www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Subota, 18 Sijeanj 2020
 
 
HRVATSKA POVIJESNA ISTINA I ODGAJANJE MLADEI - PROF. ANTE VUKASOVI
Srijeda, 06 Srpanj 2011
HRVATSKA POVIJESNA ISTINA I ODGAJANJE MLADEI

 Mukotrpna povijest hrvatskoga naroda prepuna je stradanja,
rtava i muenika. Branili su Hrvati svoju lijepu i dragu domovinu od brojnih osvajaa, tlaitelja i porobljivaa. Ginuli su za nju u bojevima s Avarima, Francima, Bizantom, Mleanima i drugima. Branili su je senjski uskoci, neretvanski i omiški gusari. Svekoliki hrvatski narod se nadnaravnom snagom, politikim sredstvima, umnim sposobnostima i na bojnom polju suprotstavljao nasrtajima germanizacije, maarizacije i, poglavito, brutalne srbizacije. Morila su nas genocidna uništavanja u domovini, a za tue interese hrvatski sinovi su ginuli na bojišnicama širom Europe. Hrvatska je, neosporno, zemlja muenika i rtava.

POVIJEST RTVAMA POSVEENA

Razdoblje mukotrpne povijesti hrvatskoga naroda nastupilo je nakon gubitka dravne samostalnosti: poraza hrvatske vojske i pogibije posljednjeg hrvatskoga kralja narodne krvi Petra Svaia na gori Gvozd (danas Petrova gora) 1097. i stupanja hrvatskoga kraljevstva u personalnu uniju s Maarima, Pacta Conventa 1102. Maari su, kao vodea nacija u Ugarskom Kraljevstvu, svrhovito i sustavno nastojali ograniiti prava hrvatskoga naroda i kraljevstva, prisvajati hrvatska nacionalna podruja, Hrvatima nametnuti maarski jezik, vlast, interese. Vodila se politika borba za hrvatska prava i odranje kraljevstva. Još vee jade, nacionalnu tragediju i uništavanje hrvatskoga puanstva donijela je najezda Turaka.

Turske navale i osvajanja svele su Hrvatsku na ostatke ostataka negda, u doba narodnih vladara, monoga hrvatskog kraljevstva. Hrvatska i Hrvati našli su se na braniku Europe od Turaka. Bili su „antemurale christianitatis" - predzie kršanstva i masovno su ginuli za vjeru („krst asni“) i domovinu („slobodu zlatnu“). Turci su genocidno uništavali Hrvate katolike i njihove sveenike. Poubijali su na desetke i stotine franjevaca, na stotine, tisue i desetke tisua Hrvata koji su branili svoje domove, naselja, tvrave i one koji su se zatekli u osvojenim mjestima. Muili su ih, odsijecali im glave, nabijali na kolac, odvodili u ropstvo - jednako ene i muškarce, staro i nejako. Spomenimo samo jajake, sarajevske, ramske, remetske, cetinske i šarengradske franjevce i pavline - muenike za vjeru - koje su u tamošnjim samostanima poubijali turski osvajai. Sjetimo se hrvatske katastrofe na Krbavskom polju kod Udbine, 9. rujna 1493., gdje je u bitci s Turcima poginulo i zarobljeno više od 13.000 Hrvata, poubijano sve hrvatsko plemstvo, zarobljen i iste godine u turskoj tamnici umro i ban Emerik Derenin, a u naše doba podignuta Crkva hrvatskih muenika. Hrvatsku i kršansku Europu branili su hrvatski rodoljubi - narodni junaci, primjerice arko Draojevi, Ivan Karlovi, Petar Berislavi, Petar Krui, Nikola Juriši, Nikola Šubi Zrinski, Vuk Manduši i dr. ,,i ti junaci izginuše zbog nemarnosti Europe i pridruiše se onom golemom broju Hrvata koji su tada pobijeni ili odvedeni u roblje“ (Ivo Rendi-Mioevi). Opustjeli su hrvatski krajevi. Pred turskim zulumom Hrvati su bjeali u sigurnije krajeve Austrije, Slovake, Maarske, Italije.

