KOMEMORACIJA NA BLEIBURŠKOM POLJU 14. SVIBNJA 2011. g.

Ponedjeljak, 30 Svibanj 2011

KOMEMORACIJA NA BLEIBURŠKOM POLJU 14. SVIBNJA  2011. GODINE Preporuèujemo više na portalu: http://www.klub-povratnika.com.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=347%3Akomemoracija-14-svibnja-2011&catid=45%3Anaslovnica-izdvojeni-clanci&lang=hr Video zapisi s komemoracije na Bleiburškom polju možete vidjeti na stranicama Kluba povratnika. Fotografije: Mate Gogiæ Arhiva Hrvatskog žrtvoslovnog društva Govor Izaslanika Hrvatskog sabora prof. dr. sc. Andrije Hebranga »Poštovani oèe biskupe i svi predstavnici crkve, g. veleposlanièe Republike Hrvatske, poštovani èlanovi Poèasnog bleiburškog voda, saborski zastupnici, poštovani g. ministre unutarnjih poslova, a poseban pozdrav mom ratnom prijatelju dr. Boži Ljubiæu, danas ovdje predstavniku i predsjedniku Hrvatskog nacionalnog vijeæa Bosne i Hercegovine, dame i gospodo štovatelji obilježavanja najveæe hrvatske tragedije, okupili smo se na Bleiburškom polju, simbolu najveæih hrvatskih patnji i simbolu najveæeg komunistièkog zloèina poslijeratne Europe. Na ovom polju poèeli su se izjednaèavati zloèini komunizma sa zloèinima fašizma a nastavili su se na križnim putovima koji s Bleiburga vode tisuæama kilometara. Ovdje na Bleiburgu komunizam postaje uz fašizam najveæe svjetsko zlo, jer se pretvara u sustav koji ubija one koji misle drugaèije, one koji imaju drugaèiji svjetonazor, one koji bi mogli postati politièki protivnici. Strašna komunistièka metodologija ubijanja ovdje je unaprijeðena, jer žrtve ne samo da nisu imale pravo na obranu, nego nisu imale pravo na evidenciju, pokop, pravo na grob. Ubili su njihovo tijelo, zatrli trag njihova imena i ozakonili zavjet šutnje. Žrtve su pokapane anonimno, duž tisuæe kilometara križnoga puta, vezane žicom koja i nakon toliko desetljeæa odaje narav ubojica. Èast mi je danas u ime Hrvatskoga sabora odati poèast svim žrtvama komunistièkih zloèina. Ima, na žalost, onih koji nam u posljednje vrijeme prigovaraju zašto je Hrvatski sabor pokrovitelj obilježavanja zloèina koji je poèeo na Bleiburškom polju. Odgovaram im, to je zato što je Hrvatski sabor nositelj hrvatske suverenosti u dobru i zlu, u planiranju buduænosti ali i u ispravljanju hrvatskih tragedija iz prošlosti. Dužnost je Hrvatskom saboru štititi interese Hrvata u Hrvatskoj, ali i onih u Bosni i Hercegovini kao i Hrvata razasutih širom svijeta. A pod zemljom na preko 900 lokaliteta leže stotine tisuæa njih, oni su ugradili svoje kosti u temelje današnje hrvatske državnosti. Bez njihovog križnog puta i njihove muèenièke smrti hrvatska država ne bi nikada uskrsnula! Na njihovoj žrtvi uèili smo što znaèi stvoriti vlastitu državu u obrani nacionalnog identiteta. To su razlozi zašto Hrvatski sabor odaje poèast Bleiburškim žrtvama. Zato zahvaljujem drugom sazivu Hrvatskog sabora i prvom hrvatskom predsjedniku dr Franji Tuðmanu, što su prihvatili ovo znaèajno pokroviteljstvo koje æemo zauvijek njegovati! Obilježavajuæi žrtve križnih putova, mi im se moramo ne samo pokloniti, veæ ne smijemo dozvoliti da padnu u zaborav. Oni koji žele ukinuti najvišu razinu odavanja poèasti zapravo žele ostvariti komunistièki plan da njihov zloèin padne u zaborav. Napravili su sve da se žrtve njihovog zvjerstva zaborave. Doživjeli smo i nedavno da stanovnici obližnjeg Macelja šapæu kada u šumama tražimo skrivene posmrtne ostatke! Da, šapæu sada nakon 66 godina! Kosti pod zemljom trebale su natjerati strah u one koji su preživjeli, a taj strah generacija trebao je biti jamac zataškavanja strašnih zloèina. Zato smo danas ovdje, da se pomolimo za Bleiburške žrtve ali i kažemo svijetu: Ne smijete zaboraviti što se je ovdje dogodilo, jer inaèe æe žrtve biti uzaludne! Narod koji zaboravlja svoju prošlost osuðen je ponoviti ju. Moramo našim mlaðim generacijama neprestano govoriti i objašnjavati što se je ovdje dogodilo, jer to je jedini naèin da se komunizam više nikada ne vrati, da se više nikada ni u jednoj pomuæenoj glavi ne rodi zapovijed masovnog ubijanja. Zato smo danas ovdje, da poruèimo svijetu: Mi to više nikada neæemo dopustiti! Sastavni dio strašnog zloèina je i zataškavanje broja žrtava. Neki falsifikatori povijesti govore o ubijenim vojnicima, što je laž. Ubijeni su razoružani vojnici, po svim meðunarodnim sporazumima to su civili s kojima se treba humano postupati. Veæi dio ubijenih, prema dosada otkrivenim grobnicama, bili su starci, žene i djeca na èijim se posmrtnim ostacima nalaze teške ozljede glave. Te ozljede svjedoèe o krvnicima i njihovim neljudskim metodama. Koliko je takvih nesretnika pobijeno na bleiburškim križnim putevima? Podaci su razlièiti. Tako se primjerice Josip Broz u govoru u Ljubljani krajem svibnja 1945. godine hvalio: »Likvidirali smo dvjesto tisuæa bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde!«. Njegov glavni egzekutor, šef zloèinaèke OZNE Aleksandar Rankoviæ, u Beogradskoj skupštini 1. veljaèe 1951. godine iznosi još strašnije brojke i kaže: »Kroz naše zatvore nakon 1945. godine prošlo je 3.777.000 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja!«. Postavljam pitanje, a koliko je onda bilo ubojica? Zašto nikada nisu odgovarali za najteže zloèine ravne genocidu? Mi imamo pravo tražiti da se procesuira one koji su živi, a ostalima da se objave imena i obznani njihova sramota! Danas, 66 godina nakon pokolja nevinih pripadnika razvojaèene vojske, staraca, žena, djece i sveæenika, moramo se pitati jesmo li za te žrtve uèinili sve što smo mogli. Ne, nismo, i to mora biti teret našoj savjesti! Nismo osudili poèinitelje, iako imamo dokaze o njima! Povjesnièari i istražitelji su nam dali dovoljno podataka o zloèincima i mi s ovoga mjesta tražimo da nadležne institucije uèine ono što im je dužnost, da odmah pokrenu procese kažnjavanja ubojica, jer zloèin protiv èovjeènosti ne zastarijeva! Nismo èak osudili niti onoga tko je izdao zapovijed za najveæe ubojstvo moderne svjetske povijesti! Danas imamo dokumente i svjedoèenja da je zapovijed za ubijanje izdao tadašnji komunistièki voða Josip Broz Tito. Publicist povjesnièar Pero Simiæ u svojoj knjizi Tito, fenomen stoljeæa iznosi svjedoèenje jednog od zapovjednika zloèinaèke OZNE, Jefte Šašiæa. Taj pukovnik priznaje da je poèetkom svibnja 1945. godine dobio Brozovu zapovijed koja se odnosila na 200.000 civila zarobljenih kod Bleiburga. Njegova zapovijed, duboko promišljena, hladno je glasila: »Pobiti!«. Brozovu zapovijed temeljito su izvršili njegovi podreðeni sa svojim brigadama smrti. A danas taj Broz još ima svoje ulice i trgove u modernoj, demokratskoj Hrvatskoj! Ne možemo u Europu s tom sramotom, Europa je veæ davno rasèistila s komunistièkim zloèincima! Radi dostojanstva žrtve, duga prema jednoj tragiènoj generaciji, skinimo te sramotne nazive i uðimo u Europu uzdignute glave! Da, Europa je obraèunala s komunistièkim zloèinima. Godine 2006. izglasana je rezolucije Vijeæa Europe o osudi komunistièkih zloèina koja istièe da su zloèini opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Komunizam je, prema Rezoluciji, ozakonio eliminaciju ljudi koji su smatrani protivnicima novoga društva. Na žalost, kaže Rezolucija, poèinitelji tih zloèina nisu izvedeni pred sud meðunarodne zajednice, kako je to bio sluèaj sa straviènim zloèinima koje je poèinio nacizam. Zato se pozivaju sve postkomunistièke zemlje da preispitaju i da se distanciraju od komunistièkih zloèina te "da ih osude bez ikakvih nejasnoæa". Na žalost, u nas ima još dosta otpora koje na javnoj sceni osudama tih zlikovaca pružaju pojedinci i grupacije. To su oni koji skrivaju komunistièke zloèine tobožnjim antifašizmom i tako štite svoje prethodnike. Poruèujemo im s ovoga mjesta: Priznajte i ispravite grijeh svojih otaca, to je put iskupljenju i istini! Ipak, sa zadovoljstvom mogu vas izvijestiti da smo ove godine ispunili jedan dug žrtvama komunistièkih zloèina. Nekoliko godina sam pripremao, lobirao i pisao zakonski tekst koji je Vlada RH prihvatila a Hrvatski ga sabor donio. To je Zakon o otkrivanju, obilježavanju i trajnom održavanju grobova žrtava komunistièkih zloèina. Prema usvojenom Zakonu, Vlada osniva Ured koji æe istraživati stotine i stotine poznatih i još nepoznatih grobova žrtava, dostojno ih obilježiti svjetovnim i crkvenim obilježjima i trajno održavati. Tako æe se stotine tisuæa potomaka komunistièkih žrtava moæi pomoliti za njihovu dušu i oplakati njihova tijela. Ured æe voditi oèevidnik svih nalazišta kostiju, ispitati vrijeme kada je zloèin poèinjen kao i broj posmrtnih ostataka. Raditi æe se naporno i dugo, koristiti æe se suvremene tehnologije otkrivanja svakog grobišta, a konaèni cilj biti æe istina o zloèinima i davanje dužnog poštovanja svim lokalitetima komunistièkih žrtava. Zacijelo ste primijetili, da su mediji gotovo potpuno preskoèili izvijestiti o donošenju ovoga Zakona. Nigdje vijesti, komentara ili intervjua o temi komunistièkih zloèina! Isto kao što nisu izvijestili javnost kada smo u Hrvatskom saboru donijeli Deklaraciju o osudi zloèina komunizma. To je nastavak poznate ideologije zataškavanja istine. Misle da æe prešuæivanjem vijesti zaustaviti istinu! No ovoga puta istina æe isplivati na površinu, tužna, bolna i objektivna. Uèiniti æemo sve da se nevine žrtve ne zaborave, jer to je zalog naše pomirbe koju nam nameæe naš