Poštovani hrvatski branitelji i ratni veterani, vojni invalidi, èlanovi obitelji poginulih hrvatskih vitezova, èlanovi i aktivisti braniteljskih i stradalnièkih Udruga proizašlih iz domovinskog obrambenog rata !

Poštovane dame i gospodo, simpatizeri aktivnosti Koordinacije braniteljskih Udruga grada Zagreba, dragi naši èasni hrvatski domoljubi u zemlji i iseljeništvu !

Radosna srca i duše najiskrenije Vam èestitamo Dan Državnosti Republike Hrvatske !

U prisjeæanju na zaèetke raðanja Nove Hrvatske Države, svojim mislima posežemo u burna razdoblja daleke prošlosti, višestoljetnih težnji i želja mnogih hrvatskih politièkih prvaka i vojskovoða koji su stoljeæima prije naše generacije stremili svojim postupcima i žrtvama k zajednièkom cilju stvaranja Hrvatske neovisnosti, samostalnosti i državnosti. Zaista je to bio dug put i bespoštedna borba do hrvatske državnosti, sve do naših dana i golorukih ratnika koji su stali gordo, prkosno i ponosno pred najezdom srpskih agresora tijekom Domovinskog rata.

Raðanje nove Hrvatske države i potreba oružane sile, postala je poèetkom devedesetih godina prošlog stoljeæa naša nasušna potreba. Nastala je nova Hrvatska država, nova hrvatska vojska i policija, iz muèenièke povijesti, iz krikova i muka potlaèenog i obespravljenog  naroda u prošlosti, jer su se svojim palim žrtvama za slobodu uzdigli u svetom idealu državnosti kako bi im novi naraštaji živjeli kao svoji na svome u vlastitoj državi Hrvatskoj.

Danas smo ui drugaèijim okolnostima življenja, bitan nam je razvoj Hrvatske i rast društvenog standarda svih državljana Republike Hrvatske uz poštivanje dostojanstva, ljudskih prava kako Hrvata tako i nacionalnih manjina, uz zaštitu privatnog i dionièkog vlasništva  uz provoðenje svih moralnih obveza prema narodu i pravnoj zaštiti i ugledu Hrvatske državnosti. Mi smo hrvatski branitelji itekako socijalno osjetljivi u odnosu politike prema radnicama i radnicima u svim segmentima hrvatskog društva jer smo i mi donedavno bili radnici. Moramo se zapitati, ispunjavaju li naši vrli zastupnici, dužnosnici u Saboru i Vladi RH svoje obveze i èine li išta pozitivno za razvoj naše države, za nova zapošljavanja ili svojom inertnošæu i neznanjem potièu novi val iseljenja u svijet obrazovanih i talentiranih mladih kadrova kako bi unazadili vlastiti narod.

Mi ratni veterani jesmo dužni poštovati glas svog naroda jer smo štitonoše njegova mira i slobode te kulturne i humanistièke baštine steèene pod  okriljem Europskih civiliziranih naroda. Danas je naša zadaæa u miru, biti u javnom životu Hrvatske korektivni štit i obrana domoljubnih i nacionalnih vitalnih interesa svih državljana Republike Hrvatske (pa tako i ratnih veterana) od možebitne ugroze „raznoraznih politikanata“ kojima ista nije u srcu niti im je ikada znaèila kao nama koji smo se za nju borili.

Dragi prijatelji, danas mi slavimo Dan hrvatske državnosti, stoga je nedolièno i neprimjereno isticati kako ga obilježavamo, nego slavimo ga, jer je   itekako bitan dogaðaj naše povijesti, za nas pojedinaèno, za naše obitelji, za hrvatsko društvo. U ovoj prigodi se prisjetimo uz dužno poštovanje naših dojuèerašnjih suboraca koji su poginuli u obrani slobode i Hrvatske državnosti. Prisjetimo se ljudski i odgovorno i umirovljenih dojuèerašnjih suradnika i ratnih veterana i svih žrtava rata koji su svaki na svoj naèin pružali obol i pridonosili konaènoj pobjedi tijekom Domovinskog rata tako i u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

Pojavimo se dostojanstveno 25. lipnja 2o13 godine u prijepodnevnim satima u našim crkvama i kapelicama diljem Domovine Hrvatske. Izaðimo uzdignutih glava i s ponosom na gradske i mjesne trgove, pred spomen obilježja s molitvom i svijeæama u znak poštovanja i zahvalnosti našim poginulim i nestalim suborcima jer na taj naèin uvažavamo njihovu žrtvu, živimo njihove uspomene, te slavimo hrvatsku državnost.