Hrvatskim rtvama i muenicima za vjeru i domovinu posveen je referat fra Hrvatina Gabrijela Jurišia, na Drugom hrvatskom rtvoslovnom kongresu u Vukovaru 2001. Razvrstao ih je u tri skupine: kršanski muenici, narodni junaci - muenici za domovinu te prognanici i zatoenici za vjeru i domovinu. Napomenuo je da je iz povorke „duge preko tisuu godina, koju sainjava neizmjerno mnoštvo ponajboljih sinova i keri Što ih je stoljeima raala hrvatska majka", izdvojio samo „neke dragocjene kamenie“. Ipak je i tih kamenia ili izdvojenih odanih i odvanih junaka-muenika, koji su svoje ivote poloili na oltare Crkve i Domovine, naznaio na stotine.

Osim u bitkama s Turcima ginuli su Hrvati posvuda u brojnim ratovima Ugarskoga Kraljevstva, Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije, od XII. stolje
a pa sve do završetka Prvoga svjetskog rata. A o odnosu ugarsko-hrvatskih kraljeva i austrijske politike prema Hrvatima i Hrvatskoj svjedoe: „Krvavi sabor krievaki“ (1397.) na komu su, po nalogu ugarsko-hrvatskoga kralja igmunda sasjeeni hrvatski ban Stjepan Lackovi i njegove pristaše. Još traginije je pogubljenje hrvatskoga bana Petra Zrinskog i grofa Frana Krste Frankopana u Bekom Novom Mjestu (1671.), otimanje njihovih posjeda, progon i utamnienje lanova obitelji i potpuno uništenje posljednjih hrvatskih velikaških obitelji. Spomenimo i „Srpanjske rtve“ na Markovu trgu u Zagrebu (1845.) kada je, prigodom protumaarskih demonstracija, austrijska vojska ubila 15 i ranila 30 iliraca. Zbog nepoštovanja hrvatskih narodnih prava, nasilja i okrutnosti maarizacije, legendarni hrvatski ban Josip Jelai je vodio uspješnu vojnu protiv Maara (1848.), a beki dvor je Hrvatima za usluge „podario“ Bachov apsolutizam, isto što i Maarima za pobunu.

RTVE VELIKOSRPSKE HEGEMONIJE

Najdrskije, najbrutalnije i najkrvavije uni
štavanje Hrvata, u svekolikoj hrvatskoj povijesti, provodila je velikosrpska politika. Ideologija mrnje, obmana, nasilja, otimaine i genocidnih zloina pojavila se mnogo prije nastanka zajednike jugoslavenske drave. Izloena je u „Nartaniju“ Ilije Garašanina, „Srbi svi i svuda“ Vuka Stefanovia Karadia, „Do istrage vaše ili naše“ Nikole Stojanovia, „Iseljavanju Arnauta" Vaše ubrilovia, ustavu i dokumentima organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ i u „Homogenoj Srbiji“ Stevana Moljevia, a u novije doba u „Memorandumu“ SANU iz 1986. Njezine zloinake intencije i zadae provodila je srbijanska vojska, andarmerija i policija monarhistike Jugoslavije, organizirani etnici, Orjuna, Titovi partizani, Ozna, Udba, svekoliki zloinaki srbo-jugo-komunistiki reim, organizatori i realizatori velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Genocidni pokolj poeli su srpski oficiri u logorima vojnih zarobljenika u Odesi, u Prvom svjetskom ratu, masovnim ubijanjem (spominju se tisue) Hrvata, koji su odbili polaganje prisege i ratovanje u odorama i jedinicama srpske vojske za interese Srbije. Genocidnost srbijanske politike prema Hrvatima oitovala se ve prvih dana uspostave monarhistike Jugoslavije. „Prosinake rtve“, na Jelaievu trgu u Zagrebu, pale su 5. prosinca 1918. Jugoslavenska policija je krvlju hrvatskih domobrana ugušila njihov prosvjed, a demonstrirali su protiv srpske hegemonije i traili hrvatsku republiku.

Takvu politiku potvruje krvavi zloinaki obraun Karaorevske monarhije s hrvatskim narodnim zastupnicima u tzv. Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928. Posljedice masakra su ubojstva Stjepana Radia, Pavla Radia i ure Basarieka i ranjavanje Ivana Pernara i Ivana Grande. Zloinake likvidacije hrvatskih politiara i narodnih prvaka bile su trajne zadae, sredstva i metode velikosrpskog hegemonizma. Potvruju ih ubojstva Marka Ivankovia u Dubrovniku (1923.), dr. Milana Sufflaya u Zagrebu (1931.), dr. Ive Pilara, Stipe Javora i drugih. Zlodjela i brutalnost toga hegemonizma dokazuju: planirani i organizirani teror, premlaivanja, hapšenja, muenja, pojedinana i masovna ubijanja hrvatskih seljaka, policijska, andarmerijska, orjunaška i etnika genocidna uništavanja na desetke tisua Hrvata u monarhistikoj Jugoslaviji.