kršæanski svjetonazor. Zapoèeli smo borbu za istinom, i tu æemo bitku dobiti! Klanjamo se svim nevinim žrtvama naše povijesti bez obzira tko je zloèin poèinio, ali ove žrtve poèinjene pod crvenom zvijezdom petokrakom su žrtve zavijene u veo šutnje. Ta šutnja je zloèin nakon zloèina, i svi koji se protive istini o tim žrtvama podržavaju ga. Poruèujemo s ovoga mjesta onima u vrhu vlasti koji velièaju crvenu petokraku da je ona za nas simbol patnji i zvjerstava, kako tada na Bleiburgu tako i nedavno u Domovinskom ratu! Pod tom je zvijezdom poslije Drugog svjetskog rata ubijeno na stotine tisuæa civila, a povijest mora pamtiti i preko osam tisuæa hrvatskih civila pobijenih pod petokrakom u Domovinskom ratu! Zato je ta zvijezda za nas simbol zla i tražimo kaznu za one koji su je nosili na èelu dok su èinili zvjerstva! U spomen na sve žrtve komunizma, koje su pale na ovim križnim putovima, u komunistièkim kazamatima, koje su ubijane u zemlji i inozemstvu, poruèujemo poèiniteljima: Oèekujemo vaše priznanje i pokajanje jer je to temelj konaène pomirbe! Možemo se u molitvi pomiriti s prošlošæu, ali naše žrtve ne smijemo nikada zaboraviti!« Govor Izaslanika Vlade RH i predsjednice Vlade gðe Jadranke Kosor, ministra unutarnjih poslova RH, gosp. Tomislava Karamarka »Poštovane gospoðe i gospodo, Poštovani gospodine izaslanièe  predsjednika  Republike Hrvatske, poštovani gospodine  izaslanièe predsjednika  Hrvatskog sabora, poštovani zastupnici Hrvatskog Sabora, predstavnici  državnih tijela i institucija Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda iz Bosne i Hercegovine, èlanovi Poèasnog bleiburškog voda i svih nazoènih udruga, Oèe Biskupe, svi poštovani pojedinci iz Domovine i svijeta dragi prijatelji, danas smo se okupili ovdje na ovom spomen mjestu, mjestu-znaku, mjestu-klancu i  simbolu svih gubilišta  naše povijesti, kako bismo obilježili 66 godišnjicu najveæeg  stradanja hrvatskog naroda. Na ovome mjestu, gdje  su pripadnici pobjednièke vojske  trebali pokazati svoju ljudsku i vojnièku velièinu, na krilima svoje neobuzdane ideologije, makar je rat bio završen,  pokazali su i dokazali svu svoju ubilaèku   revolucionarnu snagu. Pokazali su rijetko viðenu bešæutnost pred svima koji su se zatekli na putu predaje i povlaèenja: vojnicima, civilima, starcima, ženama, djeci!  Danas ovdje na bleiburškom polju vraæamo u sjeæanje slike  stradanja  mnogih mladiæa i domoljuba, naših oèeva i  djedova  muèenih  i ubijenih  unatoè svim tada poznatim i obvezujuæim meðunarodnim konvencijama  o pravima zarobljenika. Ubijenih i muèenih  bez prava na ljudsko dostojanstvo i vojnièku èast, bez prava na obranu.  Oni koji uporno negiraju istinu o ovom velikom zloèinu, i danas  pokušavaju nametnuti  svoje vrijednosne sudove  suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj.  A znamo koliko je to nespojivo s našom suvremenom hrvatskom i europskom  realnošæu  i da  se negiranjem  tih zloèina èini novi zloèin. Jer suvremena  Europa  jasno se oèitovala svojim deklaracijama i praksom o totalitarnim sustavima  20. stoljeæa i njihovim zloèinima. Štoviše ima i tako ironiènih i drskih  tvrdnji prema kojima  ne postoje žrtve komunistièkih zloèina.  O ovim tvrdnjama i onima koji ih iznose, veæ je i sama povijest izrekla svoj sud, a bit æe on uskoro još jasniji, nedvojbeniji pa i najmeritornije  potvrðen procesuiranjem .  Jedna zrela Hrvatska,  jedna  europska  Hrvatska u okruženju novih europskih  vrijednosti  kad je rijeè o samopoštovanju -  svjesna  sebe same i biæa svog naroda – znat æe to i moæi uèiniti!  Bit æe to njezin imperativ: istražiti zloèine, imenovati njihove nalogodavce i poèinitelje. Koju i kakvu Hrvatsku  afirmiramo poštovane dame i gospodo, uvaženi poštovatelji simbola i uspomene Bleiburga? Onu Hrvatsku koja je upravo poèela braniteljskim èinom! Hrvatsku roðenu iz konaène, presudne i autentiène pobjede u  Domovinskom ratu! Hrvatsku koja omoguæuje sjeæanje i postojanje! I onu Hrvatsku -  želim vjerovati -  koja se i ovdje sabire da bi izrazila svoje poštovanje, svoju bol i svoju nelagodu pri pomisli da još nitko nije odgovarao  za ovaj zloèin… Da, afirmiramo i afirmirat æemo istinsku braniteljsku Hrvatsku, onu nièim zamjenjivu tuðmanovsku Hrvatsku! Hrvatsku roðenu, interpretiranu i razbuktanu iz Domovinskog rata!  Jer današnja  suverena Hrvatska prepoznaje se i najbolje  interpretira iz Domovinskog rata kojeg  zbog njegove velièine  i autentiènosti  niti jedan totalitarizam, ne može prisvajati. Uvijek je tako bilo i bit æe: trajno mjesto i kao vrijednost u sjeæanju, u svakoj povijesti  i politièkom  realitetu, ostaju vojnici i branitelji protiv svih agresija i zatiratelja naroda  pa tako i u hrvatskoj povijesti. Svakako, poštovane gospoðe i gospodo, uvaženi/èasni  poštovatelji mjesta i simbola Bleiburga i njegovih žrtava! Mi nismo slijepi pred teškoæama s kojima živimo! Svjesni smo  propusta u ovih dvadeset godina nakon utemeljenja.  