www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Nedjelja, 21 Srpanj 2019
 
 
AUSTRALIJA - INA VUKI U POSJETI ZAGREBU I HRVATSKOJ
Ponedjeljak, 08 Kolovoz 2011
 
Iz daleke Australije došla nam je Ina Vuki, psihologinja, rodom iz rnova sa Korule. Dogovorile smo da se naemo u prostorijama društva u Ilici 36 u Zagrebu. Dok sam ekala naš prvi susret malo sam prelistala zadnji Zbornik društva – RTVA ZNAK VREMENA. Vrlo znakoviti naslov. itam Inin tekst. Ve sam prošla kroz korekciju prilikom grafike pripreme Zbornika. Koliko god itali ovakva svjedoanstva, nikada takvih izjava nije previše, i iznova u ovjeku izazovu suut za svu tu izgubljenu mladu generaciju. Danas je sve manje ivih svjedoka tih teških vremena kada ovjekov ivot nije vrijedio ništa. Povjesniari, strunjaci za viktimologiju upozoravaju da je sve manje svjedoka strašnih pogubljenja. Od Domovinskog rata prošlo je ve dosta vremena, ali ova vremena Drugog svjetskog rata koja su još starija nikako da ostavimo iza sebe. A uili smo da svi ratovi koji završe nepravedno izazivaju novi rat. Nismo rašistili strahote Krinih putova, i sva ta dogaanja stalno su nam kao okov, te ne daju da krenemo naprijed, stalno nas vraaju u daleke godine 1945. rtve trae svoje poštovanje.

Kao autor ga Ina Vuki preuzima svoj Zbornik, a jedan šaljemo s njom osobno da ga preda gosp. Mojmiru Damjanoviu, koji nam je bio jedan od donatora zadnjega Kongresa, na emu mu se i ovim putem zahvaljujemo.

Ga Ina je u prolazu kroz Zagreb, sprema se za Kongres u Švicarskoj, elimo joj sretan put, ali i sretan povratak u Hrvatsku, u kojoj misli provesti vei dio svojega godišnjeg odmora.

Dobro došla u Zagreb i Hrvatsku draga ga Vuki.


Jadranka Lui, administrator portala HD-a i ga Ina Vuki, psihologinja iz daleke Australije
ispred ureda u ilici 36 - Zagreb

Australija je velika zemlja. Pitam ga Vuki da li je ula za gosp. Daru Maorevica, i ma kako nam svijet izgleda veliki, dobijem odgovor, da njen roak osobno zna gosp. Daru. Ono po emu smo poznati je da ma gdje se našli u svijetu, kada je potreba pomo naši ljudi uvijek iznova iznenade svojim velikim srcem i spremnosti da pomognu. Pozdrav gosp. Mojmiru i gosp. Daru iz Zagreba i Hrvatske.

Tekst i fotografije: Jadranka Lui - tajnica HD-a

Referat iz Zbornika radova V Hrvatskog rtvoslovnog kongresa 2010.
RTVA ZNAK VREMENA
(urednik prof. Zvonimir Šeparovi) 

Ina Vuki*

KRINI PUT DO MORA

SVJEDOANSTVO

Uspomene hrvatskog doasnika na dane povlaenja i kalvarije hrvatske vojske. Svjedoanstvo o dvjema široj javnosti nepoznatim jamama u koje su partizani bacali Hrvate.

Pisac ovih redaka objema je izmakao za vlas.

Mnoge hrvatske rtve nastale nakon Drugog svjetskog rata ostaju zagubljene i potrebno je sjeati ih se i osuditi krvnike koji su rtve nanosili. Butina jama kod Lumbarde na otoku Korula samo što nije potpuno potisnuta u zaborav, a u njoj lee brojne hrvatske duše zaklane ... S toga, a da ostane zapisano evo i prijepisa lanka objavljenog u „Hrvatskom Vjesniku”, Australija, 26. listopada 1990. godine na 8. stranici. Neka imena iz lanka su u ovom prijepisu izostavljena ali onom koga zanima pristupana su itanjem preslike originala novinskog lanka ili pregledom originalnog izdanja ove novine. 

Bivši hrvatski vojnik, koji ivi u Novom Zelandu, a zbog stanovitih obzira prema rodbini u domovini ne otkriva za javnost svoje ime. U uvodu svog pisma kae da ga je na pisanje potaknuo lanak Sreka Bolia – „Tajna jame u Slovenskoj Bistrici“. Ovaj hrvatski vojnik-doasnik osobno je upoznao dvije takve jame. Njegovo vjerodostojno svjedoenje još je jedan dokument u razotkrivanju poslijeratnog zloina nad hrvatskim narodom, vojnicima i civilima.