A kada je Drugi svjetski rat pokucao i na naša vrata, etnike horde su prije uspostave Nezavisne Drave Hrvatske krenule u krvolone pohode. Ve 7. travnja 1941. ubijale su Hrvate u Drnišu, Kapeli, Hicima kod Mostara, apljini, a tijekom travnja dok NDH još nije organizirala ni vlast, ni vojsku, ni ustaške postrojbe, intenzivirali su i proširili klanja u Hercegovini, Bosni, Lici, Dalmaciji i drugim hrvatskim krajevima. etnici su palili hrvatska sela, uništavali katolike crkve, sakralne i kulturne spomenike, ubijali i doslovno klali sve što su uhvatili. Jedno svjedoenje o stradanju Hrvata u zapadnoj Bosni; Vrtoi, Krnjeuši i Bjelaju, o uništavanju katolikih upa u Krnjeuši, Bosanskom Petrovcu i Drvaru i o najstrašnijom smru ubijenih preko 240 ljudi, ukljuujui ene, nekoliko trudnica i djecu, izloila je moja kolegica sa studija prof. Ana Došen na etvrtom hrvatskom rtvoslovnom kongresu u Zagrebu 2007. Kao skrivena djevojica preivjela je etniki pokolj u Krnjeuši. etnicima su se vrlo brzo pridruili i jugokomunisti.

U urednikovu predgovoru Zborniku radova Prvoga hrvatskog rtvoslovnog kongresa 1998. predsjednik Hrvatskoga rtvoslovnog društva prof. dr. Zvonimir Šeparovi je napisao: „Komunisti su u ovim našim hrvatskim prostorima ubijali brutalno, bez suda ili sa sudskom farsom, bacali u jame i gulili kou“. I doista, u borbi za vlast nisu birali sredstva, ni tijekom Drugoga svjetskog rata, ni nakon njegova završetka. Metode su im bile teroristike, a postupci prema mnogim Hrvatima - zloinaki. U ratu su vršili sabotae, diverzantska razaranja, pljakanja, rušenja tvornica, ustanova, mostova, pruga, vlakova s mnogobrojnim civilnim rtvama i likvidacije nevinih ljudi prema njihovim ideološkim mjerilima. U Mosoru su poubijali mnogo ljudi iz našega kraja, meu njima i sviniškog i našeg upnika don Ivana Stania. Prigodom „oslobaanja“ hrvatskih sela i gradova masovno su ubijali graane lojalne hrvatskoj dravi. Više su poubijali nevinih osoba bez suenja, nego neprijateljskih vojnika u borbama.

O zloinakoj udi, okrutnosti i brutalnosti srbo-jugokomunizma svjedoi ivotno djelo don Ante Bakovia: Hrvatski martirologij XX. stoljea (2007.). Rije je o vrlo voluminoznoj knjizi enciklopedijskog formata na preko tisuu stranica, a donosi biografije, fotografije i dokumente za 663 muenika Crkve u Hrvata: biskupi, sveenici, bogoslovi, sjemeništarci, asne sestre, asna braa - laici. Jedan od njih je i kuinski sveenik, negdašnji moj vjerouitelj, don Marko Lueti. Najveim dijelom ubijali su ih Titovi partizani i etnici u vrijeme rata i jugokomunistike vlasti - Ozna, Udba i Partija nakon rata. Mrnja i krvolonost srbo-jugokomunizma prema Hrvatima i Katolikoj crkvi oituje se i u podatcima prema kojima je Crkva u Hrvata prva po brojnosti muenika meu zemljama komunistikih reima u Europi. U Njemakoj je ubijeno 330, u Sloveniji 220, Poljskoj 187, Albaniji 67, eškoj 20, Slovakoj 14, Maarskoj 10, a u Hrvatskoj, s ukljuenjem katolikih sveenika iz BiH - 663. Gotovo dvostruko više u odnosu na sve druge naznaene zemlje.

