U utorak 19. lipnja 2012. u 20 sati u športskoj dvorani OŠ I. B. MAŽURANIÆ u Virovitici organizira se veliki humanitarni koncert
„DA SE NE ZABORAVI“

PRIHOD JE NEMIJENJEN OBITELJI HRVATSKOG BRANITELJA VELJKA MARIÆA IZ GRUBIŠNOG POLJA, KOJI JE NEOPRAVDANO OSUÐEN NA 12 GODINA ZATVORA U BEOGRADU.

Ulaznice po cijeni od 30 kuna (na dan koncerta po 50 kuna) možete nabaviti veæ sada kod predstavnika Udruga Domovinskog rata (HVIDR-e) iz Virovitice i Grubišnog Polja, ili ih naruèiti na adresu:
UBIUDR Podravka, 48000 Koprivnica, A. Starèeviæa 32
tel/fax:048-651-573, 099-6651-562
ž.r.: 2360000-1101504874, M.B. 1291459
(na uplatnici obvezno napišite – za Veljka Mariæa)

TKO JE VELJKO MARIÆ?

Jeste li èuli za sluèaj hrvatskog branitelja Veljka Mariæa? Veæini ljudi kojima smo postavili ovo pitanje odgovorili su da su uglavnom èuli, ali da ne znaju pojedinosti (a nisu baš ni iskazali neku veliku želju da se upoznaju s tragiènom problematikom još jednog od nas). Pa, tko je Veljko Mariæ (roðen 18. lipnja 1951.)? Rijeè je o bivšem hrvatskom branitelju-dragovoljcu koji je prije dvije godine uhiæen kao vozaè kamiona na bugarsko-srpskoj granici i kojeg je Specijalni sud za ratne zloèine iz Beograda pravomoæno osudio na 12 godina zatvora za ratni zloèin protiv civilnog stanovništva. Prema sumnjivoj, teško ili bolje reèeno nièim dokazanoj optužnici, proglašen je krivim jer je 31. listopada 1991. kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna ZNG-a iz Grubišnog Polja u selu Rastovcu, prigodom ratnih operacija, navodno ubio civila Petra Slijepèeviæa i to u vrijeme kad je bio sa svojom suprugom, koja se kao glavni svjedok uopæe nije pojavila na beogradskom sudu, veæ je svoj iskaz, u nekoliko verzija, dala istražiteljima u Bjelovaru, ali i to je bilo dovoljno da Mariæ bude osuðen na drastiènu kaznu. Što je poduzela Hrvatska da spasi ovog istaknutog hrvatskog branitelja, za kojim èak nije bila raspisana ni tjeralica, niti ga je itko tražio ili pitao za sluèaj za koji se tereti, sve dok se nije kobnoga dana našao na srpskom graniènom prijelazu, i kad je tamo neki službenik u nekoj bilježnici ugledao njegovo ime? Malo, ili bolje reèeno – ništa. Sjetimo se samo da je slièno prošao i vukovarski branitelj Purda, ali tada je cijela Hrvatska, na èelu sa Vladom, bila "na nogama" i ovaj se èovjek iz BiH zrakoplovom hrvatske Vlade vratio kao heroj u Hrvatsku, te ga je posjetila i tadašnja predsjednica Jadranka Kosor, a bila mu je èak i kuma jednom djetetu, te se samo o tom kumstvu pisalo sto puta više nego o sudbini Veljka Mariæa, koji je ostavio troje malodobne djece i suprugu, koji danas gotovo sa simboliènim prihodima žive u podstanarskom stanu. Supruga mu je tek  nedavno zaposlena kao spremaèica u jednoj obrazovnoj ustanovi, nedaleko Grubišnog Polja gdje stanuju. Zanimljivo je i naprosto neshvatljivo da je Mariæa osudio sud u Beogradu, dakle u Srbiji, državi u kojoj nikada nije ratovao, ali koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku. To bi bilo isto tako kao da je nakon II. svjetskog rata  Njemaèka osuðivala ruske ili amerièke vojnike što su navodno èinili i zloèine u vrijeme kad su se borili protiv fašizma. U presudi Veljku Mariæu "u ime naroda" (od 23.rujna 2011.) meðu ostalim piše (èujte sad ovo!): "...da je kršio pravila meðunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji se tada odvijao na tom dijelu Republike Hrvatske izmeðu hrvatskih oružanih formacija u koje su spadale jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ)  s jedne strane i pripadnika Teritorijalne obrane (TO)  Grubišnog Polja u kojem su veæinom bila lica srpske nacionalnosti sa druge strane, te istovremeno u kontekstu oružanog sukoba na širem podruèju Republike Hrvatske, a koji nije imao karakter meðunarodnog sukoba, izmeðu hrvatskih oružanih formacija i Jedinica Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), (baš tako sve sa poèetnim velikim slovima, op.a.), protivno èlanu 3 stav 1 taèka 1a IV. Ženevske konvencije o zaštiti graðanskih lica za vrijeme rata od 12.8. 1949., te Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeðunarodnih oružanih sukoba"!

