www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 01 Travanj 2020
 
 
PREDSJEDNIK HRVATSKOG DRUTVA LOGORAA SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA (HDLSKL) DANIJEL REHAK
Subota, 07 Svibanj 2011
Ur.broj: 33/2011.
Vukovar, 02.05.2011. g.
MB: 1123793  - OIB: 36620565652

Gospodine Pusiu,

Kao gost u emisiji „Puls Hrvatska“ gospodina Bilia, kroz cijelu emisiju ustvrdio sam da vam nije poznato da sam ja predstavnik „Hrvatskog društva logoraša srpskih konce. logora“, lanova koji su doivjeli strahote u srpskim konce. logorima, najviše su stradali poslije ubijenih i nestalih i danas ive sa strašnim traumama i povredama koje su zadobili boravkom u konce. logorima. Dalje vam navodim da je za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku u srpskim konce. logorima odvedemo 30.000 tisua osoba, od toga 3.000 ena i 500 djece, koji su prošli strahovite torture – premlaivanja, silovanja, seksualnog zlostavljanja, psihikog i fizikog maltretiranja. Sve te trauma nose i danas velika veina u sebi, a svakodnevno ih odnose razne bolesti od karcinoma, krvoilnog sustava i dr.
Vama je normalno, što se sve dogodilo nama koje je srpski agresor odveo iz naših domova u Srbiju, BiH, Crnu Goru maltretira nas na razne naine i 3.000 osoba je ubijeno i nestalo i to mladost Hrvatske, koja je trebala dati svoj obol u razvoju Republike Hrvatske.

Navodite da ste zadovoljni radom DORH-a, normalno i mi bi bili da imamo u svojoj udruzi kao vi, par slubenika koji su dobro plaeni i probleme koji se ne tiu vas i vaših najmilijih. Vi vodite udrugu koja se bavi ljudskim pravima, a nisu vam poznata stradanja Hrvata i ne srba u srpskim konce logorima. Mislim da vi  obmanjujete hrvatsku javnost i uzimate si za pravo da vodite rauna o ljudskim pravima samo nekih, a ne svih graana Republike Hrvatske i to vam nije na ast.

Kako bi vas upoznali sa stradanjima u srpskim konce. logorima, da budete informirani i o onima koji su bili samo brojevi koji mogu  a ne moraju preivjeti i za to nitko do danas nije odgovarao.

LOGORI

Moda je istina bolna, ali bez istine i zapisanih dogaanja nikad se nee ustanoviti stvarno dogaanje za vrijeme ratnih djelovanja, a posebno za vrijeme zatoenja i provoenja raznih prinudnih tortura, koja su provoena za vrijeme zatoenja po raznim mjestima-logorima, daleko od javnosti i o njima mogu svjedoiti samo oni koji su ih preivjeli. Ako preivjeli ne svjedoe o dogaanjima u logorima u kojima su bili, ti logori ostaju nepoznati, kao da nikad i nisu postojali, a sva zvjerstva koja su se u njima dogodila ostaju nepoznata i njihovi izvršitelji nepoznati i nekanjeni.
Moda ovog trenutka bi se trebali vratiti na povijesne injenice i kratko se podsjetiti na dosadašnja iskustva i prouavanja logora. 

Osnovne znaajke i vrste logora
1. Zarobljeniki logori
2. Koncentracijski logori
3. Radni logori
4. Privatni logori
5. Logori za provoenje masovnih silovanja

Logori, kao oblik najnehumanijeg ljudskog postupanja, ipak su obiljeili evropsku civilizaciju i u posljednjem desetljeu drugog milenija.

Stoga je kao – prilog prevenciji ponavljanja tamnih logorskih iskustava – potrebito suoiti se sa osnovnim tekstovima ove knjige, koja donosi izvorna svjedoanstva logoraša, koji su proivjeli srpske koncentracijske logore.

Logori su mjesta na kojima se u najveoj mjeri reducirane i kršene pravne norme tj. najvee  sustavne degradacije etikog kodeksa. Gdje su sustavno uništavani socijalni i osobni identitet i tretirani kao drugorazredni – manje vrijedni ili ih poistovjeuju s predmetima, koje treba bezobzirno i nemilosrdno iskorištavati do potpunog uništenja.