Nikakvo èudo  nije za jedan narod bez iskustva s vlastitom suverenošæu, da u zanosu i oduševljenju slobodom izgubi na trenutke osjeæaj za svoje prioritete. Tu smo školu, oèito, morali proæi. Ali se u toj školi  ne æemo odreæi nièega povijesnoga, nièega temeljnoga, nièeg  što èini središnje odrednice suvremene i suverene Hrvatske: vrijednosti i legitimnosti obrambenog Domovinskog rata, povijesnog èina i uloge hrvatskih branitelja i uloge dr. Franje Tuðmana kao  utemeljitelja  suverene hrvatske države.  Naravno, meðu ovim, tu su i prioriteti demokratskih i pravnih steèevina, naèela i vrijednosti EU koje æemo najizravnije  afirmirati  našim punopravnim èlanstvom… Dragi prijatelji, gospoðe i gospodo, kao što su naši branitelji  pokazali kako se zajedništvom okreæe i stvara povijest,  budimo  i mi jedinstveni i ljudi zajedništva. Budimo zajedno  beskompromisni u borbi protiv zla i bolesti korupcije, budimo zajedno  u podizanju i razvoju našeg gospodarstva… Jer samo gospodarski prosperitetna  Hrvatska može  ravnopravno  stajati uz bok drugim državama, može sudjelovati u postavljanju pravila, može biti uvažavanim sugovornikom  u meðunarodnom  okruženju …  Neka zajedništvo bude sinonim domoljublja kao novog standarda i   kompetencije sviju nas za bolju Hrvatsku. Evo, to su te vrijednosti oko kojih se moramo  složiti. Moramo prevladati osjeæaj podjela oko dnevnih ali i bolnih povijesnih tema koje razdoblje komunizma, zbog svoje jednoumne naravi i prakse,  nije dopustilo rasvijetliti. Budimo zreli, ozbiljni, budimo narod na visini povijesnog dnevnog reda, budimo zemlja samopoštovanja koja ima svoje vrijednosti  i koja ih  poznaje  i èuva! Ova je Hrvatska stvorena na martiriju branitelja voðena proroèkom idejom njezina utemeljitelja i dosljednog lidera koji je prepoznao  znakove vremena. Imamo Hrvatsku koja æe rehabilitirati svu ovu bol, svu tragediju ukljuèujuæi i onu svih 50 godina 20. stoljeæa. Poštovane dame i gospodo, na kraju dopustite da u ime Vlade RH, u ime predsjednice Vlade Republike Hrvatske gospoðe Jadranke Kosor (zvižduci!) i moje osobno, izrazim  moj  duboki osjeæaj poštovanja  prema svim  žrtvama ovdje pogubljenim kao nedužnim putnicima prema izbavljenju od smrti zbog razloga što  su se zatekli u  jednom nevremenu… Jednako tako i danas nakon 66 godina, dopustite  da izrazim suæut svima onima koji su èekali  svoje drage da se vrate s ovog mjesta a  koje nisu doèekali! Hvala vam na pozornosti!« Tijekom Karamarkova govora èuli su se mnogobrojni povici: "Ante, Ante!" Da ne bude zabune o kojem se Anti radi, valja reæi, rijeè bje o proslavljenom (i nepravedno utamnièenom) hrvatskom generalu Anti Gotovini! Hrvati u BiH proživljavaju novi Bleiburg! Govor predstavnika hrvatskog naroda u BiH - predsjednika HDZ 1990. dr. Bože Ljubiæa »Poštovani, Na današnji dan 1945.godine, ovdje na Bleiburškom polju poèela je jedna od najveæih tragedija u povijesti hrvatskog naroda. Bleiburg je u hrvatskoj nacionalnoj svijesti simbol i sinonim za sve zloèine koje su Titove komunistièke vlasti poèinile u poraæu, sinonim za stradanje hrvatske mladosti, sinonim križnih putova o kojima se moralo šutjeti, da bi se narod držao u pokornosti, a krvnici ostali nekažnjeni. Te, kronološki daleke, a nama tako bolno bliske, ’45 godine, kada je prestao svjetski rat, hrvatski vojnici i još brojniji civili (i ne samo hrvatski) povlaèili su se prema zapadu i predali zapadnim saveznicima uzdajuæi se u zaštitu i utoèište. Meðutim, predani su, na milost i nemilost partizanskoj vojsci, iako su dobro znali (ili trebali znati) kako se ta vojska i novopostavljeni režim okrutno obraèunava sa svima koje je smatrala protivnicima. Slijedio je pokolj hrvatskih vojnika i civila, na Križnom putu od Bleiburga ovdje u Austriji, preko Slovenije pa sve do Makedonije. Danas se èesto može èuti kako je Srebrenica najteži zloèin u Europi nakon drugog svjetskog rata. Da, Srebrenica je težak zloèin, najteži moguæi-genocid. Meðutim, stradanje koje simbolizira Bleiburg je po svojim razmjerima višestruko veæi zloèin. Zloèin je jednako bila i nametnuta šutnja, što roditelji i djeca, braæa i sestre, ni svijeæu nisu mogli zapaliti svojim najbližima. Ali, zato  smo mi ovdje danas, a naši potomci sutra kao žive svijeæe koji neæe dopustiti da ovaj zloèin  pokrije tama zaborava. Na kome je krivnja za ubojstva na desetke tisuæa vojnika i civila bez suda i suðenja, povijest