JUGOKOMUNISTIKI GENOCIDNI POKOLJI

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata izvr
šen je genocidni pokolj Hrvata stravinih razmjera poznat pod nazivom Bleiburška tragedija i Krini put hrvatskoga naroda. Zloinaka velikosrpska i jugokomunistika ideologija i politika brutalno su „likvidirale“ stotine i stotine tisua hrvatskih vojnih zarobljenika i civila, meu kojima vrlo mnogo ena, nejake djece, nedozrelih djeaka, nemonih staraca i starica. Najbrojnija i najvea stradanja su bila u Republici Sloveniji. Na etvrtom hrvatskom rtvoslovnom kongresu predstavljena je knjiga - fotomonografija M. Ferenca i . Kuatka, koja podatcima i dokumentacijom pokazuje da je Slovenija najvea grobnica hrvatskih muenika i muenica - rtava jugokomunizma 1945. godine.

Podatci o broju rtava su razliiti. Dr. Joe Runik, predsjednik slovenske parlamentarne komisije za istraivanje poslijeratnih umorstava, otkriva: samo u Sloveniji poubijano je oko 195 tisua Hrvata, a povjesniar dr. Anelko Mijatovi priklanja se procjeni oko 200 tisua vojnih i civilnih pripadnika hrvatskoga naroda. Krini put iz Slovenije vodio je u Hrvatsku, a odmah iza granice u Maceljskim šumama strašna smrt, reirana zloinakim jugokomunistikim umom, doekala je 10 - 12 tisua hrvatskih muenika. Kosti im se nalaze u oko 130 jama.

„Drugi svjetski rat završio je i pokoljem Hrvata u Srijemu - krvavom krilu Hrvatske“ - s jasnim ciljem da se oiste Hrvati s podruja na koja je pretendirala velika Srbija“ (I. Rendi-Mioevi). Hrvatska je bila pokorena, Hrvati porobljeni, sloboda ugušena, nacionalno bogatstvo prigrabljeno, privatno vlasništvo nacionalizirano, seljaci opljakani, nacionalno buenje u razdoblju „Hrvatskoga proljea“ terorom ugušeno, tamnice prepune hrvatskih uznika, a ministar unutarnjih poslova Jugoslavije Aleksandar Rankovi hvali se u „Politici“ od 1. veljae 1951.: „Kroz naše zatvore prošlo je od 1945. godine: 3,777.746 lica, a likvidirano je 568.000 narodnih neprijatelja“. Najveim dijelom bili su to hrvatski muenici. Istodobno jugokomunistike tajne slube organizirale su krvave hajke i odstrjele hrvatskih emigranata u inozemstvu. O tomu je na Prvom rtvoslovnom kongresu referirao Nikola Štedul. U svom referatu prezentirao je poimenine popise 67 ubijenih Hrvata i 29 neuspjelih ubojstava, etiri otmice i pet neuspjelih otmica te etiri nestala Hrvata - s naznakama godine i zemlje u kojoj su zloini poinjeni.

Zloinaki srbo-jugokomunizam se raspao poetkom devedesetih godina XX. stoljea. Hrvati su ostvarili snove svojih oeva, djedova i pradjedova - proglasili su svoju samostalnu hrvatsku dravu, ali ni time njihove patnje, tragedija i stradanja nisu okonana. Srbi su izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH i, prema svojoj zloinakoj velikosrpskoj ideologiji, nastavili prisvajanje hrvatskih krajeva, pljakanja, razaranja i paljenja crkava, uništavanja sela i gradova, povijesnih, sakralnih i kulturnih spomenika, genocidne pokolje, išenja, silovanja - ponavljajui zlodjela iz monarhistike Jugoslavije, Drugoga svjetskog rata, poraa i vladavine srbo-jugokomunistike tiranije. Na desetke i stotine tisua ljudi je ubijeno, izgnano iz njihovih domova, otjerano u koncentracijske logore muenja i smrti. Stotine tisua prognanika, izbjeglica, siroadi - beskunika lutali su Hrvatskom i svijetom u potrazi za utoištem i preivljavanjem.

Predsjednik HD-a prof. dr. Z. Šeparovi, na Drugom hrvatskom rtvoslovnom kongresu (2001.), koji je pod geslom „Da se ne zaboravi“ posveen Vukovaru - gradu mueniku i njegovim rtvama, u uvodnom referatu govori o ukupnim hrvatskim rtvama agresije i o Vukovaru kao najdubljoj rani. Kazao je: „Ubijeno je što u Hrvatskoj što u Bosni i Hercegovini oko 30.000 Hrvata. Ranjenih i teško ozlijeenih ima više od 300.000. Prognano je iz njihovih domova gotovo jedan milijun ljudi“. U nastavku je napisao: Hrvatski se Vukovar pridruio „gradovima muenicima kao što su bili Troja, Jeruzalem, Siget, Guernica, Volgograd, Coventry, Dresden, Hirošima“.