Vraæamo se uskoro ponovo u Europu, svoje mjesto imamo u zajednici sa velikom porodicom europskih civiliziranih naroda, sa svim ravnopravnim ureðenim ugovorenim bilateralnim i multilateralnim odnosima meðu državama. Ne smijemo pristajati na poniženja i negaciju  državnosti Republike Hrvatske, dužni smo trajno èuvati dio samostalnosti i teritorijalne cjelokupnosti države Hrvatske u svim meðunarodno priznatim granicama. Itekako æemo morati raditi svakodnevno u zaštiti i osiguranju dostojanstva i samostalnosti naših graðana jer smo pred teškim izazovima politike globalizma, koja ima svoja naèela i zakone integriranja u meðunarodne asocijacije. Po brojnosti jesmo manji narod u odnosu na neke narodne zajednice u Europi, ali iz povijesti izvlaèimo i pouke, kako ne smijemo nikada dopustiti da uvijek stradaju oni koji žive pošteno.

Budimo ujedno moderni, suvereni i nezavisni, kao graðani ove zemlje i odgovorimo svojim radom i djelovanjem za boljitak naše djece, jer su nas kroz stoljeæa održale vjera i nada uz žrtve i vrednote života koje smo prinosili za boljitak hrvatskog naroda. Zar i mnogi prije nas nisu bili nadahnuti i ispunjeni željama za izgradnjom nekog ljepšeg, pravednijeg i humanijeg svijeta u kojem bi svakom ljudskom biæu bila omoguæena egzistencija dostojna èovjeka toga vremena.

Svima nama je èast i ponos ali i obveza služiti bližnjemu, bratu èovjeku u nevolji. Dostojanstvo èovjeka nam treba uvijek biti na prvom mjestu po svjesnom i slobodnom izboru jer ga isto potièe i vodi kroz osobna uvjerenja  u odabiru slobode i savjesnog rada. Odgoj savjesti i civilizacija ljubavi jesu u temelju svakog napretka, jer je ista u službi duhovne i domovinske obnove i usko je vezana uz ljudsku osobu. Služenje drugima je èesto teško, ali je to pozitivno djelovanje koje stvara ozraèje prožeto zajedništvom i duhom evanðeoske slobode kroz pomaganje ljudima u izgradnji njihove osobnosti, u razvoju kulture koja s vjerom osvjetljava vrijednosti i dobrobiti ljudskog društva u izgradnji humanijeg svijeta. I na kraju, ono dobrohotno u nama ljudima, kroz pouzdanje u Boga i molitvu uèi nas, kako na zemlji nije ništa preèe i svetije od èovjeka, jer je Bog upravo njemu dao najveæe dostojanstvo na zemlji. Kroz odgovornost u svakodnevnom radu i vjernost vlastitim uvjerenjima pa i idealima, mi postižemo preduvjete izgradnje zdravih meðuljudskih odnosa, gdje je svatko zadovoljan, bez osjeæaja ugroženosti, u slobodi razluèivanja i rasuðivanja sa pozitivnim kriterijima koji su svakako proizašli iz kulturnih steèevina i pouka bogatstva mudrosti hrvatskog naroda.

Èestitamo Vam Dan državnosti Republike Hrvatske !

Upravni Odbor KBUGZ-a
Ivica Matoševiæ, predsjednik

U Zagrebu, 25. lipnja 2013 godine.

Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održan je od 14. do 16 lipnja u Zagrebu i Sisku u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva i pod pokroviteljstvom sisaèkog biskupa Vlade Košiæa. Naglasak kongresa su bila istraživanja žrtava Siska i Sisaèko-moslavaèke županije, Sunje i Petrinje, Moslavine i Banovine, a posebno masovnog zloèina u Baæinu. Opširnije izvješæe o Kongresu i zajednièkoj svetoj misi u sisaèkoj katedrali moguæe je vidjeti na internetskim stranicama Sisaèke biskupije www.biskupija-sisak.hr

Po završnoj sjednici u osnovnoj školi sudionici Kongresa sa svojim domaæinima krenuli su u Baæin, na mjesto stradanja ubijenih civila, gdje su položili vijence i održali komemoraciju. Sveèanost polaganja vijenaca i paljenja svijeæa predvodili su hrvatski branitelji iz Koordinacije udruga branitelja Grada Zagreba po vojnom protokolu.