zna. To su Titovi partizani. No, odgovornost je na vlastima u novostvorenim državama nakon raspada Jugoslavije, zato što nisu istražili masovne grobnice, brojne jame i druga stratišta, utvrdili približno toèan broj žrtava i, buduæi da još ima živih naredbodavaca i izvršitelja, proveli sudske procese i kaznili ih. Ali, na žalost još ima onih koji porièu poratne zloèine komunistièkog režima i štite njegove istaknute nositelje na svoju sramotu i sramotu država koje to toleriraju. Èak i danas, nakon što je EU parlament  jasno osudio ove zloèine ima onih koji to èine, a u isto vrijeme se zaklinju u europske vrijednosti. Govoreæi ovdje danas kao predstavnik Hrvata iz Bosne i Hercegovine, moram reæi da Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ponovno proživljava još jedan križni put. Hrvate se pokušava izbaciti iz Ustava, oduzeti nam pravo na dom i domovinu, u zemlji Bosni i Hercegovini u kojoj su naši korijeni najdublji, koju smo oplemenjivali i branili više od tisuæljeæa. I gle paradoksa, ponovno ovaj politièki etnocid nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini predvodi politika koja se, za razliku od svojih europskih kolega, nikada nije odrekla ideološkog i svakog drugog naslijeða egzekutora genocida iz ’45. Nažalost, u tome što rade asistiraju im i kolaboriraju i neki koji nose hrvatsko ime. Sreæom oni danas nisu niti izdaleka tako moæni kao njihovi prethodnici ’45., a ni mi nismo bespomoæni kao što su to bili nenaoružani civili i razoružani vojnici. I Europa je danas mnogo bliže nego tada, veæ dogodine, akobogda, na našim granicama i našim putovnicama, kao što je odavno u našim stremljenjima i u našoj kulturi. Žrtve Bleiburga i križnog puta nisu bile uzaludne. One su bile nadahnuæe za sve borce za narodnu slobodu, u domovini i emigraciji tijekom perioda komunistièke diktature. Žrtve Bleiburga i križnog puta su bile nadahnuæe, opomena i putokaz za pobjedu u domovinskom ratu ali i danas. Nadahnuæe da niti jedna žrtva koju trebamo podnijeti ne može biti veæa od one koju podnijeli oni èiju danas ovdje obilježavamo, Opomena da se uzdamo samo u sebe i da svoju sudbinu nikada i nikome ne smijemo dati u ruke, Putokaz da je za narodnu slobodu presudno narodno zajedništvo, bez obzira na svjetonazor i politièko opredjeljenje. To je posebice danas važno nama Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Èinjenica da ja danas ovdje govorim i kao predstavnik Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, koji okuplja skoro sve što politièki vrijedi i predstavlja Hrvate u Bosni i Hercegovini, Èinjenica da danas postoji apsolutni konsenzus i pozicije i opozicije u matiènoj domovini Hrvatskoj oko hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini, te konsenzus i podrška crkve u Hrvata, Èinjenica da je hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini po prvi put èini se, na pravi naèin internacionalizirano, daje nam za pravo nadati se da i ovaj naš križni put uskoro slijedi nacionalnim "uskrsom" i slobodom. Zato nikad više povlaèenja i nikad više predaje!  Slava žrtvama za hrvatsku slobodu! Živjeli!« Govor Predstavnika Poèasnog bleiburškog voda gosp. Krešimira Miletiæa »Poštovani oèe biskupe, dragi sveæenici, poštovani predstavnici Hrvatskog Sabora i Vlade Republike Hrvatske, Mešihata Islamske zajednice te predstavnici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine; dragi prijatelji i njegovatelji uspomene na žrtve Bleiburške tragedije, koji ste ovdje došli iz svih krajeva svijeta, kao i oni koji u domovini i svijetu preko elektronskih medija pratite ovu komemoraciju, sve Vas najsrdaènije pozdravljam na ovom mjestu koje je postalo simbolom najveæeg stradavanja Hrvata u našoj cjelokupnoj povijesti. Posebno želim pozdraviti ovdje nazoène preživjele žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta. Poèasni bleiburški vod nastoji svake godine ponekim novim projektom obogatiti ovu središnju komemoraciju. Ove godine, povodom 60-te obljetnice osnivanja Poèasnog bleiburškog voda i održavanja komemoracija na Bleiburškom polju, izradili smo bistu vlè. Vilima Cecelje, uzornog hrvatskog sveæenika, dobrotvora i jednog od najzaslužnijih èuvara bleiburške uspomene. Vlè. Cecelja je bio duhovno, intelektualno i organizacijsko središte djelovanja Poèasnog bleiburškog voda od njegovog osnivanja 1951. godine. Bleiburška tragedija dovela je hrvatski narod na rub biološkog opstanka, a srbijanska agresija prije dvadesetak godina zaprijetila nam je ponavljanjem povijesti. Hrvatska se danas ponovno nalazi pred velikim izazovima. Kao i prije dvadesetak godina, isti interesi u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, na slièan