjeru vršiti hapšenja.
I tako su zemlju uzeli roditeljima, tu zemlju još i sada drugi obrauju, a sina su ubili bez suenja. Ja sam ostala sama s djecom, patila se, gladovala i to malo zemlje obraivala s dvije krave. Gladovali smo. Znam da sam za Uskrs djeci mogla skuhati samo obinu juhu i da nam je moja mama donesla nešto za jesti. (Ana je zastala u pripovijedanju. Suze i gr u grlu).

Stjepanovi roditelji otišli su u Ameriku vrlo mladi. Mama je imala 17 godina i tek su se tamo vjenali. Otac je bio iz Prekmurja To što su imali od posjeda, stekli su teškim radom ostavivši najljepše godine ivota u tuem svijetu.
I starog oca su u zatvoru tukli i zlostavljali. Njega su podvrgli posebnom muenju koje su i na drugima vršili samo u Štrigovi. U njega su upumpavali vodu kroz debelo crijevo i to u velikoj koliini, a zatim ga bacali po podu i skakali po njemu.

Svi ti ljudi nisu patili samo za vrijeme istrage. I nakon suenja, u zatvorima su bile primjenjivane metode koje su imale cilj uništiti ovjeka.
Najtea muenja svi ti pohapšeni ljudi podnosili su ovdje u Štrigovi, prije nego su ih odveli u akovec ili Varadin. Otac Stjepanov nakon zatvora esto je znao priati kako su ljude tukli u Štrigovi. ovjeka su polegli i vezali na stol i onda poeli tui po dvojica sa svake strane stola predmetom kojeg je dohvatio: dralom od motike, pumpom za gume, bikovaom, araem za vatru (šrhaklinom - po štrigovskom dijalektu). Tukli su dok se nisu umorili ili dok mueni nije izgubio svijest. Takvim mrcvarenjima uhapšenika bio je prisutan isljednik, naješe ŠAŠKO. On je u stvari bio zaduen za muenja dali po zadatku ili iz zadovoljstva. Premlaivanje i muenje nije se vršilo bez prisustva isljednika.

Te veeri isljednik Šaško (ili ako) u gostionici Knezi popio je litru rakije i tako pijan govorio da "sada ide Amerikancu krv popiti". Dujhove su nazivali „Amerikancima“, jer su sva braa roena u Americi i za taj nadimak znala je cijela Strigova. To je meni ispriao gostioniar Knezi, moj krsni kum, otac Romana Knezia koji još i sada (1990.) dri tu gostionicu.
Nestanak supruga, strah da se i meni to dogodi, roditelji od supruga u zatvoru, glad u kui, a ja sama s dvoje djece. Skrhana dušom i krajnje iscrpljena, teško sam oboljela na plua i završila na plunom odjelu akoveke bolnice na Ksajpi, gdje su me jedva spasili (imala sam 45 kg teine). Tu sam odleala 9 mjeseci, upoznala se i dobro sprijateljila s medicinskom sestrom Anicom. S njom sam esto razgovarala, i povjeravala joj se, pa tako u svemu ispriala o tragediji u obitelji, o suprugu, njegovim roditeljima i svemu što sam doivjela.

Ta prijateljica znajui, sve to, mnogo godina kasnije obavijestila me po jednom znancu da je na Ksajpi umro Antun Golenko i neka doem kod nje da e mi o tome nešto rei. Po njenom prianju, Antun Golenko je teško i dugo umirao. Rekla je da za svoga slubovanja u toj bolnici nije pamtila bi netko tako teško umirao.


U takvom stanju kada ga smrt nije htjela pohoditi, poeo je traiti od medicinske sestre da mu dovede sveenika da se ispovijedi i pomiri s bogom. Ona to nije htjela uiniti, jer sama nije bila katolike vjere, ali i zainteresiralo ju je što to teško nosi na duši taj komunista, kad mu je savjest proradila. Govorila mu je, da je i ona ovjek kao i sveenik, neka njoj kae što ga tišti i da e mu ona dati oprost. Bolniarka Anica nije pristala da dozove sveenika, što u to doba praktino nije bilo izvodivo jer bi komunistiki rukovodioci takav propust ideološke svijesti radnika kanjavali otkazom posla. Taj Antun Golenko je u još svjesnom stanju i bez sveenika ipak ispriao bolniarki Anici ono zbog ega mu se razdirala savjest. „Ja sam ih (Oznu) doveo po Dujh Stjepana, uvao strau u Repovoj šumi kod jame (bunker iz rata) gdje su ga kolcima umlatili i na kraju su me natjerali da mu pištoljem pucam u glavu i dokrajim ivot, jer nije mogao umrijeti, ve je samo zijevao kao da hvata zrak“.