Praktiki je znailo da su stambeni, prehrambeni, zdravstveni i higijenski uvjeti bili svedeni na najnie mjere.
Na temelju povijesnih iskustava poznato je kako je i meu logorima kao mjestima zatoenja postojale više vrsta logora i to :

1. Zarobljeniki logor – su mjesta u kojima su internirani ratni zarobljenici. Oni su nastali kao posljedica oruanih sukoba, i to je najstariji oblik logora.    
Osnovna motivacija za nastanak ovakvih logora je izolacija neprijateljskih vojnika, kako bi se izravno oslabila neprijateljska sila.

2. Koncentracijski logori – su tipian oblik suvremenog svijeta i njihovo osnivanje nije vezano za ratna djelovanja, nego i u mirnodopskim uvjetima. U njima su se vršile fizike likvidacije, sustavne pljake, progoni i društvene marginalizacije. Ove logore su otvarale osvajake vojske na okupiranom prostoru, kao i domicilne vojske i vlasti na vlastitom teritoriju.

3. Radni logori – svrha njihova osnivanja je dvojaka – prvo izolirati odreene osobe ili skupine koje su nepoeljne ili opasne, - drugo  organizirati prijeko potrebnu proizvodnju ili radove, logoraši obavljanju u potpuno nehumanim uvjetima i bez naknade.

4. Privatni logori – po zatoenju se ne razlikuju od prethodnih, a razlikuju se što se nalaze u privatnom vlasništvu pojedinaca ili grupe osoba. O ovoj vrsti logora se malo piše i pria malobrojnim preivjelim svjedoanstvima i još malobrojnijim slubenim dokumentima.

5. Logor za provoenje masovnih silovanja – to je najsuvremeniji oblik logora. Sustavno su ih osnivale srbijanske vlasti i u njima su zatvarane iskljuivo enske osobe nesrpske nacionalnosti, koje su bile u fertilnoj ili mlaoj dobi i na njima su izvršena sustavna masovna silovanja. Kad su ene došle u visoku dob trudnoe, koja je bila rizina za pobaaj, puštene su na slobodu. Oni su osnivani kao strategija za provoenje plana osvajanja i etnikog išenja, kako bi zastrašile i potakle na bijeg nesrpsko stanovništvo.

LOGORAŠICE

ena,
ena majka, sestra, supruga, ki odigrale su povijesnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske, svojom podrškom, svojom rtvom koja ima neprocjenjivu vrijednost, svojim odnosom, svojim uešem, svojim tijelom, i svojim ivotom koje je zadnje mogla dati.

U koliko ratova, koji su se dogodilo od postanka ovjeanstva do danas, je stradalo ena, s koliko je, kroz sve te oluje i nevere proivjela, patnji i muka, suza i stradanja.
Kome je to vano? ena je samo ena.
Da, sve je to istina, a da li je ena i moja majka, moja sestra, moja supruga, moja rodica, moja ki. Da, onda je to nešto drugo.
Sve te strahote su prošle i ene u ovome prljavom ratu, bez morala i etike vojnog ratovanja. Teror, zastrašivanja, muenja, silovanja, premlaivanja, masakriranja, ubijanja, sve su to prošle ene, a mi im nismo odali ni truna priznanja, na rtvi, na hrabrosti, na odanosti.
Zar se nikad nismo upitali, kako i koliko su stradale zatoene ene za vrijeme srpske agresije 1991. g..? I to su neije  bake, majke, sestre, supruge i djeca. A najmlaa silovana djevojica, imala je tek 6. g. a najstarija, baka od 80 g. to nikom ne smeta, to je tabu tema za sve one koji se bave zaštitom ljudskih prva, humanitarnim organizacijama, dravnom odvjetništvu, pravosuu i ostalim dravnim institucijama.