naèin, i sada ugrožavaju nas i našu državu. Upravljaèka elita u Hrvatskoj najveæim dijelom je naslijeðena iz jugoslavenskog komunistièkog razdoblja. Ona je u velikom dijelu bila i ostala anacionalna i korumpirana. Stoga je i protekla dva desetljeæa sustavno i temeljito nastavila pljaèkati narod, a uz to mu je pokušala ubiti dušu, identitet, domoljublje, ponos, vjeru, povijest, pa èak ukrasti i buduænost. Laž se prikazuje kao istina, a istina se prikazuje kao laž. Hrvatske heroje i žrtve se proglašava zloèincima, a agresore se pretvara u ugledne graðane koji sudjeluju u vladanju Hrvatskom. Hrvatskoj bi se opet htjelo nametnuti: glavu dolje – ruke na leða! Kao i prije dvadesetak godina, dovedeni smo do prijelomne toèke. Došlo je vrijeme za temeljit zaokret. Hrvatsku državu smo stvorili i obranili, a sada je moramo uèiniti suverenom, zaista demokratskom, slobodarskom i snažnom. U demokratskom sustavu vlast služi svojem narodu i njegovoj državi, a ne sebiènim interesima pojedinaca i skupina. Sve ostale pretpostavke Hrvatska ima. Hrvatska ima iznimna prirodna bogatstva, važan geopolitièki položaj i vrstan društveni kapital. Zbog svega toga je potrebno da se u rješavanje državnih i društvenih problema u Hrvatskoj ukljuèi što veæi broj ljudi koji u svojem osobnom, obiteljskom, profesionalnom i javnom životu dosljedno žive opæeljudske vrijednosti, i èija je odanost domovini neupitna i provjerena. Našem naraštaju ovo je povijesni trenutak za novo djelatno zajedništvo, koje æe ostvariti ponosnu i snažnu Hrvatsku. Poèasni bleiburški vod se još jednom zahvaljuje Hrvatskom saboru na pokroviteljstvu ove komemoracije, hrvatskoj vladi na sufinanciranju bleiburških projekata i, naravno, brojnim institucijama, udrugama, poduzeæima i pojedincima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i iseljeništvu koji financijski i na druge naèine pomažu i podržavaju ovo naše svehrvatsko djelovanje. Zahvaljujemo predstavnicima austrijskih vlasti na nesebiènoj pomoæi u pripremi i održavanju komemoracije. I, naravno, najviše zahvaljujemo vama, dragi hodoèasnici i poštovatelji uspomene na žrtve Bleiburške tragedije, zbog dolaska na Bleiburško polje i vašeg doprinosa dostojanstvenom održavanju komemoracije«. Govor glavnog imama u Gunji hadži Idriza ef. Bešiæa Uime Islamske Zajednice u Hrvatskoj,tj. skupu se obratio osobni izaslanik Predsjednika Mešihata Muftije Ševke ef. Omerbašiæa u RH, glavni imam u Gunji, hadži Idriz ef. Bešiæ: »Štovani izaslanièe hrvatskog Sabora, gospodine Hebrang! Uzoriti biskupe Kekiæ!  Cijenjeni èlanovi Poèasnog Blajburškog voda! Drage majke i sestre! Dame i gospodo! Dragi i štovani prijatelji! ESSELAMU ALEJKUM! Okupili smo se i danas ovdje na Blajburškom polju na 66. obljetnicu da obilježimo važan i tužan dogaðaj tragediju i jedan od najveæih zbjegova našeg naroda, što je imalo za posljedicu na tisuæe nevino stradalih žrtava èiji broj na žalost ni do danas nije utvrðen. Došli smo na Blajburško Polje, da odamo poèast i pomolimo se za, na prevaru od saveznika razoružane i nepravedno pobijene,   pozdravimo preživjele i nazoène, a podsjetimo odgovorne da se konaèno odužimo žrtvama, tako da odgovorno i znanstveno utvrdimo broj stradalih, a za nas posebno važno broj muslimana žrtava Bleiburga. Ja sam i danas, kao i do sada ovdje zahvaljujuæi Islamskoj Zajednici u Hrvatskoj i njenom predsjedniku našem uvaženom muftiji gospodinu Ševki Omerbašiæu. Ovo nije stvar Islamske zajednice, ovo je nadležnost i dužnost, danas dviju država. Pitam ovdje zašto se muslimanske žrtve prešuæuju, zašto se danas od muslimanskih žrtava Bleiburg svi distanciraju. Jedni ih se odrièu, drugi ih ne istièu. Oni koji danas pišu i koji su u posljednje vrijeme pisali o Blajburškoj tragediji, nisu pomenuli niti jednog muslimana. U filmu ''Èetvorored'' takoðer nije nitko spomenut, iako je od ta èetiri, jedan red bio muslimana. Isto ko i u Domovinskom ratu, broj muslimana žrtava na Blajburgu je bio više nego proporcionalan broju stanovništva i znaèajan što sam i osobno slušao od direktnih aktera i sudionika Blajburške tragedije,  i što èesto i ponosno istièu èlanovi Poèasnog  Blajburškog voda. Bilo bi nepravedno i ne pošteno prema žrtvama doæi ovdje a ne kazat da je to bilo vrijeme kako je jednom prigodom ovdje jedan od sudionika kazao, kada su zajedno rame uz rame išli Josip i Jusuf, David i Davud, i kada je Josip bio na straži Jusuf je mogao mirno spava i obratno. Blajburško polje je pravo mjesto, da spomenemo i analiziramo naše odnose danas, i konstatiramo da su se ti odnosi nažalost promijenili, Bleiburg je pravo mjesto da pitamo, zašto i gdje je naše mjesto u Hrvatskoj danas? Relevantni (Rankoviæ)  izvori bivše države su tvrdili da je na Križnom putu uèestvovalo samo pripadnika muslimanske vjeroispovijesti  do 50.000 (pedeset tisuæa).   