U presudi se dalje navodi da je ovo nedjelo "uèinio prilikom akcije "èišæenja" sela Rastovac, koje su sprovodile hrvatske oružane formacije, te da je uniformiran i naoružan ušao u kuæu porodice Slijepèeviæ, gdje je u prisustvu njegove supruge, lišio života Petra Slijepèeviæa, lice srpske nacionalnosti". Stoga ga je sud u Beogradu, prošle godine(!) osudio za "izvršeno krivièno djelo ratni zloèin protiv civilnog stanovništva iz èlana 142 stav 1 KZ Socijalistièke Republike Jugoslavije"!!!!
Dakle, drugim rijeèima, svi koji su se do 15. sijeènja 1992., kad je Hrvatska i meðunarodno priznata,  borili protiv agresora Srbije (Jugoslavije) mogli bi, ukoliko doðu u Srbiju proæi kao Veljko Mariæ. To važi i za hrvatske branitelje iz Vukovara i Škabrnje, ali ne važi(!) za srpske zloèince koji su do priznanja Hrvatske ubijali, klali, palili, otuðivali, rušili... Sluèaj Mariæ to, i samo to, potvrðuje.
Ono što je u cijeloj prièi još žalosnije je èinjenica da je ovaj hrvatski branitelj – dragovoljac iz Grubišnog Polja ostao sam, bez novèanih sredstava, da mu je obitelj naprosto "na ulici", da im pomažu u granicama svojih moguænosti tek neke gradske ustanove, pojedine Udruge proizašle iz Domovinskoga rata, tu i tamo neki pojedinci i nitko, nitko više. Od moralne potpore ne može se živjeti. A Mariæ je danas zatvoren u logoru u jednom od srbijanskih logora, gdje ga jednom mjeseèno posjeæuje supruga i svaki puta neko od njegove djece. Doðu tamo i mogu s njim razgovarati "preko stakla" (telefonom jedan sat, a donedavno su mogli samo 30 minuta)!

I dok je Mariæ osuðen i ostavljen da u zatvoru bivšeg agresora "trune" 12 godina, sjetimo se da je na Nurnberškom procesu, suðenju njemaèkim fašistima koje su organizirali saveznici nakon II. svjetskog rata, Karl Donitz, zamjenik Hitlera, dobio tek deset godina robije! Gdje je tu pravda?

U ime organizatora:
Mladen Pavkoviæ
predsjednik Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR)
tel/fax:048-651-573, 099-6651-562

Odnosi izmeðu islamske vjerske zajednice i Hrvatske izvrsni su, još od 1916., kad je Hrvatski sabor izglasao zakon o priznanju islama kao službene vjere u Hrvatskoj, koja je tada bila u sklopu Austro-Ugarske. Podsjetimo da su inicijatori tog zakona bili zastupnici Hrvatske stranke prava, i da je u tom èasu u Hrvatskoj bilo 204 muslimana. Prije Hrvatske, islam je kao službenu vjeru priznala tek Austrija 1912., a do dana današnjeg, od svih europskih zemalja osim spomenutih, tek Belgija i Španjolska. Dakle, meðu tim državama nema „lidera ljudskih prava“ poput Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Njemaèke.