DOMOLJUBNO ODGAJANJE NA HRVATSKIM UZORIMA

Hrvati su mu
eniki narod. Svekolika njihova povijest, na ovoj vjetrometini Istoka i Zapada, bila je muenika. Svuda oko nas su grobovi, krievi, kosti naših muenika. Masa sloboda postoji zahvaljujui rtvama za Hrvatsku, ona je plod rtava. Iz krvi Gvozda, Krbavskoga polja, Sigeta, „Krvavog sabora krievakog“, Bekog Novog Mjesta, „Srpanjskih rtava“, „Prosinakih rtava“, Bleiburga, Krinih putova, prekrivenih grobišta, Vukovara, Škabrnje, logora smrti - nikla je slobodna i samostalna hrvatska drava. rtve su temelj Republike Hrvatske. Ne smijemo ih zaboraviti. Moramo ih prouavati, širiti istinu o njima i na tim svijetlim i uzornim likovima odgajati hrvatsku mlade. To je naša domoljubna dunost, moralna obveza i dug prema onima koji su dali svoje ivote za hrvatsku i našu budunost, Velike zadae su pred nama. Hrvatski rtvoslov tek smo poeli pisati.

A ono što djeci i mladei najviše treba u procesu njihova sazrijevanja, ivi su primjeri, uzori na koje se mogu ugledati, s kojima se mogu poistovjetiti. Ve u djetinjstvu mladi trae svoje uzore, zanose se pojedinim osobama i profesijama. Potvruju to djeje izjave da e biti uitelji, mornari, lijenici, sveenici, trgovci, inenjeri. Time svoj ivotni put vezuju uz likove ljudi koji su na njih izvršili snaan utjecaj. Oni im postaju uzori koje rado oponašaju, putokazi u ivot. Njihov utjecaj na mlade ljude ima veliku mo privlanosti. Gdje se odgaja snagom uzora - dobro se odgaja! Mukotrpna ali asna povijest hrvatskoga naroda prava je riznica uzornih likova i prua obilje mogunosti odgajanja - opeljudskoga i domoljubnog. Domoljublje je odlika izgraene osobnosti, ali i povijesno utemeljena univerzalna, narodna i odgojna vrjednota. Oituje se u ljubavi prema rodnom kraju, zaviaju, domovini, narodu, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, svekolikim postignuima, kulturi, vrijednostima. Svi narodi posveuju mu veliku pozornost i domoljubno odgajaju svoju djecu. Hrvati imaju i posebne razloge za takvo odgajanje. Hrvatsko domoljublje je izgraivano kroz povijesnu borbu za opstanak, uvalo je i ouvalo hrvatsku slobodu, mjesto u zajednici naroda, povratilo dravnu samostalnost i narodni suverenitet. Ono je uporište našega odranja u prošlosti, simbol današnje slobode, neovisnosti i jamstvo hrvatske budunosti.

Naša snaga je u domoljublju. Jaajmo je i njegujmo. Ne dopustimo da nam zlonamjerni tuinci krivotvore hrvatsku povijest, da njihove sluge i plaenici pišu programe i udbenike za našu djecu, da ih zavode lanim iskazima i podatcima. Hrvatske škole, obitelji, svi odgojni imbenici trebaju postati rasadišta hrvatskoga domoljublja. Nastavni programi i udbenici u našim školama moraju kazivati povijesnu istinu o hrvatskom narodu, njegovim podvizima, junacima, muenicima, rtvama, postignuima na razliitim podrujima ivota, moraju buditi nacionalni ponos i zraiti domoljubljem. Ono nas je ouvalo u povijesti, osiguralo nam sadašnjost, a da bi nam i budunost bila sigurna - moramo domoljubno odgajati svoju djecu, naše nade, projektante, graditelje i nositelje napretka. A poštena ljubav prema svome ukljuuje dobre odnose, razumijevanje meu narodima i poštovanje tuega, njihovih narodnih prava. Narod to mudro i lijepo kae: Tue poštuj, a svojim se dii!

Prof. dr. Ante Vukasovi

 asno je poštivati rtve za slobodu domovine
 

Izvor: Zov rodnih ognjišta, list upe Sv. Luke - Kuie, godina XVII. 2011. br. 1(32)

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!