Blajburg je uz Potoèare kod Srebrenice, najveæa grobnica muslimana u Evropi. Blajburg je naša rana i sudbina, Blajburg je naša èinjenica i opomena, on je u veliko odredio naš status u bivšoj državi, što je posebno osjetila moja Graèanica i moje rodno selo Soko iz kojeg je zajedno sa Hrvatskim Vitezom Ibrahimom Pjaniæem, kako su nama djeci govorili, ''odstupilo'' na desetine  osoba. Naše pamæenje i sjeæanje na žrtve Bleiburga je naše pravo, naš zavjet i naša obveza,  mi na sluèaju Bleiburg testiramo našu nacionalnu i ljudsku svijest. O Bleiburgu se trebamo jasno odrediti,  objaviti  Blajburšku rezoluciju kao moralno  politièki  akt  i  uputiti  je  našoj  i  svjetskoj  javnosti.  Oživljavajmo  sjeæanje na Bleiburg tako što æemo objektivno govoriti  i  pisati  o  Blajburškoj tragediji, Ne dozvolimo da blajburške žrtve padnu u zaborav i ostanu same. Blajburška tragedija nam treba biti spoznaja da saveznik  nužno ne  znaèi  i  prijatelj.  Nije sluèajno ovaj skup i komemoracija vezana za majèin dan, jer teška je suza majèinska, a još je teža  i njeno srce se ne može smiriti,  jer  se istina ne zna -  pravda nije  zadovoljena. Hrvatska majka sa Blajburškog polja je postala i ostala simbolom  stradanja. Oplakivale su istovremeno i Mara i Mejra, i Fatima i Katarina, i neka njihove majèinske suza budu molitva da se nikada i nikome i nigdje ne ponovi  rat, jer rat stvara, uvjetno kazano heroje, a herojstvo se nažalost mjeri mrtvima. Bleiburg nije i ne smije biti samo godišnjica, on jeste i mora biti naša svakodnevnica, jer  ovdje je nepravedno stradala i ostala naša mladost. Bleiburg je uz Srebrenicu i Drinu najveæe stratište muslimana u Evropi, pa dozvolite da se  i ovdje na Bleiburgu svemoguæem Bogu obratimo dovom koju je uvaženi Reis ulema uèi u Srebrenici. Molimo te Bože Svemoguæi, neka tuga postane nada, neka osveta bude pravda, neka majèina suza bude molitva, da se više nikada, nikome i nigdje ne ponove Bleiburg i Srebrenica, a mi bismo dodali niti Žepa ni Foèa, Jazovka ni Manjaèa. Ili kako je ovdje pozvao uvaženi muftija Ševko ef. Omerbašiæ da se obratimo Svemoguæem Bogu dovom – molitvom, da nam da snage da ne zaboravimo, da praštamo i da se ne svetimo, jer osveta vodi u novo nasilništvo. Svemoguæi Bože primi naše dove - molitve jer ih Ti najbolje èuješ, i najbolje znadeš što govorimo i što mislimo. Oprosti grijehe umrlim, nepravedno  umorenim i ubijenim, a i nama živima jer Ti si vrhunac pravde i istine i jedino Ti Uzvišeni Bože imaš pravo i moguænost konaènog oprosta. Stvoritelju naš, skrušeno te molimo, da sve žrtve ovoga svijeta i ovoga mjesta naðu mir u Tvojoj milosti. Osposobi nas snagom Ademovog pokajanja, Ibrahimovog pravovjerja, Musaove pravde, Isaove ljubavi da se svi naðemo na Nuhovoj laði spasa. Bože Svemoguæi, ujedini naša srca u vjeri i ljubavi.  Uèvrsti nas u istini i pravdi. osnaži nam volju za mir i toleranciju! Bože Sveznajuæi, pouèi nas meðusobnoj ljubavi! Udruži misli naše u domu i domovini. Bože pomozi nam da drugima praštamo kako bi i mi zaslužili Tvoj oprost.  Bože, ne dopusti da  s nama vladaju oni koji  se  Tebe ne boje i koji nisu milostivi prema nama. EL FATIHA ESSELAMU ALEJKUM I HVALA NA PAŽNJI!« Nakon govora hadži Idriza ef. Bešiæa prišlo se otkrivanju (i blagoslovu!) spomen-poprsja vlè. Vilima Cecelje (auktor kojega je zagrebaèki akad. kipar  Tomislav Kršnjavi), izlivenog u ljevaonici "Ujeviæ" u Zagrebu. Uz tu napravljena su i još tri odljeva bronèanog poprsja vlè. Vilima Cecelje; a dva su veæ postavljena i blagoslovljena: jedno se nalazi u  prostorijama Hrvatske katolièke župe bl. Alojzija Stepinca u Salzburgu, drugo  ispred Crkve Sv. Bartola u Hrastovici pokraj Petrinje, a blagoslovili su ih nadbiskup salzburški msgr. dr. Alois Kothgasser i biskup sisaèki msgr. dr. Vlado Košiæ. Treæe poprsje bit æe postavljeno ispred "Pastoralnog centra vlè. Vilim Cecelja" u njegovu rodnom mjestu u Sveti Ilija blizu Varaždina. Spomen-poprsje vlè. Vilima Cecelje sveèano je otkrio predsjednik Poèasnog bleiburškog voda g. Ilija Abramoviæ, inaèe dugogodišnji bliski Ceceljin suradnik, te voditelj Nacionalnog ravnateljstva za inozemnu pastvu - fra Josip Bebiæ, dok je msgr. Kekiæ blagoslovio poprsje. Propovijed msgr. Nikole Kekiæa biskupa križevaèkog »Braæo i sestre u Kristu, još smo u uskrsnom ozraèju. Stoga klièem Isusovim pozdravom: Mir vama! Bleiburg – bila je to velika nesreæa! Bol koja je potresla ne samo hrvatski narod i koje bolno sjeæanje još traje, okuplja nas i potièe na razmišljanje. Uspomena se odnosi