Muftija Ševko efendija Omerbašiæ, èovjek koji voli Hrvatsku i hrvatski narod

O èovjeku najbolje govore njegove rijeèi i djela, kada su, naravno, meðusobno u skladu, što je nedvojbeno u sluèaju Ševka Omerbašiæa. Punih je 22 godine radio na odnosima muslimanske zajednice u Hrvatskoj s drugim vjerskim zajednicama i državom. Nikada nije propustio naglasiti kako odnosi Republike Hrvatske i islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj mogu biti primjer svima u Novi list, 13. 3. 2002.:"Tako su se za odbijanje izruèenja Gotovine svojim potpisom založili i zagrebaèki muftija Šefko Omerbašiæ..."Europi. Posebno pamtimo njegove istupe u Hrvatskom saboru u sklopu raznih proslava. Uvijek je èvrsto branio islam kao religiju, muslimane kao vjernike i osuðivao terorizam u ime islama, jednako kao i poistovjeæivanje islama s terorizmom.

Ne æemo zaboraviti njegovu trajnu zahvalnost Hrvatskoj i Hrvatima na pomoæi koju su pružali stotinama tisuæa muslimana iz Bosne i Hercegovine tijekom rata u BiH, ukljuèujuæi i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka-muslimana. Uvijek je naglašavao da se radilo o isprovociranom sukobu, pri èemu nikada nije, za razliku od mnogih koji su obnašali, i još uvijek obnašaju, najviše politièke dužnosti u Hrvatskoj, za taj sukob okrivljavao Hrvate ili Hrvatsku. Kako je jednom rekao, sponzori sukoba izmeðu Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH bili Britanci.

Muftija Ševko Omerbašiæ se svake godine o obljetnici Oluje biranim rijeèima prisjeæao te kljuène hrvatske vojno-redarstvene akcije. Ponovno za razliku od mnogih koji su bili ili jesu na vlasti u Hrvatskoj nakon 2000., uvijek je u izjavama podržavao generala Antu Gotovinu i ostale po njemu nepravedno optužene hrvatske èasnike i vojnike. Duboko moralan i èastan èovjek, kao što je Ševko Omerbašiæ, ne boji se iskazati što misli.

Novi muftija, Azis efendija Hasanoviæ vrhunski je intelektualac

U uvodu smo izrazili uvjerenje da æe muftija Azis Hasanoviæ voditi islamsku vjersku zajednicu u Hrvatskoj s jednakom mudrosti i ljubavi prema Hrvatskoj. To uvjerenje temelji se na onome što znamo o muftiji Hasanoviæu, i po tome što je bio dugogodišnji pomoænik muftije Omerbašiæa. Za predstavljanje novog zagrebaèkog muftije najbolje je pogledati i poslušati njegov intervju dan ove godine za emisiju HTV-a Duhovni izazovi.
Upeèatljive su njegove rijeèi kako je „sramota biti neuk u današnje vrijeme“, „glupost živjeti u katolièkom svijetu a ne poznavati ga“, kako se po dolasku u Zagreb želio što bolje upoznati s kršæanskim svijetom, pa je diplomirao (i) na Katolièko-Azis efen. Hasanociæ:"Glupost je živjeti u katolièkom svijetu a ne poznavati ga"bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Predavaè je na Hrvatskom vojnom uèilištu, gdje poduèava hrvatske vojnike koji odlaze u mirovne misije u islamske zemlje, docent je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove , a predaje i na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Voljeli bismo da se predstavnci svih zajednica, ne samo vjerskih, u Hrvatskoj odnose prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu kao što to èine naši muftije, dosadašnji Ševko Omerbašiæ i novoizabrani Azis Hasanoviæ. Kako je lijepo èuti kad muftija Hasanoviæ za Hrvate koji odlaze u mirovne misije kaže „naši èasnici i vojnici“.