Ratni zloèin kod Baæina dogodio se 21. listopada 1991. Pokolj su poèinile odmetnute paravojne srpske postrojbe uz pomoæ JNA, uz rijeku Unu, na lokaciji Skelište. Za vrijeme velikosrpske agresije, taj dio Hrvatske postao je dio teritorijalnih pretenzija èetnika i velikosrba. Poèetkom listopada 1991. srpske snage su zauzele širu okolicu Hrvatske Kostajnice. Oko 120 seljana Hrvata, uglanom starije dobi ostalo je živjeti u selima oko Hrvatske Dubice, Cerovljanima i Baæinu. Ujutro 20. listopada 1991. srpske postrojbe su odvele 53 osobe iz Dubice i držali ih u pritvoru u vatrogasnom domu. Toga dana i iduæe noæi, desetero njih je bilo pušteno, zbog toga što su bili Srbi ili povezani sa Srbima. Iduæeg dana paravojne snage su odvele 43 osoba na mjesto u blizini sela Baæina te im se pridružilo najmanje 13 drugih civila dovedenih iz Cerovljana u Baæin. Svih 56 osoba je pogubljeno na tom mjestu. U isto vrijeme, èetnici su dovukli još 30 civila iz Baæina, troje iz Dubice i 24 osobe iz Cerovljana te ih pogubili na nepoznatoj lokaciji. Nekim žrtvama je utvrðen identitet, a neke su žrtve još uvijek neidentificirane. Po brojnosti žrtava ovaj je zloèin drugi najmasovniji zloèin u Domovinskom ratu poslije Ovèare. Meðutim, o zloèinu u Baæinu, premalo se zna, nedovoljno je poznat široj hrvatskoj javnosti i poèinitelji su nekažnjeni.

Za zloèine u Baæinu 11. ožujka 2013. Vijeæe za ratne zloèine Županijskog suda u Rijeci osudilo je Branka Dmitroviæa na 15 godina, Slobodana Borojeviæa na 15 godina, Milinka Janjetoviæa na 20 godina, Momèila Kovaèeviæa na 20 godina, Stevu Radunoviæa na 20 godina, Veljka Radunoviæa na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina, no svi osuðeni nisu dostupni hrvatskom pravosuðu. Sudsko vijeæe visinu dosuðene kazne obrazlaže brojem žrtava, njihovom ranjivošæu te naèinom izvršenja zloèina i nedostatkom pijeteta. Ubijeno je najmanje 76 starijih osoba. Milinko Janjetoviæ i Momèilo Kovaèeviæ su zloèine zapovjedili te proveli zajedno sa Stevom i Veljkom Radunoviæem, ocem i sinom, pa su oni osuðeni na zatvorske kazne po 20 godina. Stevan Dodoš, koji je takoðer sudjelovao u ubojstvu, osuðen je na 15 godina zatvora jer je sudsko vijeæe utvrdilo da je bio samo pripadnik Teritorijalne obrane te nije imao zapovjedne ovlasti. Branko Dmitroviæ kao mjesni zapovjednik Teritorijalne obrane i èelnik civilne vlasti u Hrvatskoj Dubici te Slobodan Borojeviæ, zapovjednik milicije "SAO Krajine", osuðeni su na zatvorske kazne od 15 godina jer je sudsko vijeæe utvrdilo da, iako su znali za odvoðenja i ubojstva, nisu ništa uèinili da to sprijeèe niti da se poslije poèinitelji kazne. Marin Krivošiæ i Katica Pekiæ, koji su u tom postupku bili optuženi za sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, osloboðeni su na temelju Zakona o opæem oprostu. Tijekom suðenja u pritvoru je bio jedino Marin Krivošiæ, a ostali nisu dostupni hrvatskome pravosuðu. Nakon završetka glavne rasprave i Krivošiæ je bio pušten iz pritvora pa na izricanju presude nije bilo nijednog optuženika. U likvidaciji je sudjelovalo još osoba, ali njihov identitet nije poznat, ili su u meðuvremenu umrli, rekla je sutkinja Šariæ. Takoðer je istaknula da je po naznakama iz izjava svjedoka, sigurno ubijeno znatno više osoba nego što je utvrðeno optužnicom, ali je nemoguæe utvrditi koliko i tko su one, jer je dio tijela odnijela rijeka u poplavama, a dio ih je premještan na druge lokacije. Utvrðeno je da su neka tijela ubijenih ležala na Skelištu i do 15 dana kao i da su stražari èuvali lokaciju do 1992. godine.

Dakle, zloèin je bio podmuklo èetnièki planiran, tako je i poèinjen, a 'samo' 22 (!) godine kasnije održano je i suðenje, no poèinitelji zloèina i dalje su nedostupni za primjenu hrvatske kazne??? Ako jednog dana i postanu dostupni hrvatskim pravosudnim vlastima, veæ po obièaju èetnièki zloèinci imaju pravo na obnovu suðenja, zbog razno-raznih pravnih razloga. Poslije odustajanja od tužbi za genocid, koju naveliko zagovaraju sadašnji predsjednik države i ministrica vanjskih poslova Hrvatske, moglo bi se dogoditi da se od zloèinaca i zloèina u Baæinu jednostavno odustane. Bitno je samo to da su Hrvati svakako krivi, jer su se drznuli na referendumu izjasniti za svoju slobodnu hrvatsku državu. Pa znamo i sami danas, koliko su referendumi konzervativni i nepotrebni, jer nas politièari brže-bolje vode u stanje blagostanja opæeg pomirenja, umjesto tjeranja nekakve pravde koju traži zatucana veæina hrvatskog naroda.

Tekst i fotografije: DAMIR BOROVÈAK