Željko Tomaševiæ: HRVATI ŽRTVE KOMUNIZMA

Petak, 19 Kolovoz 2011

Komunizam je danas i meðunarodno osuðen kao zloèinaèki totalitarni sustav, a u XX. stoljeæu je iznimno tragièno i trajno obilježio hrvatski narod i domovinu. Zloèinaèka narav komunizma izvirala je veæ iz njegove teorije i posljediène prakse, koja je iskljuèivo priznavala neogranièeno revolucionarno nasilje kao jedini naèin uspostave komunistièkog poretka, uz primjenu tzv. diktature proletarijata kao nastavka takvog neogranièenog nasilja nakon osvajanja vlasti. Oblicima i razmjerima svoga nasilja, komunizam je u svim državama i meðu svim narodima nad kojima je vladao, poèinio sustavne zloèine zbog kojih su i Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeæa Europe broj 1481. o osudi komunistièkih zloèina od 25. sijeènja 2006., osuðeni svi komunistièki sustavi bez iznimke. Prema razmjerima i vrstama poèinjenih komunistièkih zloèinstava nad Hrvatima, s posljedicama koje još teško optereæuju hrvatsku današnjicu, a zasigurno æe ih trpjeti i buduæi hrvatski naraštaji, Hrvati su nedvojbeno meðu najstradalijim narodima Europe. Masovna, planirana, pripremljena i od komunistièkog partijskog i državnog vrha zapovijeðena ubijanja Hrvata, koja su se na raznim stratištima provodila bez ikakvih suðenja i zabilježbi, kao i ubijanja na marševima smrti, u brojnim logorima i sliènim kazamatima uz tek vrlo rijetko voðene zabilježbe, ili ubojstvima nakon presuda na prijekim i sliènim komunistièkim politièkim sudištima, po svojoj su brojnosti ostvarila punu narav poèinjenog zloèina genocida nad hrvatskim narodom. Uz masovna i pojedinaèna ubijanja, kojima je bitno osakaæeno biæe hrvatskog naroda, komunizam je nad Hrvatima poèinio i brojne druge vrste masovnih zloèina, poput utamnièenja u logore i sliène kazamate, muèenja i zlostavljanja, pljaèku imovine, progone i prisilne premještaje, prisilni rad i ostale oblike fizièkog terora, otimanje narodnog životnog prostora nasilnom i nepravednom promjenom hrvatskih granica i sustavnim uništavanjem tradicionalnih hrvatskih institucija, nacionalnog identiteta, naèina života i vrjednota koje su izvirale iz hrvatske narodne baštine. Razmatrajuæi tragiènu ukupnost hrvatskog narodnog stradanja u odnosu na razmjere i vrste stradanja pojedinih europskih naroda koji su se takoðer nalazili pod komunistièkom vladavinom, nije moguæe ne uoèiti, jasnu posebnost tzv. jugoslavenskog ili hrvatskog komunizma, izraženu kroz potpuno dominantni srpski nacionalni utjecaj u partijskim i državnim strukturama, kojim su u naravi ostvarivani ciljevi velikosrpske politièke ideologije, uz bespogovorno podložništvo ili otvorenu izdaju dužnosnika i èlanova komunistièke partije hrvatske nacionalnosti. Svaki otpor pojedinih hrvatskih komunista velikosrpskoj dominaciji i protuhrvatskoj politici unutar komunistièkih struktura, bio je najbrutalnije skršen fizièkim likvidacijama, zatvaranjima ili u blažim oblicima, odstranjenjem hrvatskih komunista iz javnog i politièkog života, prijetnjama i zastrašivanjima koja su potom dovodila do potpunog podaništva i nacionalne izdaje. U takvim uvjetima formalnog jugoslavenskog komunizma pod èijim se okriljem provodila stvarna srpska okupacija Hrvatske, jedino je i moglo doæi do tolikih oblika i razmjera hrvatskog