SVE U RASULU

Bio sam pripadnik hrvatske ratne mornarice u inu desetnika. Svršetak rata doekao sam u Zagrebu. Na alost, one noi kada se povlaila hrvatska vojska nisam bio u slubi. Nalazio sam se u privatnom stanu u Vlaškoj ulici kod rodbine. Tek kad sam ujutro došao u moju vojarnu u ulici Mošinskoga, doznao sam što se u tijeku noi odigralo. Toga sam dana trebao po rasporedu biti razvodnik strae. Kad sam se javio na dunost, nikoga nije bilo od mojih astnika. Samo je tu bilo nekoliko vojnika, koji su pljakali skladište. Stajao sam skamenjen poput Lotove ene. Nigdje nikoga s višim inom od mene. Obuzela me tuga gledajui bezdušnu pljaku hrvatske imovine.

U tome asu pojavio se kapetan korvete Konjevi. Javio sam mu se i upitao što mi je initi. „Sve je u rasulu“ odgovorio mi je,“gledaj nekako nabaviti civilno odijelo i sakrij se“. Nisam ga poslušao, nego sam uzeo pušku i nekoliko metaka. Imao sam takoer svoj slubeni revolver Beretta 9mm i nekoliko bombi. Uputio sam se prema Pejavievu trgu. Tu susretnem još dvojicu mornara, obojica rodom iz Podsuseda. Oni su se dobro natovarili vojnom opremom i gledali da što prije uhvate tramvaj za ernomerac. Ja se uputih prema Maksimiru, jer sam uo da ondje ima skupina vojaka. Podatak nije bio toan. Našao sam se posve sam, u istonom dijelu grada. Pušku i bombe sakrio sam u jedan grm, da po to opet doem ako mi zatreba, a samokres sam stavio u dep te se vratih u stan u Vlaškoj ulici. Tu sam se obukao u graansko odijelo i ekao kao i ostali što e se dogoditi. Zagreb je bio napušten, sav pust. Beskrajno tuan prizor. Kumii, kojem je poglavnik pred svoj bijeg predao privremenu vlast u gradu, da on preda grad partizanima, stalno je preko radija upozoravao da se zakljuaju kune vee i da nitko bez potrebe ne izlazi na ulicu.

Idueg dana došli su partizani, u dronjcima i opancima. U zagrebakim vojarnama presvlaili su se u hrvatsku opremu, kao zmije što mijenjaju kou. Po cijeloj maksimirskoj cesti ostavljali su svoje uši. Tri dana kasnije objavljen je preko radija proglas da se svi hrvatski vojnici moraju javiti na mjestima svojih bivših postrojbi. Ja sam se sklanjavao jedan dan i onda izišao iz stana. Pred crkvom Sv. Petra sretnem svojeg bivšeg mornara, koji se ve bio prijavio, i on mi kae da je upravo pošao po mene. Krenemo zajedno u Mošinskijevu ulicu. Kad tamo nekoliko hrvatskih doasnika s petokrakama. Oni su sada komandiri i komesari. I mene „ukrasiše“ partizanskim oznakama.

SAMOBOREKOM NA KRINI PUT

Dok sam bio na strai, doe neki „brat“ od preko Drine pa pita; „Jeli bre, koja ste vi divizija?“ Ja odgovorim: „Mi smo mornari hrvatske ratne mornarice, a sad uvršteni u sastav jugoslavenske mornarice.“ Na to on ispali rafal psovki, sve „u majinu“, i sve nas strpa u jednu dvoranu. Tu nas je bilo oko 280. Odrediše: Pokret za Srbiju. Kad smo stigli u Ilicu, oni pitaju za eljezniku postaju i „voz“. Netko im pokaza put do Zapadnog kolodvora. Kad mi tamo, pita onaj što nas je vodio nosaa: „“Kad e bre da stigne voz za Beograd.“ Nosa odgovori da „voz ne ide skroz“, jer da je sve porušeno. On ga uputi na vlak za Samobor. I tako se mi uputismo na uskotrani „Samoborek“, zvan „Peglica“. Stigli smo u Samobor. Kod svratišta „Lavica“ imamo sto vidjeti: bijedna hrvatska vojska, sva izmuena, oko 15.000 ljudi, prekrili trg i sve oko svratišta. uvaju ih Slovenci, nad njihovom mjestu vijori se slovenska zastava, a na drugom mjestu srpska. A mi, cvijet i ponos Hrvatske, leimo tu u prašini iznemogli i blijedi. Sutradan ujutro osvanu duhovski blagdan, ali ne za nas. Dobili smo nešto malo hrane, što je skupilo domae stanovništvo a nešto od Crvenog kria. Onda pokret. Jedni prema Bjelovaru, a nas uputiše prema Karlovcu. Strahote su poele 20-tak kilometara od Zagreba, u Rakovu potoku i Zdenini.

Po noi ulazimo u Karlovac. Prolazimo pokraj neke visoke zgrade, mislim
etverokatnice. U njoj nabijeni ljudi kao u košnici, zavijaju i zapomau. Nikad
nisam saznao što se unutra dogaalo, samo mi dok budem iv ti krikovi nee izi iz sjeanja. Zatim smo došli do mjesta gdje Korana utjee u Kupu. Tu su nas nagurali na tijesan prostor, da smo jedva mogli stajati a kamoli leati. Kad je svanulo, naš bivši asnik namjesnik trai straara da ga odvede pred zapovjednika grada. Ovaj pristane na to. Taj je zapovjednik bio roak našeg sudruga. Ne znam mu ime, ali on je došao tamo i sve nas mornare izveo i smjestio u tvornicu parketa. Tu smo na as bili slobodni i uspjeli smo nabaviti nešto hrane i malo se oporaviti. Tada nas je on uputio u Rijeku. Dade nam svakome petokraku i pet vojnika da nas sprovedu u Rijeku. Kad smo tamo stigli Srbi nam opet poskidali zvijezde, i tu je poeo naš krini put do Trsta.

TAJANSTVENI ZADRANIN I JAMA SMRTI NAD LOVRANOM I KORULI

Doosmo pješke nadomak Trsta, kad, vidi vraga, partizani moraju bjeati, pa i nas tjeraju kao stoku trskom prema Puli. Dovukli smo se do Pule, ondje su nas drali 3 dana bez vode i hrane. Onda pokret u Opatiju, iz Opatije natrag u Lovran, gdje su nas smjestili u talijansku vojarnu. Tu su nas poeli muiti. Podijelili su nas u tri skupine: obilni vojnici, doasnici i asnici. Poeli su nas ispitivati i suditi. Tko god je imao i najmanji in bio je proglašen krivim. Hvatali su ljude na trik: kako oni sve znaju o svakome. Meni su tvrdili da sam dobio visoko odlikovanje na Crnom moru. Rekao sam da na Crnom moru nikada nisam bio i da meu mornarima ima barem dvadeset njih koji me poznaju i mogu svjedoiti. Slijedee noi doe taj istraitelj s novom idejom: pita me gdje mi je odlikovanje Kralja Zvonimira? Rekoh da nisam bio na takvom poloaju da bi ga mogao dobiti, iako bih od srca rado da sam mogao. Ovo me je stajalo smrtne osude. No, izpitivanje se produljilo i na iduu no. Ovaj put izpitivao me neki Zadranin. Njemu sam rekao da sam Hrvat, da sam sluio domovini onako kako se od mene trailo, Nikakvo odlikovanje nemam, imam samo in desetnika. On me neko vrijeme gledao, razmišljajui. Meni se inilo kao itava vjenost. Napokon se digne, prui mi ruku, povede me do vrata i ree: „Ne idi natrag u svoju sobu, nego otii meu obine vojnike, i nikome ni rijei o svemu ovome!“ Blago me potapša po ramenu i ree: „Zbriši u sobu broj 12!"

Slijedee noi su sve one koji su bili u mojoj doasnikoj sobi, njih 17 odveli
poviše mjesta Lovrana i poubijali ih. Odveli su ih oko 10 sati naveer. Ujutro su njihove odore bile na ubojicama. Zašto je mene onaj zadranin spasio, nikada nisam saznao. Bio bih sretan da mu znadem barem ime.

Nakon toga odvojili su sve mlade ispod 24 godine, njih oko 150, i odveli ih ne znam kamo, a nas 130 strpali u lau i vozili nas najprije do Zadra, pa u
Šibenik, Split i na Korulu. Na tom divnom otoku prikazali su nas puanstvu kao najgore koljae. Ljudi su bili nakostrušeni na nas kao maka na psa. No, ve sutradan puanstvo je znalo tko smo mi. Raspoloenje se okrenulo nama u prilog, što našim uvarima nije bilo po volji. Tada su nas opet u noi digli, odveli na obalu i tu nas stali trpati u lau. U nju su stala 102-ica, a nas 28 ostalo je u Koruli. Njih su otpremili u Boku Kotorsku.

U Kor
uli je bilo zarobljenih i njemakih mornara i zrakoplovaca, nas hrvatskih mornara i nekoliko ustaša iz Konavala. Jedne noi nestali su njemaki mornari, druge noi ustaše a tree noi njemaki zrakoplovci. Dvije noi nakon toga bio je mir. Onda su odveli i nas ostale, rekoše nam da idemo vaditi iz mora pijesak za gradnju. Dovezli su nas do mjesta Lumbarde, a otud pješke u šumu. Na pola puta od Korule do Lumbarde bio se pokvario motor na barci i trebalo je vremena da se to popravi. Tako se nas put oduljio, pa se ve stalo daniti kad smo se pribliivali šumi. U to nas sustigne kurir na biciklu, donio je iz grada Korule poruku da se vratimo u luku. Deset vojnika koji su nas sprovodili nerado su to izvršili.