Zaboravlja se, da Vukovar i otpor njegovih branitelja, a meu njima je bilo na stotine ena, urezao se duboko u svijest cijelog našeg naroda i izazvao divljenje svijeta. Vukovar je postao simbolom otpora, vjere i istrajnosti, to tek jedan kamen u golemom mozaiku prošlosti i sadašnjosti

Zašto i ena nije postala simbolom otpora, vjere i istrajnosti, podnosei velike rtve 1991. g. za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Ponosimo se što smo bili s njima, medu odabranima

Ovaj kratki opis neka vas uvijek podsjeti na
enu – rtvu rata, nepriznatu, nezaštienu, omalovaenu, ismijanu i napuštena. 

ISKAZI SVJEDOKA
ISKAZ 1

Svjedok je civil, roen 1944. god., ivio u Vukovaru. Zarobljen je u Vukovaru, odakle su ga pripadnici JNA i etnikih postrojbi odveli u logor u Sremskoj Mitrovici:

"... Bili smo utjerani iz grada u jednoj doli. Vojska je bila tu, rekli su nam da je sve okolo minirano, da niko nikud ne moe. Trebali su nas odatle autobusima prevesti u Sotin, jedno selo desetak kilometara udaljeno od Vukovara. Rekli su da je Sotin osloboen i da ce nas tamo evakuirati. Meutim, odveli su nas na Ovaru. Tamo su bile ene i djeca, sve, sve je tamo bilo, i starci i mladi.
Ve kod predavanja su nas razvrstavali. Pitaju ko je Srbin, ko Hrvat. Razvrstavala nas je vojska. Oznake na vojsci su bile petokrake.
Tu sam ve bio uzrujan. Kad sam dobio kundak medu plea, bio sam izvan sebe. Poelo je tako sto je jedan vojnik JNA udario civila ispred mene kundakom. Zašto ga je udario? Bez razloga, kao i mene. Kad ga je udario, upitao sam: “Sto udari ovjeka bez razloga?” Veli: “Majku ti ustašku, sta ti govoriš!?” Onda je udario i mene. Pao sam u travu. Bio sam u civilu, imao sam koni kaput, gumene izme i kapu. Odatle više ništa ne znam..."

ISKAZ 2

Svjedok je civil, Hrvat, roen 1931. god., ivio u Berku, opina Vukovar. Za vrijeme napada JNA i etnika bio je u selu, gdje je i zarobljen:

"... U poetku sam primijetio srpske strae. Primijetio sam i da se sastaju. Svi moji susjedi su se sastajali. Ti sastanci su se odravali u vise kuca. Drali su etniku stranu. Vojska je dolazila k njima. Govorili su protiv Hrvatske. Samo su vikali “ustaše, ustaše”. Komandant njihovog Kriznog štaba zvao se ivko Momi. On je prije bio poljoprivrednik.

Napad na selo. Bio je 02. IX. 1991. eljko Perenevi, moj susjed, Srbin, je baš prolazio i doviknuo mi da ide vojska i da e nas sve pobiti. Uto je došla vojska. Tu nije bilo hrvatske vojske. Zajedno s vojskom su došli seljani iz sela Banovaca, Orolika, Negoslavaca i Laza. Došli su tenkovima i okupirali cijelo selo. Htjeli su napraviti borbu, a nisu imali s kim. Civili koji su bili u selu poeli su bjeati kroz polje. Našli smo poslije etvoricu ubijenih. Bilo je i nekoliko ranjenih. Oni su pohvatani i otjerani u logore. Neki su poslije razmijenjeni, a neki ne. Vidio sam kad je Srbima JNA dopremila oruje. Došao je kamion i istovaren je kod Momia i kod Branka Jekia. Oni su obojica iz sela Berak. Branko Jeki je bio poljoprivrednik, nešto je mlai od mene (tri ili etiri godine)..."

ISKAZ 3

Svjedokinja je civil, Hrvatica, roena 1933. god., ivjela u Vukovaru, gdje je doekala okupaciju grada:

“... Vukovarski Srbi su nas doekali na Jugo petrolovoj pumpi kad smo izlazili iz podruma. Mi smo mislili da ce nas doekati autobusom i da emo svi ii 'za Hrvatsku'. Bili smo negdje kod dvorca grofa Eltza i kad smo izišli, vidjeli smo tenk, jugo-zastavu i etnike sa šubarama i kokardama. Sve nam je bilo jasno, a oni su nas tjerali putem da idemo dalje. Zaustavili su nam zeta kod General turista, traili mu osobnu kartu i njegovoj su eni rekli da ide sa dvoje svoje djece koja su imala petnaest i sedamnaest godina.

