Èinjenièni pokazatelji o uèincima srpskih zloèina poèinjenih u osvajanju hrvatskih narodnih i državnih podruèja, upuæuju na oèevidno ostvarivanje dugoroène srpske nacionalne politike, kojoj je velikosrpstvo veæ duže od dva stoljeæa ishodište, a etnièki èista „Velika Srbija“ željeno postignuæe. Na takav zakljuèak upuæuju i podatci o promjeni demografskog stanja u Hrvatskom Podunavlju u razdoblju od 1991-1995., kao i narav ratnih zloèina koje su pobunjeni Srbi poèinili u mjestima Opæine Erdut. 
Hrvatsko Podunavlje obuhvaæa hrvatsko državno podruèje istoène Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Prema popisu iz 1991., na tom podruèju je živjelo 194.000 stanovnika, od èega 45% Hrvata, 35% Srba i 20% pripadnika drugih naroda. Nakon što su 1991. zapoèeli s oružanom pobunom protiv hrvatske države, Srbi su nad Hrvatima i pripadnicima drugih tamošnjih naroda poèinili zloèin tzv. „etnièkog èišæenja“ ili genocida, takvih razmjera da su Hrvatsko Podunavlje veæ potkraj 1995. nastanjivali gotovo iskljuèivo Srbi, njih oko 120-150.000, od kojih su oko 50.000 bili Srbi iz zapadne Slavonije i tzv. „Krajine“, koji su izbjegli pred hrvatskim vojno-redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. 
      
Opæina Erdut svojim južnim dijelom granièi s prigradskim podruèjem grada Vukovara, a pripadaju joj mjesta Aljmaš, Bijelo Brdo, Dalj i Erdut. Srpski pobunjenici su veæ 02. travnja 1991. postavili prve cestovne barikade na cestama koje spajaju Vukovar s Vinkovcima, Osijekom i Daljem, a tzv. „Srpsko nacionalno vijeæe“ je proglasilo pripajanje Slavonije i Baranje Srbiji. 
Tisuæe hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta su bile prisiljene izbjeæi pred srpskim oružanim postrojbama. Pobunjeni Srbi su do temelja srušili Marijansko Svetište Majke Božje od Utoèišta u Aljmašu, kao i katolièke crkve Svetog Josipa u Dalju i Svih Svetih u Erdutu. Najstrašnija muèenja i mnoštvena ubojstva Hrvata, Srbi su poèinili u mjestu Dalj, smještenom na obali Dunava, u blizini ušæa Drave u Dunav.
Dana 01. kolovoza 1991., pobunjeni Srbi su uz pomoæ tzv. „JNA“ i uz izrièitu prethodnu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika hrvatske policije i ZNG-e, napali zgradu Policijske postaje Dalj, u kojoj su se nalazili hrvatski policajci, pripadnici Zbora narodne garde i civilne zaštite. Nakon desetosatne oružane opsade, tijekom koje su unatoè izvješenoj bijeloj zastavi, po zgradi pucali i iz tenkova i drugih oklopnih vozila, Srbi su zauzeli postaju pa odmah zapoèeli s muèenjima i ubojstvima svih branitelja koje nisu ubili tijekom napada. Muèki su masakrirali i ubili 39 hrvatskih branitelja, 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG-e i èetiri pripadnika Civilne zaštite. 
Osim njih, ubili su i hrvatskog novinara Stjepana Peniæa, kojemu je tijelo pronaðeno 17. kolovoza 1991. godine. 
U rujnu 1991. uhitili su veæi broj hrvatskih civila i priveli ih u zgradu Policijske postaje, gdje su nakon muèenja i ispitivanja ubili 11 ljudi. Potom su dana 04. listopada 1991. pripadnici Teritorijalne obrane tzv „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, ušli u zgradu policije u kojoj su bili zatoèeni hrvatski civili pa muèki pobili njih 28.
Tzv. „JNA“ je tijekom oružanog razaranja Vukovara, u Dalj dovozila zarobljene vukovarske branitelje i predavala ih tamošnjoj „Srpskoj teritorijalnoj obrani“, koja ih je nakon straviènih muèenja i masakriranja, ubila najmanje 34. 
Procjenjuje se da su od 01. kolovoza do prosinca 1991., Srbi u Dalju muèki pobili 139 ljudi. Tijela ubijenih hrvatskih civila, dijelom su spalili, dijelom bacili u mnoštvenu grobnicu u selu Æelije, na farmi Lovas i na katolièkom groblju u Dalju, a dijelom ih bacili u Dunav. 

Patnje koje su prije smrti trpjeli zatoèeni hrvatski civili u Dalju, rijeèima je nemoguæe predoèiti, a oblike i naèine muèenja, masakriranja, silovanja i ubijanja koja su nad njima èinili pobunjeni Srbi, tek se vjernièkom pobožnošæu mogu pojmiti kao zlodjela koja èine samo ona stvorenja u ljudskom oblièju, koja su pod potpunim opsjednuæem sotone. 