narodnog muèeništva. Razmatrajuæi hrvatske ljudske gubitke, raseljavanje Hrvata i doseljavanja Srba i drugih naroda na dotadašnje iskljuèivo ili veæinski hrvatske životne prostore, uz nasilno umanjenje hrvatskih državnih granica, možemo utvrditi, da je hrvatskoj narodnoj žrtvi sliènija vrsta i velièina žrtve europskih baltièkih naroda (Litvanaca, Latvijaca, Estonaca) od žrtve srednjoeuropskih naroda (pr. Maðara, Slovaka, Èeha), èije su komunistièke vlasti ipak uspjevale oèuvati veæinski narodni ostanak na njihovim prostorima, identitet, jezik, a najveæim dijelom i državne granice. Za razliku od takvog srednjoeuropskog komunizma, kojem se stoga dijelom može priznati i odreðena nacionalna narav, komunizam u Hrvatskoj nije ostvario bilo kakvo pozitivno hrvatsko narodno obilježje. Unatoè tomu smo svjedoci, da se današnji zagovornici i promicatelji jugokomunistièkkog zloèinaèkog sustava, svesrdno pokušavaju prometnuti u antifašiste, tobože zaboravljajuæi da su ostrašæeno ništili i progonili upravo svaku odliku antifašizma, od zajamèenog prava na život, slobodu, ukljuèujuæi slobodu vjere i izražavanja mišljenja, politièko udruživanje i višestranaèje, jednakost u ostvarivanju prava neovisno o politièkoj stranaèkoj pripadnosti, pravo na privatno vlasništvo, i druge u slobodnim društvima zajamèena ljudska prava i vrjednote. Obilježavajuæi danas muèeništvo hrvatskoga Zavalja, i u njemu nalazimo primjer koji spomenutu èinjenicu vjerno oslikava i potvrðuje. Zavaljski kraj, u kojemu do II. svjetskog rata nije živjela ni jedna pravoslavna obitelj, a koji je sve do 1931., kada ga velikosrpske politièke igre smjestiše u Vrbasku banovinu i Bihaæki kotar, bio uvijek sastavni dio Like i Hrvatske, kraj u kojemu je strašnim masovnim zloèinom poèinjenim  nakon završteka II. svjetskog rata pobijen cvijet zavaljske hrvatske mladeži (13% puka) pa o zloèinu nametnut prijeteæi zavjet šutnje, godine 1946. opet nasilno i nezakonito biva pripojen tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Da zloèinstvu ne bi bio kraj, 1960. je nasilno iseljeno hrvatsko selo Baljevac, zbog navodno prevelike blizine zrakoplovne baze JNA, a istodobno je selo Željava sa srpskim stanovništvom, koje se nalazilo puno bliže vojnom uzletištu, ostavljeno živjeti redovnim životom. Takvo tadašnje masovno nekažnjeno i prijetnjama zatajivano ubojstvo zavaljske mladeži, nasilni premještaj zavaljskog kraja u granice tadašnje BiH, potom i iseljenje cijelog jednog hrvatskog zavaljskog sela, uz hinjeno lažno obrazloženje potrebe iseljenja i istodobno oèuvanje srpskog sela, moguæe je oznaèiti jedino institucionalnim zloèinom poèinjenim iz nacionalne mržnje prema hrvatskom narodu, kojega je omoguæio potpuno dominantan velikosrpski ideološki utjecaj unutar vladajuæih komunistièkih struktura. Takav jugoslavenski, a zapravo srbizirani komunistièki režim je posebno krajem II. svjetskog rata i u njegovom poraæu poèinio genocidni zloèin nad stotinama tisuæa hrvatskih civila i vojnika, a što je bila javna tajna koju je jugoslavenska država najjaèe nadzirala i onemoguæavala bilo kakvo istraživanje, javni spomen ili obilježavanje žrtava. Unatoè javnim zabranama i prijetnjama, Bleiburški pokolj hrvatskog naroda je u domovini ostao saèuvan u sjeæanjima i predaji hrvatskih