Umirovljenom èasnom muftiji Ševku iskreno zahvaljujemo za njegov dugogodišnji rad i za ljubav za Hrvatsku. Uvjereni smo da æemo jednog dana isto moæi napisati i za novog predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftiju Azisa Hasanoviæa.

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/djl/11923-muftija-evko-efendija-omerbai-otiao-u-mirovinu.html

Hrvatski list: 7. lipnja 2012. - broj 402

„Izuzetno velika nestabilnost je osnovno obilježje cjelokupne povijesti hrvatske u 20. stoljeæu, smatra povjesnièar Josip Jurèeviæ i to blekodano dokazuje, prije svega knjigom Bleiburg - jugoslavenski poratni zloèini nad Hrvatim (Zagreb, 2005. str. 440). O Bleiburgu i križnim putovima postoji danas brojna i vrijedna literatura. O tome su pisali neposredni uèesnici kao što je to bio Vinko Nikoliæ, ali i Bruno Bušiæ, Ante Beljo, Ivo Bogdan, Danijel Crljen, Krunoslav Draganoviæ, Jozo Ivièeviæ, Jere Jereb, Kazimir Kataliniæ, Ivo Korsky, Zvonimir Kulunðiæ, Vjekoslav Lasiæ, fra Andrija Nikiæ i mnogi drugi, ali, danas se može slobodno reæi da ja najdublju brazdu zaorao i svoja djela znanstveno metodološki tako obradio da je Josip Jurèevi, ovaj povjesnièar srednje generacije, uèinio najveæi napor i postao vodeæim autorom u ovom za hrvatsku povjesnicu kapitalno podruèje. To vrijedi osobito i za ovu knjigu koju ovdje predstavljamo. Hrvatsko žrtvoslovno društvo u svojoj biblioteci Documenta coatica objavilo je nekoliko znaèajnih djela iz ovoga podruèja. Prije svega još u komunistièka vremena objavli smo knjigu Vladimira Žerjaviæa: Gubici stanovništva Jugoslavije u drtugom svjetskom ratu (Zagreb, 1989.) Nešto kasnije objavili smo monografiju Milana Marušiæa: Žrtve komunistièkih zlodjela u Zagrebu, svibanj 1945.- Sljemenska stratišta, Bolnica Brestovac i Graèani: (Zagreb 2003.). Objavili smo i knjigu Ivana Johna Prcele: Hrvatski holokaust, II izdanje.

To tragièno razdoblje naziva se ili samo kao Bleiburška tragedija (Nikolaj Tolstoj, Marko Veselica, èešæe se povezuje sa križnim putom: A. Mijatoviæ: „Križni put ili put smrti hrvatskoga naroda, M. Šimundiæ: Hrvatski smrtni put, J. Kolariæ: Hrvatski Križni put- Via  Crucis croatica, fra A. Nikiæ: Bleiburška tragedija ili Hrvatski križni put 1945. godine, J. Jurèeviæ Bleiburg – jugoslavenski poratni zloèini nad Hrvatima širi taj pojam na sve poratne zloèine. Jurèeviæ je u ovoj najnovijoj knjizi prije svega egzaktan – istražuje tri razine fenomena, tri osnovne grupe podataka prikuplja i analizira. Mjesta (stratišta, grobišta, logori), žrtve i poèinitelji (organizacije ili pojedinci). Njegov je postavljeni zadatak istraživanja, „sustavna masovna pogubljenja bez ikakvih suðenja, te umiranja od muèenja i iscrpljenosti na križnim putovima“ i dolazi do zakljuèka da su to bili „sustavno planirani, pripremani i organizirani i provoðeni s vrha jugokomunistièkog režima“. Ne samo da u komunistièka vremena nije bilo nikakvih istraživanja, veæ se prijetnjom kaznom zaustavljalo svaki pokušaj otkrivanja masovnih i pojedinaènih komunistièkih zloèina. Pojava je instuituconalna ostala prikrita, skrivena, nepoznata. Išlo se tako daleko da je donesen proglas da „svi oni koji su za NOB-a izgubili život na strani okupatora i domaæih izdajica ne smatraju se žrtvama rata.“ Saveznu SUP s potpisom ministra Vicka Krstuloviæa propisuje da se uništi grobove, grobove su preoravali, uklanjali svaki znak nasilja i smrti na masovnim stratištiba i grobištima.