Kad je vadio osobnu kartu, zetu je ispao jedan mali šrafciger, jer je on radio u poduzeu kao majstor za popravak strojeva. Oni su ga optuili da su ustaše tim njihovoj brai vadili srca. enu su od njega odbili, mi smo pošli i u tom smo uli rafal. Vesna je tada rekla: “Sad je moj mu ubijen”. Ja sam je razuvjeravala, a ona je tvrdila da je. No, meutim, on nije tu ubijen, nama je cijeli sluaj ispriao oevidac Janika. Zeta su doveli do parkirališta ispred Name, udarili su ga u stomak i zet je jauknuo. Rekli su mu da moe ii i on je krenuo za nama, prema centru grada. Došao je na sam ugao parkirališta Name, i tad je etnik sasuo rafal i još pojedinani pucanj i on je pao, tu je ubijen. Idui naprijed, sretali smo mnogo leševa.

Za kratko vrijeme prišao nam je susjed Vlado Kovaevi, ujem da je vojvoda u Vukovaru, bio je u maslinastoj uniformi. Za njih su rekli da su ih “ustaše” pobile, a oni su svi bili u vojarni u Vukovaru. Poljubio se sa mnom, izrazio mi suut za sina sa cininim osmjehom na licu. Došao je onaj etnik iz pekare i govorio mojem muu da ide preko. Taj etnik ga je odveo u pekaru, a kerka mi je traila onog Jovicu. Mu mi je sjedio tamo s još tri ovjeka i vidio krvave zidove. Iza tog ugla u pekari su klali ljude i navodno su ih tu spaljivali..."


ISKAZ 4

Svjedok je branitelj Vukovara, Hrvat, roen 1930. god., ivio u Vukovaru, gdje je zarobljen i odveden u logor Stajievo:

"... Dana 19. XI. 1991. bio je skup svih koji nisu išli na proboj. Ti su se povukli na odreena zborna mjesta gdje su i zarobljavani. Ujutro u 9 sati otišao sam u bolnicu. U bolnici su se sakupljali ljudi. Oko 18 sati nas je okruila vojska JNA. Poslije 18 sati su došli etnici. Oni su bili uniformirani, imali su beretke i tompsone. Tu je bio Mirko Vojnovi apalo. U meu vremenu su došli etnici koje nisam poznavao. Vidio sam druge koji su trali okolo, a to su Mile Skendi - Mio, Nešo Vojnovic, Nediljko Vojnovi, jedan je bio s bradom, a drugi bez brade. Svi oni su imali šarene uniforme i sortirali nas. Sortirali su jedne lijevo, jedne desno. Sortirali su i po tome tko ima roake u Negoslavcima. Tu sam prvi put vidio da su nekog ubili. Vidio sam prikolicu koja je stajala iskosa.

Jedan etnik je stao jednom ovjeku na rame i klao ga. Taj ovjek je samo dozivao svoju majku, ali ne dugo. To sam vidio jer sam se u tom trenutku okrenuo. Nisam vidio tko je klao jer je bio mrak. Te etnike je bilo teško prepoznati jer su svi bili bradati. Moda je tu bilo i domaih, ali ih nisam mogao prepoznati. Imali su duge kose, bili slinavi i imali su boce u depu. Tada su odvojili jedan dio ljudi i rekli: “Ovu bandu u etvorku!?” Oni su podijelili skladišta po brojevima. Sortirali su nas po svojoj volji. Tu je postojalo šest ili sedam hangara u kojima su bile samo gajbe piva naopake okrenute. Kasnije smo se morali uhvatiti za ruke i po dvoje trati preko ceste. Morali smo trati kroz etniki kordon da ne bi tko pobjegao, do hangara. U tim hangarima ve je bilo dosta ljudi. Kad smo došli u hangar, svi smo bili zbijeni nazad, samo jedna treina je bila slobodna, i to od poetka. U tom praznom prostoru bili su jedan ovjek, gajba i dvije svijee. Tom ovjeku se lice uope nije vidjelo jer je bio sav krvav. Klecao je i itao Bibliju.