Jedna od pripadnica Civilne zaštite, koja je zarobljena u Vukovaru pa dovezena u zatoèenièki logor u Dalju, u svojem iskazu pohranjenom u pismohrani Hrvatskog informativnog centra pod brojem 6., svjedoèi: „...ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je više jugovojske, ali ne toliko jugovojske koliko èetnièke, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana, meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni kombinirkama izvadio èetiri zuba, on, taj èetnik Nedjeljko Peiæ. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj ženi su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospoða Ðurða, od Mirka, onda Manda Vukušiæ, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdesetšesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Bili Jovan je isto radio velika zla. Radio je u veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio s veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani deèki koji su strojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio deèkima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Bili Olga. Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Peiæ. To je sin od tog Peiæa. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Peiæ. Taj je ubijen, poginuo je prije nego sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam što je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oèi, izvan logora, èinio je to onima kojih bi se doèepao – kao divlje maèke kada se doèepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, roðeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni èetnièki voða. Zatim mesar u njegovoj mesnici je strojio ljude. Kada su zatvorili ljude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara žena i muškaraca koje su u kuæu tog Laliæa zatvorili. Ðorðe i Nikola Laliæ su bili vlasnici te mesnice.“ 

Za takve strašne zloèine koje su pobunjeni Srbi poèinili u Dalju, nitko nije bio osuðen sve do lipnja 2012., kada je na kaznu zatvora od pet godina pravomoæno osuðen Èedo Joviæ, i to zbog nesprjeèavanja poèinjenja zloèina. 
Pred Županijskim sudom u Osijeku je u tek u svibnju 2010. podignuta optužnica protiv pukovnika tzv. „JNA“ Enesa Tase, zbog ratnog zloèina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva, a u studenom 2011. protiv Ljubinka R. i Vojislava G. iz Dalja, koje se tereti da su u kolovozu 1991. ušli u jednu obiteljsku kuæu, svezali ruke i stavili nož pod grlo ocu pa natjerali njega, suprugu i djecu, kæer od 13 godina i sina od 10 godina, da gledaju silovanje svoje 20-godišnje kæeri i sestre.
Za zloèine u Dalju se pred Haaškim sudom tereti i nedavno uhiæeni dužnosnik srpskih okupacijskih vlasti Goran Hadžiæ, a poimenièno prijavljeni zloèinci i danas mirno žive u Dalju i Hrvatskom Podunavlju. 

I bez osude zloèinaca i zadovoljštine žrtvama, Srbi su u Dalju veæ 2009. postavili æiriliène javne natpise, a u ovom vremenu 2013., susjedni Grad muèenik Vukovar, ponovno postaje najbolnija hrvatska rana.

Unatoè moralno osnovanom protivljenju hrvatskih branitelja i šire hrvatske javnosti uvoðenju dvojeziènosti i æirilice u Vukovaru, kao i èinjeniènim dokazima koji potvrðuju netoènost podatka o udjelu Srba u stanovništvu Vukovara, Predsjednik Vlade RH Zoran Milanoviæ je 28. veljaèe 2013. hrvatskim braniteljima poruèio da prestanu prijetiti i pokažu velikodušnost pobjednika. 

Zar hrvatski branitelji, stradalnici i prognanici, koji su se vratili živjeti u Vukovar i Hrvatsko Podunavlje, veæ svojim suživotom s neosuðenim zloèincima, sa svojim muèiteljima, silovateljima i ubojicama njihovih najmilijih, nisu iskazali najveæu ljudsku i pobjednièku velikodušnost? 
Tko je po mjerilima ovoga svijeta, u takvom suživotu pobjednik, a tko poraženi? 

Gdje je pritom izostao poziv na velikodušnost Srbima iz Vukovara i okolice, koji se mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja valjda osjeæaju poraženi, pa zato do današnjeg dana ne žele sudjelovati ni u vukovarskim i drugim spomen obilježavanjima, èime bi iskazali barem suosjeæanje i poštovanje prema tolikim žrtvama Hrvata i drugih naroda, kad veæ ne žele pomoæi u pronalaženju grobišta ubijenih i nasilno odvedenih stanovnika Vukovara? 
Štoviše, neprestano se obešèašæuje svetost grobišta i spomenika žrtava, poput nedavnog barbarskog skrnavljenja spomen ploèe na mjestu mnoštvene grobnice na farmi Lovas izmeðu Borova Sela i Dalja. 

Gdje se izgubila tolika velikodušnost hrvatskih vlasti prema tim istim pobjednicima, kada se hrvatske branitelje progonilo, isporuèivalo stranim sudištima i osuðivalo na teške kazne na temelju iskaza lažnih ili naruèenih svjedoka ili krivotvorenja podataka, kada se najteže stradalnike proglašavalo lažnim braniteljima, a potom ih se objavom Registra branitelja, sve izložilo javnom linèu i životnoj ugrozi, umjesto da moguæe nezakonitosti u Registru utvrðuju za to nadležna državna tijela, kako se to èini u svim ostalim podruèjima života.

Izostanak svake želje hrvatskih vlasti za proglašenjem Grada Vukovara spomen podruèjem i odgovarajuæim izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kao i drugih posebnih propisa, kojim izmjenama bi se njihova primjena na takvim spomen podruèjima ostvarivala u posebnom postupku i u oblicima koji bi onemoguæili bilo kakvu ugrozu èasti žrtava i osjeæaja ljudi, ne upuæuje na velikodušnost vlasti, veæ na druge razloge njihove podložnosti i ovisnosti prema mirnom reintegracijom poraženim Srbima, èime je stvoreno novo izvorište sadašnjeg društvenog sukoba koje u buduænosti može prouzroèiti i teže ugroze i nesreæe. 

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio željko Tomaševiæ, èlan Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva