VICEPOSTULATURA
Postupak muèeništva »Fra Leo Petroviæ i 65 subraæe«
Kard. Stepinca 14, 88220 Široki Brijeg; tel.: (039) 700-325; faks: (039) 700-326;
http://www.pobijeni.info/
IB: 4227318660009; UniCredit Bank d.d. Mostar, poslovnica Ljubuški:
Hercegovaèka franjevaèka provincija Uznesenja BDM – Vicepostulatura
žiro-raèun (BiH): 3381602276649744; devizni raèun (inozemstvo): IBAN: BA393381604876650839; SWIFT: UNCRBA22

Široki Brijeg, 5. veljaèe 2014. (http://www.sirokibrijeg.ba/) – Na Trgu širokobrijeških žrtava kod križa u središtu Širokog Brijega, u sklopu obilježavanja »Dana sjeæanja na pobijene franjevce i puk«, položen je vijenac i zapaljene svijeæe za sve pobijene franjevce i puk. Vijenac su položili, svijeæe zapalili i pomolili se za duše pobijenih opæinski naèelnik Miro Kraljeviæ, predsjednik Opæinskog vijeæa Vinko Topiæ, vicepostulator postupka muèeništva »Fra Leo Petroviæ i 65 subraæe« fra Miljenko Stojiæ i Pero Kožul, predsjednik Povjerenstva za obilježavanje i ureðivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraæa. Nazoèili su predstavnici opæinske i županijske izvršne i zakonodavne vlasti, te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

»Dan sjeæanja na pobijene franjevce i puk« proglasilo je Opæinsko vijeæe Širokog Brijega 23. veljaèe 2012. Prema Odluci o proglašenju institucije na podruèju Opæine Široki Brijeg dužne su 7. veljaèe svoje radno vrijeme prilagoditi programu obilježavanja obljetnice komunistièkog ubojstva 66 franjevaca te mnoštvo puka Božjega.

Proèitajte EKSLUZIVAN ÈLANAK preporuèujemo

VELIKA PODVALA HRVATSKOJ, HRVATIMA I ŠIMUNIÆU

 Na stranicama FENIX-a objavljen FIFINO obrazloženje u cijelosti, a više se može proèitati u papirnatom izdanju FENIXA.

Radi ove reèenice i uèenja nove "povijesti" ... informirajte se, ovo je veæ tako poznato:

... a današnjem teritoriju Republike Hrvatske za vrijeme NDH, Hrvati su bili manjina, tamo su živjeli milioni Srba, Jevreja i Roma koje su Hrvati pobili…

Ozraèje priprema za obilježbu 22. obljetnice meðunarodnog priznanja Hrvatske poèelo je spontano tijekom tradicionalnog božiænog susreta župljana u Pastoralnom centru Župe Svete obitelji, pod pokroviteljstvom župnika, vlè. Ivice Zlodi, susreta na kojem se uz okrjepu i zakusku u obiteljskom raspoloženju razgovaralo o raznim temama, posebno o nadolazeæem najradosnijem blagdanu Božiæu.

Prvi put u sedam godina otkad sam župljanin naše Župe, bio sam sudionik tog susreta, koji æe mi zasigurno ostati u dugom pamæenju. Bila su tu meni poznata lica koja sam susretao na nedjeljnim misnim slavljima, no nismo se osobno poznavali i sada je za to bila prigoda. Dalibor, Željko, Branko, Nedjeljko, Jakov, Slavko, Zoran, Milan, Krešimir…, samo su neka od imena osoba s kojima sam proveo lijepo predbožiæno druženje. A onda, u jednom trenutku Dalibor je rekao: „Deèki, pa imamo meðu nama èovjeka koji je èlan Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, misleæi na mene, neka zamoli profesora Šeparoviæa da nam bude gost na Tribini koju æemo organizirati povodom 22. obljetnice meðunarodnog priznanja Hrvatske!“. Svi prisutni s oduševljenjem su prihvatili prijedlog, a Župnik je rekao: „Deèki, imate moje odobrenje, poènite s pripremama.“ Predloženo, dogovoreno, jer profesor je rado prihvatio poziv. Pripreme za Tribinu u koje su se ukljuèili i èlanovi Župnog pastoralnog vijeæa odraðene su u planiranom roku i sve tehnièke pojedinosti dogovorene su do 9. sijeènja 2014. kada je bio zadnji dogovor u Župnom dvoru, na kojemu je uz Župnika bio i pater Majiæ.

Bila je nedjelja, 12. sijeènja 2014.,i veèernja misa u èast Dana krštenja Gospodinovog, euharistijsko slavlje predvodio je vlè. Mirian Šuvak, župnik in solidum, koji je nakon podjele blagoslova prisutnim vjernicima, najavio poèetak Tribine u povodu sveèane obilježbe 22. obljetnice meðunarodnog priznanja Hrvatske. Oglasila su se zvona na zvoniku crkve Svete obitelji, zvoniku skromno izgraðenom od drveta, kakve li simbolike. Atmosfera je bila sveèana, spontana i jednostavna, gosti su pristizali bez pompoznog blještavila rasvjete televizijskih snimatelja i novinarskih foto aparata. Tako je bilo planirano i tako je i bilo. Zbog velikog broja župljana Tribina se nije mogla održati u Župnom pastoralnom centru nego je održana u crkvi, a Župni zbor je najljepšom i najdražom pjesmom u Hrvata, Lijepa naša Domovino najavio sveèani poèetak. Nakon minute šutnje u èast poginulim hrvatskim vitezovima Domovinskog rata i Prvom hrvatskom Predsjedniku dr. Franji Tuðmanu, uslijedile su pozdravne rijeèi svim prisutnima, posebno dragim gostima, dr. Zvonimiru Šeparoviæu, professor emeritus, ministru vanjskih poslova u vrijeme meðunarodnog priznanja Hrvatske i njegovoj supruzi, gospoði Branki Šeparoviæ, novinarki, profesoru Ivi Livljaniæu, prvom veleposlaniku Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici (1992.-1998.), profesoru Hrvoju Kaèiæu, predsjedniku saborskog Odbora za vanjsku politiku (1990.-1992.), mag. Jasminki Petra Petter, predstavnici njemaèke nacionalne manjine grada Zagreba, Željku Glasnoviæu, umirovljenom generalu Hrvatske vojske i svim hrvatskim braniteljima prisutnim na Tribini.

Nadahnutim govorom, s puno domoljubnih poruka, pater Majiæ je uvodnim rijeèima pozdrava veæ na poèetku dao znati prisutnima, da je sveèanost u èast 22. obljetnice meðunarodnog priznanja naše Domovine samo formalnog naziva Tribina i da u nastavku slijedi svjedoèanstvo dr. Zvonimira Šeparoviæa, èovjeka koji je svojim aktivnostima u svojstvu Ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske u vrijeme meðunarodnog priznanja dao veliki doprinos meðunarodnom priznanju hrvatske Države, što je važan dogaðaj za hrvatski narod, za sadašnji i buduæi hrvatski naraštaj. Dovijeka se treba pamtiti da su za to najzaslužniji hrvatski dragovoljci, hrvatski branitelji i najbolji meðu njima, poginuli hrvatski vitezovi koji su tijekom Domovinskog rata dali najviše što su mogli, svoj život na Oltar Domovine. O dogaðajima na svjetskoj diplomatskoj pozornici koji su prethodili 15-om sijeènju 1992.godine, Danu meðunarodnog priznanja Hrvatske i dogaðajima koju su potom slijedili, u povijesnom retrospektivnom prikazu, s puno emocija govorio je dr. Šeparoviæ, doajen hrvatske diplomacije, a osim toga i hrvatskog i svjetskog žrtvoslovlja. Bio je to sat povijesti, a najvrjednije po èemu æe Tribina ostati u pamæenju svih sudionika, neposredni je razgovor s profesorom Šeparoviæem, kojemu su prisutni postavljali pitanja, a on je strpljivo i s puno nadahnuæa odgovarao.

U mnoštvu pitanja jedno se odnosilo i na izgradnju Pelješkog mosta, na što je s puno pojedinosti odgovorila gospoða Branka Šeparoviæ, inaèe predsjednica udruge 'Gradimo Pelješki most'. Tijekom razgovora, sudionike Tribine je pozdravila i mag. Jasminka Petter, predstavnica njemaèke nacionalne manjine grada Zagreba i general Željko Glasnoviæ. Sat i nešto više vremena, trajao je razgovor prisutnih na Tribini s profesorom Šeparoviæem i na kraju je završio na najljepši naèin, naime nakon što je župnik, vlè. Ivica Zlodi uputio pozdravne rijeèi zahvale gostima i svim prisutnima na Tribini, na trenutak su utihnula zvona, a prostorom crkve Svete obitelji odzvanjala je pjesma „Bože èuvaj Hrvatsku“, nakon èega su svi sudionici na poziv Župnika pošli u Župnu dvoranu i zdravicom uz najbolje župnikovo vino u èast obljetnice priznanja Domovine, nastavili druženje.