Drhtao je od bolova, odnosno od straha. Posto mu je pala kap krvi na Bibliju, htio je obrisati tu kap krvi i srušio svijee. Kako je bio mrak, jedan ga je poeo udarati automatom. Nikad do tada nisam uo kako zvue ti udarci. Naši su brzo skoili da upale te svijee, a on je leao dolje. Kad smo ga tada vidjeli, bio je još krvaviji. Dvojica vojnika su ga izvukli van. Tada sam uo jedan specifian zvuk. Udaran sam pendrekom, ali taj zvuk nikad nisam uo. Ti sto su ga tukli unutra bili su Negoslavani..."


ISKAZ 5

Svjedok je civil, Hrvat, roen 1928. god., ivio u Tompojevcima. Pod okupacijom srpskih paravlasti proveo je šest mjeseci, nakon ega su ga protjerali, oduzevši mu svu imovinu:

"... Tamo nisam imao nikakvih prava. im bi netko izišao na ulicu, govorili bi: “Ulazi unutra!” Ako bi posao na njivu da uzmem kukuruza, morao sam uzeti propusnicu. Kad bih zakasnio pet minuta, ne bih se mogao vratiti u selo. Svaku no sam se bojao jer sam spavao ispod prozora, a pucalo se. Stariji unuk je dobio poziv da ide u vojsku za Bitolj, 17. I. 1992. Rekao je da nee ii u vojsku. Otišao je u Šid, odakle su ga odvezli za Beograd. Kad je došao u Beograd, vidio je bosanski autobus. Sjeo je u taj autobus i pobjegao za Zagreb. Kad je moj zet pobjegao, taj Djuro Kljaji je rekao: “Vise mu nema povratka.” On je nešto pisao i kriao. Kasnije me pitao: “Je I' znaš, šta ja ovo radim?” Rekao sam: “Ne znam! Vidim da nešto kriaš.” Na to mi on kae: “Vise ti nema Marku povratka, ni Ljubici, ni Igoru. Otii eš i ti za mjesec dana.”

Izišao sam 17. III. 1992. Kad sam ja izlazio, izislo je jos sto cetrdeset i pet Hrvata. Dok sam hranio svinje, ušao je jedan i pitao: “Tko je ovdje? Koliko vas ima?” Rekao sam: “Ja, sam.” Na to mi kae: “Za etiri minute da si napolju!” To je od Zvonka Mikelia starac. Mikeli je ranjen u Vukovaru. Kad sam izlazio, morao sam potpisati da sve dobrovoljno ostavljam njihovoj tzv. SAO Krajini. Rekao sam im: “Nemam sta potpisati!” Jedan vojnik mi je stavio škorpion s jedne, a drugi s druge strane..."


ISKAZ 6

Svjedokinja je bila u sastavu civilne zaštite, Hrvatica, roena 1945. godine. Zarobljena je u Vukovaru odakle su je srpske para vlasti prebacile u Dalj, gdje su je na sve mogue naine muili:
"…Ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je vise jugo vojske, ali ne toliko jugo vojske koliko etnike, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni s kombinirkama izvadio etiri zuba, on, taj etnik Nedjeljko Pei. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj eni su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospoda ura, od Mirka, onda Manda Vuklusi, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdeset šesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Biki Jovan je isto radio velika zla. Radio je u Veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio sa veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani deki koji su štrojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio dekima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Biki Olga. Kada sam se vratila iz logora, pobjegla, onda sam njoj rekla da sam vidjela njezinog sina. Ona je meni rekla, da njezin sin nije sa etnicima. Ja joj kaem - je!

Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Pei. To je sin od tog Peia. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Pei. Taj je ubijen, poginuo je prije nego što sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam sto je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oi, izvan logora, inio je to onima kojih bi se doepao - kao divlje make kada se doepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, roeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni etniki voa. Zatim mesar u njegovoj mesnici je štrojio ljude. Kada su zatvorili Ijude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara ena i muškaraca koje su u kuu tog Lalia zatvorili. ore i Nikola Lali su bili vlasnici te mesnice. Meni je pomogla da pobjegnem iz logora gospoa Dragica Hajdukovi. Ne znam je li iva. Neki govore da nije, da je ubijena. Ona je stanovala preko puta te kue. Bila je sama, nije imala nikoga..."

ISKAZ 7


Svjedok je civil, Hrvat, roen 1957. god., ivio u Lovasu. Nakon okupacije sela, srpske paravojne postrojbe i JNA s još jednom skupinom civila odvode na minsko polje u Lovasu, a odatle u logor u Sremsku Mitrovicu:

"... Lovas je mjesto koje je od Vukovara udaljeno oko dvadeset i pet kilometara i imalo je oko 1 650 stanovnika, uglavnom Hrvata. Srba je bilo negdje oko deset posto, a bilo je i nešto Maara. Napad na Lovas zapoeo je 10. listopada 1991. godine, i to prvo tenkovima, a nakon par dana došlo je do opeg pješadijskog napada. U poetku je kod nas u selu bilo nešto malo pripadnika Zbora narodne garde, ali su oni otišli prije no sto je napad zapoeo. Prije ovog napada bilo je nekih pregovora s JNA o tome da nas oni ne napadnu, ali ti pregovori nisu urodili plodom, jednostavno su nas napali. Kad su ušli u Lovas, obeali su da e biti mir i da se svi koji su otišli mogu mirno vratiti kuama. Mnogi su se ljudi prevarili i vratili nazad. Neko vrijeme je bilo mirno, a onda su jedno jutro, i to iza 10. listopada 1 991. godine, upali i poeli ljude tjerati van iz kua.

Pruen je minimalan otpor jer nije bilo oruja. Nisu mnogo tukli tenkovima, ali je pješadija bila vrlo okrutna. Na uniformama su nosili oznake s etiri slova C, neki su nosili i zvijezdu, ali su sveto bili pravi etnici. Sve su bili ljudi starijih godišta, njihovi rezervisti koji su pucali po selu, bombama istjerivali ljude iz podruma gdje su se ovi krili, pretresali kue, ene, djecu, ljude, sve, bez razlike. Taj dan je u mom selu ubijeno tridesetak osoba, sve civila. Neke su ubili u podrumu, a neke su izvodili van i vani ih ubijali. Medu ubijenima je bilo i par ena. Mrtve su mještani pokapali rukama i to površinski - natjerali su ih da to rade. Tada su poginuli Vidak Rizmanic, lvo Palijan, Josip Josa Poljak i još neki drugi, ali se ne mogu sjetiti imena. Naveer su se etnici skupili oko škole da to proslave pucanjem. Ja sam u to vrijeme, dok su oni ušli u selo, bio u podrumu, ali sam kasnije izašao van jer nisam imao izbora.

U tome svemu sudjelovali su i domai Srbi i oni koji su došli sa strane. Samo, domai Srbi su radili indirektno, trudili su se da se prikriju. To se dogodilo 18. listopada 1991. godine ujutro. Ostalo nas je negdje oko pedeset ili šezdeset civila u Zadruzi i rekli su nam da nas vode u neki vinograd da radimo, mada smo svi nekako u sebi znali kud nas vode. Išli smo na minsko polje. Oni su tvrdili da su naši postavili to minsko polje (sto ja smatram da je glupo i pomisliti da su naši stavljali mine, ja sam siguran da su ga oni sami postavili). To se minsko polje nalazilo odmah ispred Zadruge u nekoj djetelini i bilo je udaljeno otprilike jedan kilometar. Nas su istjerali iz sela prema toj djetelini (mene su ve bili uboli noem i ja sam šepao) i natjerali su nas da idemo pješice.