ljudi, a meðu hrvatskim iseljeništvom, i pisanim djelima diènih hrvatskih rodoljuba i neskrivanim javnim obilježavanjima. Kao što Hrvati ovdašnjeg Zavalja znaju, da im cvijet njihove mladosti nije pobijen i veæina puèana prognana, a njihov kraj granicom umjetno i nezakonito pripojen BiH, tek zbog nekog nadnacionalnog ili iracionalnog komunizma i jednako takvih komunista, nego zbog mržnje prema hrvatskom èovjeku proizašle iz velikosrpske ideologije koja je smjerala istrebljenju Hrvata u cilju zatiranja svake hrvatske države radi uspostave srpske države na hrvatskim narodnim prostorima, tako i hrvatski narod pamti i zna, da takav masovni Bleiburški pokolj Hrvata vojnika i civila neovisno o njihovoj dobi nije poèinjen radi potreba i ciljeva komunizma, nego zbog velikosrpske mržnje prema hrvatskom narodu, kojoj je novoobuèeno jugokomunistièko ruho prigodno poslužilo za krvavo masakriranje hrvatskih civila i vojnika. Poglavica komunistièkih zloèina nad Hrvatima, Josip Broz Tito, tu je èinjenicu i izrijekom potvrdio, izjavivši, „da se moralo pustiti Srbe da se izdovolje“, a jedan od njegovih glavnih poboènika Milovan Ðilas izjavom, „da je Hrvatska vojska morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“. Znajuæi da je Jugoslavija u naravi bila okvir i sredstvo velikosrpske hegemonije, ovu nepobitnu èinjenicu nužno je uvijek vjerno svjedoèiti, ne u cilju poticanja bilo kakve osvete ili mržnje prema srpskom ili bilo kojemu narodu, nego u cilju uspostave povijesne istine kao èasne zadovoljštine žrtvi i jamstva blagoslovljene buduænosti. Zbog institucijskog prikrivanja, toèan broj pobijenih Hrvata do danas je ostao nepoznat, ali je vrijedno spomenuti, da britanski obavještajni dokumenti bilježe zbjeg od oko 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila, a J.B. Tito u svom govoru u Ljubljani iznosi podatak o likvidaciji dvjesto tisuæa bandita i još toliko zarobljenih koje je sve stigla ruka njihove pravde, dok njegov stožerni poboènik u zloèinu Aleksandar Rankoviæ, u svom izviješæu iznosi podatak o èak 560.000 likvidiranih. Protuhrvatska narav takvog jugokomunizma ostvarila se i nasilnim izmjenama, odnosno umanjenjem hrvatskih državnih granica nakon II. svjetskog rata prema svim tadašnjim susjednim republikama, o èemu vjerno svjedoèi i veæ spomenuti sluèaj Zavalja. Hrvatski narod je time, uz brojèano najveæi gubitak ljudstva u tijeku i nakon II. svjetskog rata, koji je utvrðen i podatcima prvog jugoslavenskog popisa stanovništva unatoè svim njegovim ogranièenostima, pretrpio i najveæi gubitak državnog i životnog prostora. Jugoslavenski srbizirani komunizam je hrvatskom narodu oteo èak i one životne prostore nad kojima mu ni starojugoslavenska srpska vlada nije uspjevala èinjenièno osporiti pravo. Tako je primjerice, jugokomunistièko razgranièenje u Srijemu i Baèkoj provedeno na štetu Hrvatske, uz sustavno potiskivanje ili protjerivanje Hrvata. U odnosu na razgranièenje s uspostavljenom BiH, uz nasilje i nepravdu nad zavaljskim krajem, nije moguæe ne spomenuti za nas bolno pitanje Neuma, kojim je presjeèeno hrvatsko državno podruèje na dijelu kojeg je još daleke 1718. Dubrovaèka republika ustupila Turskoj, jednako kao i Sutorinu na ulazu u Bokokotorski zaljev, a koji dijelovi nisu vraæeni Hrvatskoj unatoè