Mi danas, zahvaljujuæi prof. Jurèeviæu iz njegove knjige saznajemo da je bilo 1.517 stratišta i grobišta u jugoslaviji. Sada znamo da to nije bila samo represija protiv vojnika (30%), veæ da su stradali civili i vojnici (28%), a ima stratišta i grobišta gdje su stradali samo civili (17%). Neka su mjesta posebno istaknuto po svom stradanju. Makarska ima 15 stratišta i grobišta, Ogulin 30, a Zagreb i okolica 116 stratišta i grobišta.



I na kraju nešto vrlo osobno. Na Korèuli je bilo više stratišta u Lumbardi, Veloj Luci i u Blatu, na Paklenici. Tamo su u krašku jamu doboku 40 metara komunisti žive, na sv. Roka 16. kolovoza 1943. godine bacili tri osobe meðu kojima je i moj stariji brat Dušan. Dobrotom ministra Karamarka prošle jeseni specijalna policijska postrojba izvadila je iz jame posmrtne ostatke ubijenih i u meðuvremenu je DNK metodom došlo do identifikacije žrtava. Na Svetoga Roka, 16. kolovoza ove godine, na groblju sv. Križa u Blatu biti æe pokopani ubijeni s jame Paklenice. Tužno, dostojanstveno, s molitvom za njihove duše.

 Dr. Zvonimir Šeparoviæ
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

IN MEMORIAM
THOMAS CROWLEY – IRAC
(14. veljaèe 1949. – 10. lipnja 1995.)

»ONI SU HRVATSKA! NJIMA JE DUGUJEMO!«
(M.P.)

Obilježavajuæi 17-u obljetnicu smrti nikada prežaljenog Junaka Domovinskog rata - bojnika Hrvatske vojske: THOMAS-a CROWLEY-a - IRCA, legendarnog pripadnika IX-e bojne HOS-a »Rafael vitez Boban« - POGINULOG ZA HRVATSKU, u nedjelju, dne 10. lipnja A.D. 2012. s poèetkom u 19.00 sati u splitskoj prvostolnici,tj. u katedrali sv. Dujma na Peristilu bit æe prikazana sv. Misa zadušnica u spomen na ovog nezaboravnog i iznad svega hrabrog hrvatskog Viteza.

Sveto misno slavlje predvodi i propovijeda ugledni hrvatski katolièki sveæenik – DON TOMISLAV ÈUBELIÆ, kanonik Metropolitanskog kaptola u Splitu, župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije (u puku poznatije kao Sv. Duje - katedrala).



Mole se sva Thomas-ova 'braæa po oružju' – svi hrvatski vojnici, kao i svekoliko splitsko (i ino) puèanstvo, te svi hrvatski: Bogoljubi, èovjekoljubi, domoljubi, istinoljubi, pravdoljubi i rodoljubi da u što veæem broju nazoèe ovom sv. misnom slavlju pod geslom: »ZA BOGA I HRVATSKU!«

THOMAS CROWLEY – IRAC S NAMA JE!
 
Organizator: HRVATSKI NAROD
PREPORUÈUJEMO: http://www.youtube.com/watch?v=pbgK2ftY-cQ&feature=youtu.be