ODLASCI BEZ POVRATKA

Oko 10 sati prije podne pozovu mene i pitaju me dali bi znao popraviti prijenosni remen na elektrinoj centrali. Popravio sam to i stroj je proradio. Tu je radio jedan dubrovanin (znam mu ime, ali to za sada neka ostane tajna), taj mi je ispripovijedao što se dogodilo s Nijemcima i ustašama. Komesar i komandant oba Crnogorci, s nekoliko vojnika Crnogoraca iz Ulcinja odveli su te ljude u šumu, gdje se nalazi jama zvana BUTINA JAMA“. Ondje su ih svukli do gola i poeli ih klati. Pritom su im pomagali neki domai ljudi. Jednom sam zapamtio ime: xxxxx, s nadimkom xxx. Dok su to radili poelo se daniti, pa su stali ive bacati u jamu. Onda su iz strojnice pucali unutra i bacali bombe.

Isti mi Dubrovanin ree da je u jami još ostalo ivih ljudi, i kako se iz jame uje zapomaganje. Bojali su se da to ne ujemo pa da ne pobjesnimo i navalimo na njih, zato su nas vratili natrag. Isti mi je otvori jednu veliku školsku dvoranu i pokazao mi njihovu robu. Tu su partizani po cijelu no kopali i traili vrijednosti. Poslije su meni, tom dubrovaninu i jednom hercegovcu naloili da tu robu po cijeli dan slaemo u bale i veemo konopcem.

Hercegovac je u jednom depu našao sliku srca Isusova i obiteljsku fotografiju jednog ovjeka iz Konavala. Uzeo je to, u namjeri da e to poslije predati njegovoj obitelji. Neznam je li to uspio uiniti. Ja sam tom prilikom vidio fotografije, na kojima su na poleini Nijemci u zadnjem asu napisali svojim milima: “Letzte grusse!” I sad me uhvati duboka tuga kad se toga sjetim. Bio sam spremio nekoliko tih slika da ih mogu jednom kome pokazati. Ali prijatelj dubrovanin je to opazio i opomenuo me: „Kod tebe e biti pretraga i ako ti ovo nau ode ti glava“. Imao je pravo. Kad sam završio posao, morao sam se svui do gola i stajati u hodniku dok je straar premetao moju odjeu.

Tako, evo, da znate za još jednu jamu jugokomunistikih zvjerstava. Nalazio sam se u blizini i druge jame, kojoj sam takoer za vlas izmaknuo, zahvaljujui onom zadraninu nepoznata mi imena. Ta se jama nalazi negdje iznad Lovrana, no o njoj ne znam bliih pojedinosti. To bi trebalo da opiše netko iz onog kraja kome je to bolje poznato.
 ******************
Ja sam pobjegao iz Jugoslavije 1957. god. Pribivao sam u Njemakoj, gdje sam dobio politiki azil, a sada ivim u Novom Zelandu. Ovom prilikom bi htio istaknuti imena dvojice krvnika. Jedan je xxx, Srbin, iz sela Grmušia broj 4 kraj Gline: bio je milicionar, po zadatku otpremljen u Njemaku tamo dobio azil, a nalazi se negdje u Münchenu, mislim u predgradju Grunwald. Taj ovjek je višestruki ubojica, što mi je sam jednom prilikom u povjerenju otkrio.

Drugi ubojica je Hrvat: xxx iz Crkvenice, bio je udbaš, a sada je trgovaki pomonik. Neznam gdje se sada nalazi. Jedan njegov mještanin mi je rekao da je taj ubio više ljudi nego što ima vlasi na glavi. Navodno da je izgubio poloaj zbog „inforbirovstva“.

Nisam školovan, seljaki sam sin i imam samo puku školu ali sam rodoljub i
elim samo jedno - ostvarenje elje svih nas: Slobodna i Nezavisna Drava Hrvatska.

Hrvatski vojnik - Mornar


* Ina Vuki, psiholog, iz rnova na Koruli, koja godinama ivi u Australiji. Istaknuta društvena djelatnica meu hrvatskim iseljenicima u Australiji, bila tajnicom HDZ-a za Australiju i Novi Zeland u vrijeme Domovinskog rata, sa velikim doprinosom obrani Hrvatske. Publicist veeg broja radova od kojih je najznaajnija knjiga MOJMIR, DRIJEB MIGRANTA, Sydney, 2000., biografija Mojmira Damjanovia na hrvatskom i engleskom jeziku.
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!