Druga moja znanica ispriala mi je, da je mnogo kasnije od tih zbivanja bila pozvana kod Šlibara i s njim izbliza razgovarala i da je na njegovoj ruci zamijetila veliki zlatni prsten mojeg mua. Moda je na ruci imao i zlatni sat, kojeg su Stjepanu oduzeli zajedno s prstenom prilikom hapšenja. Tada mu je bilo oduzeto i 27.000.- dinara u gotovom novcu. Za tu sumu novca tada se moglo kupiti dvije krave.
U eljeznoj Gori (Štrigova), 06.04.1998 godine, JMBG svjedoka 0107919325509

 Napomena: ubijeni Stjepan Dujh, roen je 17. rujna 1916. godine u Americi (u rješenju o proglašenju umrlim u akovcu od 27.09.1955. – broj: R-1 219/55-10) sin Stjepana i Marije roene Antolovi. U posjedu obitelji je i rješenje kojim su „narodne vlasti“ konfiscirale dio imovine roditelja ubijenog Stjepana Dujha. Presudom Okrunog suda u Varadinu od 17.06.1947. godine roditelji ubijenog Stjepana osueni su, otac Stjepan na 7 godina prisilnog rada, a rauna mu se vrijeme hapšenja, odnosno 26. 03. 1947., majci Marija „narodni sud“ je dodijelio 3 godine, ali joj je u izdravanje kazne priznat istrani zatvor samo od 27. svibnja.
Zanimljivo da je od  konfisciranog posjeda „osuenicima“ oduzeto sve, s time da se 2 rali i 62 hv „njiva i travnik“ u Lohavcu dodijelio na „ime Ope narodne imovine“ i predane su na upravu upravitelju Petru Kramaru!! Ostala imovine osuenih roditelja ubijenog Stjepana Duhja, dodijeljena je „ubijenom“ Stjepanu Dujhu i eni mu Ani, te malodobnoj djeci, Marini i Mirku. Dakle ubijenom Stjepanu nisu priznali ni smrt, dodijelili su mu dio roditeljskog posjeda!? Na koji nain je pokojni, ubijeni Stjepan upisao imovinu nije poznato, ali kao što je u spomenutoj izjavi supruga Ana nije se mirila s takovim „nestankom“ mua, te ga je traila na razne naine, a spomenutim rješenjem suda u akvocu (Kotarski sud, u rješenju o proglašenju umrlim u akovcu od 27.09.1955. – broj: R-1 219/55-10) kao dan smrti utvren je 31. prosinac 1952. godine.

S presudom se nisu mirili ni roditelji ubijenog Stjepana, te su podnijeli sudu molbu za rehabilitaciju koju je sud odbio.
Koliko je ljudi ubijeno, a da za njima nije imao tko traiti proglašenje umrlih. Najalosnije je što im komunistikih sustav terora i nasilja nije omoguio ni ljudski i dostojanstven pokop, da im se barem za grob znade.

Pokoj vjeni i ostalim rtvama Štrigove i ostalih prešuenih i prešuivanih stratišta i grobišta, a djeci i ostaloj rodbini suut i zahvalnost što se prema pokojnicima odnose s dunim poštovanje.
Udovica Ana Dujh, podizala je djecu kako je najbolje znala i umjela, a Bog joj je dao duboku starost. Posljednjih desetak godina susretali smo se svake godine na obljetnicama stradanja, a lani ju je Bog uzeo sebi, umrla je 1. oujka 2010., u devedeset prvoj godini, i pokopana je za dva dana, 3. oujka na groblju u Štrigovi, nedaleko od Repove jame gdje joj je završio mu.

Godinama je eljela da se grobište ekshumira, i da se suprug dostojno pokopa. Pa moda e se to jednom dogoditi.

Pripremio, zapisao i fotografije snimio i franjo talan

Na fotografiji snimljenoj 25. oujka 2007. godine – supruga Ana i djeca, Marina i Mirko, zapalili su svijee suprugu i ocu kao i ostalim rtvama grobišta Repova šuma
































 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!