Peti hrvatski žrtvoslovni kongres – održan od 18.-20. lipnja 2010.

Potresno svjedoèenje o žrtvama žitelja Voæina poubijanih od svojih susjeda

U petak, 18. lipnja 2010. godine, u Kristalnoj dvorani zagrebaèkog hotela Westin, s poèetkom u 16 sati zapoèeo je Peti hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je u dva dana sudjelovalo stotinjak sudionika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Amerike, Kanade, Bugarske, Novog Zelanda, jedan od pokrovitelja kongresa iz Australije, a u završnom dijelu kongresa održanom u Voæinu, u nedjelju 20. lipnja odana je poèast žrtvama Voæina i okolnih naselja poubijanim od susjeda Srba i èetnièkih formacija pristiglih iz Srbije 1991. godine. Sam Kongres zapoèeo je hrvatskom himnom i odavanjem poèasti žrtvama, a u uvodnom dijelu prof. dr. Zvonimir Šeparoviæ govorio je na temu „Žrtva znak vremena“, uz dvadeset i pet godina žrtvoslovlja u Hrvatskoj.
Na temu „Je li nam potrebno svehrvatsko grobište i gdje?, govorio je biskup Gospiæko senjski Mile Bogoviæ, a isti dan obraðene su i teme, Josip Kolanoviæ: Svaka žrtva ima svoje ime. Tomislav Jonjiæ govorio je o Politièkim progonima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, Hrvoje Kaèiæ govorio je o Petru Perici, sveæeniku i glazbeniku ubijenom na Daksi od partizana. Ivan John Prcela iz Ohio, SAD, govorio je o sveæenicima u knjizi Hrvatski holokaust i ulozi Krunoslava Draganoviæa na prikupljanju iskaza i osobnih svjedoèanstava. Damir Borovèak govorio je o Gvozdanskom kao svjetskom uzoru hrvatskog velejunaštva, a Mile Pešorda o problemu èovjekova bitka u njegovoj dimenziji žrtve. Na temu Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske govorio je Mirsad Bakšiæ, a o osobama s invaliditetom u mirovinskom osiguranju Hrvatske govorila je Nevenka Bagariæ, dok je temu pod naslovom Obriši suze Hrvatska obradio Ivo Rendiæ Mioèeviæ. Prvog dana veliku pozornost prisutnih privukla su izlaganja slovenskih znanstvenika Jože Dežmana i prof. dr. Mitje Ferenca o grobištima Slovenije, a jedna od tema izlaganja bila je „Kad žrtve progovore, živi zamuknu. Zloèin u Hudoj jami“. Ta tema bila je posebno dirljiva, kao i izlaganje o samom grobištu-rudniku u kojem je, samo u otvorenom vodoravnom rovu poratna partizansko-komunistièka vlast pogubila više stotina ljudi, pronaðeno je više stotina mumificiranih leševa, a da bi se došlo do leševa žrtava trebalo je probiti sedam pregrada kojima je zatvoren rov. U rudniku je u meðuvremenu otvoren jedan gornji dio jednog vertikalnog, okomitog rova u kojem se na prvih nekoliko metara pronaðeno stotinjak leševi žrtava, od kojih je oko deset posto pripada ženama i djeci. U rudniku se pretpostavlja da je oko 2500 žrtava, a ostali brojni rudnici su još za istražiti.