davnoj propasti turskog imperija, veæ su dodijeljeni BiH i Crnoj Gori. Razgranièenje s Crnom Gorom utvrðeno je prema granicama oblasti uspostavljenih 1922., a ne prema stanju iz 1918., èime je Hrvatskoj oduzeto podruèje Boke kotorske i dalje na jugoistok. Za razgranièenje sa Slovenijom bi se moglo takoðer reæi, da je u podruèjima tadašnjih kotareva Èakovec, Karlovac i u Istri, dijelom provedeno na štetu Hrvatske, dok se jugokomunistièke vlasti, pri razgranièenju s Maðarskom nisu ni zalagale za prava i možebitno prikljuèenje Hrvata iz tzv. Bajskog trokuta, koji su s veæinskim hrvatskim stanovništvom sjeverne Baèke èinili teritorijalno jedinstvo. Svjedoci smo, da se pojedina katastarski i pravno potpuno nesporna hrvatska podruèja, poput dunavskih ada, podruèja Sv. Gere, morske granice u Piranskom zaljevu ili granice u podruèju Prevlake, odnosno Bokokotorskog zaljeva, i danas politièkim pritiscima ili silom žele otrgnuti ili zadržati otrgnutima iz hrvatskog državnog podruèja, na što hrvatske politièke strukture ne nalaze pravi odgovor, ili èak umjesto sudskog rpavorijeka utemeljenog na važeæem meðunarodnom pravu, koje ne bi bilo pravo da u sebi ne sadrži sastavnicu pravednosti, protupravno pristaju na veleizdajnièku politièku arbitražnu trgovinu. Prihvaæanjem posljedica bilo kakvog i bilo èijeg nasilništva i bezakonja, šalje se poruka i buduæem silniku, da zlo i nasilje uspjeva, jer se nasiljem jednom nametnuto, kasnije uspostavlja kao èinjenica koju se bezraspravno poštuje. Stoga je hrvatskim državnim vlastima obvezujuæa zadaæa savjesti, otvorenim èinjeniènim pregovorima s vlastima BiH, raspraviti i postiæi dogovor o pravednom rješenju nasilnog i nezakonitog izdvajanja podruèja župe Zavalje.    Jednako tako, propašæu komunizma i jugoslavenske države, javnosti su otkrivena i obilježena mnogobrojna prikrivena masovna grobišta Hrvata, a pretpostavljeno su bili stvoreni i svi uvjeti za institucionalno utvrðenje punine razmjera i vrsta jugokomunistièkih zloèinstava nad hrvatskim narodom. Ipak, svjedoci smo dosadašnje institucijske šutnje i daljnjeg prikrivanja zloèina i zloèinaca. Zato i s ovoga zavaljskog skupa, upuæujemo poziv hrvatskim vlastima za neodgodivim omoguæavanjem znanstvenog istraživanja komunistièkih i ostalih totalitarnih zloèina u cilju odavanja priznanja žrtvama i prestanka svakog daljnjeg manipuliranje njihovim brojem, istraživanje mnoštvenih grobišta iz II. svjetskog rata i poraæa (preko 1500 do sada otkrivenih), njihovim doliènim obilježavanjem, utvrðivanjem identiteta i dostojanstvenim pokapanjem posmrtnih ostataka žrtava, izradu hrvatskog žrtvoslovnika koji æe poimenice zabilježiti svaku utvrdivu hrvatsku žrtvu,  povratom nasilno oduzete imovine i dostojanstva preživjelim žrtvama zloèina ili njihovim potomcima, zakonskom zabranom velièanja i javnog isticanja simbola totalitarnog sustava komunizma i pokušavanja pretvorbe komunistièkog sustava koji je normama europske i šire meðunarodne zajednice naroda jednodušno oznaèen zloèinaèkim bez iznimke, u navodni antifašizam, kao i za poništenje presuda komunistièkih tzv. „revolucionarnih“ ili „sudova nacionalne èasti“ i ostalih politièkih sudskih postupaka, uz punu rehabilitaciju njihovih žrtava. Zavalje, 13. kolovoza 2011.

 

« Prethodna		Sljedeæa »