zapravo na sve žrtve onoga vremena, na sve logore, muèilišta i gubilišta. Bleiburg je na svoj naèin postao znakom svih tih patnji, jer ovdje je bilo moguæe okupljati se i u doba kad drugdje u domovini to nije bilo moguæe. Vodstvo ovih žalosnih proslava nakon toliko oèekivane ponovne uspostave hrvatske države preuzela je naša Katolièka Crkva, što je odmah – manje ili više – spreèavalo uvijek moguæu politizaciju u korist ove ili one skupine, stranke ili države. Iz godine u godinu to je sve jasnije i sve znaèajnije. Ovdje je na svoj naèin pokrenut niz zloèina koji se proširio na mnoga podruèja. Kad se kao hrvatski katolici sjeæamo pobijenih Hrvata, odmah u spomen i molitvu ukljuèujemo zapravo i sve nedužne žrtve iz drugih naroda i vjeroispovijesti. Jer sve žrtve Bleiburga i križnih putova moramo smatrati nedužnim žrtvama osvete buduæi da su stradali bez pravedna suda i dokazane krivnje, a svaki je èovjek naèelno nedužan dok mu se ne dokaže osobna krivnja. Zato bi svaki pokušaj oznaèavanja ovog žalobnog slavlja u povezanosti s ikojom stranaèkom ili državnom, poraženom ili pobjednièkom tendencijom, bio nova teška zloporaba. Ne moramo isticati da je takvih zloporaba bilo, takoðer na gubilištima u domovini, što je bio razlog da se Crkveno vodstvo teško ili nikako nije moglo u to ukljuèiti. Sada je, Bogu hvala, moguæe o svemu tome svjesnije i mirnije misliti i postupati. Mi ovdje ne istražujemo nièiju osobnu krivnju ni njegovo politièko opredjeljenje, nego smo došli iskazati ljudsku i kršæansku poèast svim žrtvama. Žrtve su velikom veæinom bili Hrvati i baš zato za njih posebno moli i na njih misli svekoliki hrvatski narod u domovini i inozemstvu iznova pronalazeæi svoje temeljno jedinstvo èovjeènosti iznad svih povijesnih podjela. Hrvatskoj zaista treba povezanost hrvatskog narodnog biæa. I na ovaj naèin s Crkvom promièemo to osnovno ljudsko i narodno jedinstvo, tijekom stoljeæa, a i danas, ugrožavano lažima i kratkovidnim ideologijama. Kršæanstvo nije ideologija nego zajedništvo pa mi katolici pružamo ruke i svima koji drugaèije vjeruju i drugaèije misle dokle god hrvatskom narodu, hrvatskoj državi i svim njezinim graðanima žele dobro. Ovdje spomen na muèenike postaje poticaj na suvremeno domoljublje i ljubav meðu narodima. Stoga nemojmo više nikada upadati u sliène politièke i ideološke stranputice koje redovito završavaju krvlju u nesretnim podložnostima, èak i robovanjima vještijima i jaèima. Kruh i vino kojima se i ovo euharistijsko slavlje služi plodovi su i znakovi poštenog rada i zauzimanja za mir i blagostanje. U tom duhu neka djeluju svi koji našem narodu žele istinsku slobodu, kruh svagdašnji i slogu u patnji i radosti. Sveti Otac Benedikt XVI., koji uskoro dolazi u pastoralni pohod Hrvatskoj, posvuda promièe baš te vrijednosti. U Zagrebu Papa æe se susresti s katolièkim obiteljima i moliti da svi ostanemo zajedno u Kristu. Sveti otac takoðer æe moliti s mladima pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom i pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata da budu promicatelji i svjedoci Kristova evanðelja u širenju civilizacije ljubavi u ovome svijetu punom ðavolske tame i beznaða. Mi biskupi i sveæenici, redovnici i redovnice te sveæenièki i redovnièki kandidati i kandidatice, zajedno sa Benediktom XVI., molit æemo u zagrebaèkoj katedrali kod groba blaženog Alojzija Stepinca, nepokolebljivoga svjedoka ljubavi prema Kristu i Katolièkoj Crkvi, koji nije podlegao nijednoj totalitarnoj vlasti te je time postao svijetli lik i smjerokaz pravog Bogoljublja, èovjekoljublja i domoljublja. U tom duhu slavimo ovaj Bleiburg i tako usmjeravamo Crkvu u Hrvata i sav hrvatski narod. U duhu biblijskog shvaæanja naroda nijedan narod ne živi samo za sebe, od drugih se odvajajuæi i drugima se protiveæi. Bog je svoj izabrani narod – Izrael predodredio da bude kvasac širenja Kristova èovjekoljublja meðu svim narodima. Tako se i naš mali, poput Izraela neuništivi hrvatski narod, odavle iz Bleiburga, s mjesta svoje krvave patnje, baš kao i Isus s križa na Golgoti, okreæe i dariva svim narodima za uskrsnuæe uvijek novije èovjeènosti, a te èovjeènosti nema bez vjere u Boga i življenja prema Božjem ustavu, a to je deset Božjih zapovijedi. Povijest nas uèi da su sve nesreæe i tragedije u prošlosti hrvatskoga naroda bile prevladane stamenom vjerom u trojedinoga Boga po zagovoru presvete Bogorodice Marije. Za nas vjernike sadašnjost i buduænost hrvatskoga roda ovisi jedino o èvrstoj vjeri u Boga: Oca u povezanosti s Isusom Kristom, jedinoroðenim Sinom njegovim, i u Duhu Svetome. Zato, braæo i sestre, budimo i ostajmo zajedno u Kristu. Amen«.

 

« Prethodna		Sljedeæa »