O žrtvama Sjeverne Hrvatske

U subotu je Kongres radio u nekoliko dvorana, Zrinjevac, Maksimir i Tuškanac, a u Kristalnoj dvorani prvo predavanje održano don Anto Bakoviæ koji je govorio o ubijenim sveæenicima, èasnim sestrama i bogoslovima, kao i o progonima Crkve. U istoj dvorani Franjo Talan je prisutne izvijestio o grobištima Sjeverne Hrvatske, Varaždinske i Meðimurske županije gdje je istaknuto da je na ovom podruèju, prema izjavama svjedoka, evidentirano u šezdesetak grobišta i stotinjak jama više tisuæa žrtava. Kako u dvorani nije radio projektor prezentacija grobišta, spomen obilježja kao i fotografije s odražen ekshumacije žrtava grobišta Sep Gornji Hrašæan prikazane su na prijenosnom raèunalo što je mogla vidjeti tek manja grupa prisutnih. Kao najveæe grobište spominje se Dravska šuma Varaždin, ujedno najveæe grobište Varaždinske biskupije, a na podruèju Meðimurja zabilježena je 5 lokacija, na podruèju Ivanca i okolice 6 lokacija. Istoèni dio Varaždinske županije. Ludbreg i okolica 17 lokacija koliko ih je i na varaždinskom podruèju dok je na južnom dijelu, koje pokrivaju gradovi Novi Marof i Varaždinske Toplice i opæine Breznica, Breznièki Hum, Ljubešæica i Visoko registrirano 16 lokacija. Autor je zahvalio prof. Šeparoviæu na brizi s kojom okuplja ljude s raznih podruèja kako bi prikazali stradanju u ratnom i poratnom razdoblju, kao i žrtve mirnog razdoblja, stradale u prometu i sportu, kao i u ostalim podruèjima ljudskog stvaranja. Posebno toplo zahvalio je don Anti Bakoviæu koji  s toliko ljubavi i poštovanja vodi istraživanja o stradanju Katolièke crkve, a zahvalio mu je i za sudjelovanje na obilježavanju 50-te obljetnice stradanja sudionika križnog puta na grobištu Pancerica u Virje Otoku, 1995. godine, kao i za podršku kod izgradnje spomen kapele hrvatskog blaženika, kardinala Alojzija Stepinca na veæ spomenutom stratištu. Autor je progovorio i o radu Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, koje je osnovano 20. rujna 2000. godine, a koje je trebalo raditi do podizanja spomen križa na najveæem grobištu Varaždinske biskupije, odnosno do ponovnog formiranja Komisije za utvrðivanje ratnih i poratnih  stradanja ili do osnivanja nekog tijela ili ustanove, od Vlade ili Sabora, koje æe nastaviti daljnji rad na prikupljanju podataka o žrtvama i grobištima. Kako se to do sada nije dogodilo rad Društva se nastavlja, a u proteklom razdoblju postavljeno je desetak spomen križeva kod kojih se redovito održavaju komemoracije pa se tako svi koji mogu pozivaju na spomen sjeæanje na žrtve grobišta Kotoribe koje æe se održati na Dan državnosti u petak 25. lipnja s poèekom u 18 sati.

Društvo uspješno suraðuje s brojnim udrugama od HDPZ-a i Hrvatskog domobrana do Društva za ureditev zamolèanih grobov iz Slovenije, a svojedobno smo suraðivali i s Komisijom  Vlade Slovenije za prikrita grobišèa. Suradnja je uspostavljena i s udrugom Daksa iz Dubrovnika pa je tako gospodin Dragutin Šafariæ i izaslanstvo Društva otišao na ukop posmrtnih ostataka na otok Daksu, a u spomen na sjeæanje žrtava bjelovarskog podruèja redovito smo i tamo nazoèni kao i kod prijatelja u Varaždinskim Toplicama.

Treæi dan Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa bio je u Voæinu

Iako je za sudionike Kongresa put za Voæin i Èetekovec bio organiziran autobus odluèio sam, jer bi se u nedjelju kasno vraæao za Varaždin, otiæi na odavanje poèasti žrtvama Voæina iz mjesta stanovanja. Tako sam u nedjelju ujutro, nešto iza šesta sati krenuo, u pratnji sina Blaža kojem sam povjerio fotografiranje, iz rodnog Križovljana, opæina Cestica za Voæin na završni dio Kongresa. Otprilike za 1 sat stigosmo do Koprivnice gdje nas je prièekao kolega Zlatko Pišpek iz Kotoribe te dalje idemo svi zajedno, Blaž, Zlatko i ja. Putem razgovaramo o mjestima kroz koja treba proæi. Oko devet sat veæ smo prošli 150 kilometara te je vrijeme za jutarnju kavu, zaustavljamo se na benzinskoj postaji mislim da je bila u naselju Cabuna.

Programom je predviðeno posjet naselju Èetekovci gdje bi se prema rasporedu u 10 sati trebali položiti vijenci na grobu žrtava èetnièkog terora koje su pobunjeni Srbi poubijali 1991. godine. Zanima me gdje je autobus sa sudionicima Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji su ujutro krenuo iz Zagreba. Gospoða Jadranka Luèiæ, tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva me izvještava da autobus vozi prema Èetekovcima, a pošto su napustili Viroviticu znaèi da su iza nas otprilike 20-25 kilometara. Zlatko prouèava kartu i zakljuèuje da do Èetekovaca imamo još oko trideset kilometara te nastavljamo put.