Mi smo išli, no bilo je ljudi koji nisu mogli dalje ii, pa su onda ti ljudi njih molili da ih ubiju jer ne mogu hodati dalje. Oni su se otimali tko ce to izvršiti, a onda se uo rafal, pucnji i jednog su ovjeka ubili. Zvao se Boško Bodanac, zvali su ga Bole i bio je Hrvat. Njegovo su tijelo samo gurnuli u kanal sa strane. Nastavili smo ii dalje, po dvojica njih u sredini, a mi okolo da bismo ih zaštitili svojim tijelima ako bi sluajno pucao kakav snajperist. Svatko je bio pored jednog, tako da je njih bilo isto koliko i nas. Kad smo došli do te djeteline, naredili su nam da idemo dolje desno i kad smo sišli, onda su nam rekli da su tu negdje mine, i da, posto su ih postavili “naši” - da ih otkrijemo mi i povadimo van da se “igramo”. Morali smo prvo preci poprijeko preko te djeteline. Naredili su nam da idemo kao da se kosi trava. Išli smo tako i bili smo udaljeni jedan od drugoga par metara, otprilike kao kad se rašire ruke.

Trava je bila visoka jedno tridesetak centimetara. Prošli smo tuda tako i ništa nismo našli. Onda smo se morali vratiti, pa ponovo preci preko te parcele, koja nije bila bas velika, samo sad uzdu. Ta parcela nalazi se na izlazu glavnog puta Tovarnika, Sotin, Vukovar prema Sidu. Oni su ostali iza nas na jedno šezdesetak metara, da bi bili na sigurnom, ako mi naletimo na mine. Kad smo došli do jednog mjesta, vidjeli smo jednu zelenu, dugaku icu na kojoj su bile povezane mine. Ta ica bila je na otprilike jedno petnaestak centimetara visine, bila je sakrivena, ali se ipak isticala iako je bila zelene boje. Bilo je i par mina unaokolo na stapovima i par tih “pašteta”. Zaule su se mnogobrojne eksplozije i detonacije. Ja sam vidio kako je jedan deko upao u te mine. Zvao se Ivan Kraljevic. Postoje dvije verzije: da se sam bacio medu te mine i da se jedan od etnika zaletio i gurnuo ga nogom s leda medu te mine. Kako je pao dolje, medu te mine, aktivirao je minsko polje - sve su eksplozije bile lanane jer su to sve bile one odskone mine i tu je odmah bilo dosta mrtvih.

I ja sam zadobio ranu od gelera kroz plua. Kad se to dogodilo, onda su odozgo, s ceste, vikali ima li teze ranjenih. Kad su teški ranjenici digli ruke u zrak, oni su pucali po njima. Ja sam i tom prilikom zadobio prostrijelnu ranu kroz ruku (s leda). Kad se aktiviralo minsko polje, istovremeno je eksplodiralo vise mina, a pored mene su poginuli Conjer Ivica i Mate Hodak, koji nije odmah izdahnuo, nego je vikao da ga ubiju jer je bio ranjen i ja sam uo i rafal i kad je izdahnuo. Ne sjeam se koliko je ljudi tu ubijeno, ali pouzdano znam da nas je bilo trinaestero ranjenih. Jedan je ranjenik preminuo kad smo otišli u Šid. Još ih je par nagazilo na te “paštete”, a onda je naišla “regularna” vojska i naredila ovima da ne pucaju po nama, nego da nas izvuku van. Medu etnicima koji su nas vodili na to minsko polje bila su i dvojica mještana - Buva i Kinez. Prije rata oni su radili u poljoprivredi, u Zadruzi. Oni su se direktno prikljuili etnicima, a ovi ostali su radili prikriveno. Kad smo išli poljem, vikali su za nama da ne smijemo zaostajati jer ce pucati na nas, a da, ako hoemo, moemo bjeati (znali su da emo svakako naii na mine)..."

 Moda ako ovo proitate i u vama se probudi elja da zaštitite rtve koje su obespravljene, a do sada se udruge za zaštitu ljudskih prava borile da izjednae rtvu i zloin.

S poštovanjem!

Predsjednik
Danijel Rehak, prof.







Fotografija: Arhiva HD-a
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!