Tekst napisao
Dragutin Bauman, ing.kem.
žitelj Župe Svete obitelji
èlan Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

U Zagrebu, 1.veljaèe 2014.






prof. Ive Livljaniæu, prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici,
u drugom redu prof. Zvonimir Šeparoviæ i supruga mu gða Branka Šeparoviæ,
predsjednica Udruge Gradimo Pelješki most


Dragutin Bauman, èlan Predsjendištva Hrvatskog žrtvolsovnog društva, prof. Zvonimir
Šeparoviæ i pater Majiæ


Prof. Zvonimir Šeparoviæ, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva




Fotografije: Arhiva HŽD
                     Željko Èeliæ

Biti egoist, makar kao i pojedinac, to je dovoljan razlog da ga se svi prijatelji klone, da ga zaobilaze u širokom luku, a od takvih se najèešæe ograðuju i èlanovi njegove najuže obitelji. Uz egoizam uvijek ide i velika umišljenost.

A kamoli ako je Vlada u nekom narodu egoistièna, bahata, agresivna, nepromišljena, prijetvorna, a k tome još i jako umišljena, sve zemlje svijeta æe joj okretati leða i isto tako izbjegavati je u širokom luku i najradije s njom nitko ne želi imati nikakva posla ako to ne mora.

Svjedoci smo da Hrvatsku strani investitori zaobilaze u širokom luku. Svjedoci smo da se našu muèenièku Hrvatsku na svakom koraku bruka i iz Banskih dvora, a nerijetko i s Pantovèaka. Svjedoci smo da se u brojnim metropolama Europe, ali i znatno šire podozrivo gleda na Hrvatsku, samo jedino i iskljuèivo zbog neprimjernih osoba na njenom politièkom vrhu, i nekontrole onoga što javno izjavljuju.  Zbog politièara koji ne kontroliraju svoje izjave, zbog politièara koji èim progovore za njih se odmah uoèi da su totalne neznalice, da lupaju napamet pa èak i o najosjetljivijim temama, gdje se traži duboko znanje, ali i dobronamjernost. Davati s vrha vlasti neodgovorne izjave i izgovarati s vrha vlasti  neistine, a poglavito one povijesne,  mogu imati itekakve posljedice za narod i državu. Ta èinjenica govori nešto o onome tko takve nepromišljene i neznalaèke rijeèi izgovara, ali govori i o samome narodu koji je takve ljude izabrao na demokratskim izborima. Po principu kakav narod takva i vlast. Doista.

Evo saznasmo iz usta našeg Premijera da su Hrvati bili prvi i nacisti i fašisti u svijetu, da su prvi ideolozi i praktièari u genocidnom istrebljenju drugih naroda samo zbog toga što su - drugi i drugaèiji kakve ih je Bog dao. Da su prvi poèeli s egzekucijama drugih naroda u dvadesetom stoljeæu. Jedan nesvršeni srednjoškolac bi dobro znao da to nije istina, ni kronološki, a i sadržajno je tvrdnja upitna,  jer je dvadeseto stoljeæe od samog poèetka puno pokolja naroda.

Prisjetimo se samo pokolja Bura od strane Engleza u Južnoaj Afriki još sa samog poèetka dvadesetog stoljeæa. Možemo se prisjetiti i prvog pokolja Hrvata (hrvatskih domobrana, ratnih zarobljenika)  u Odesi 1916 od strane srpske vojske gdje ih je zaglavilo negdje do deset tisuæa samo zato što su bili Hrvati. Sjetimo se pokolja tzv. kulaka u SSSR-a od strane Lenjina gdje ih je zaglavilo oko èetiri milijuna, od èega se ni do dan danas ruska i ukrajnska i dr. poljoprivreda nije oporavila. Sjetimo se najveæeg genocida i holokausta u povijesti svijeta tzv. Gladomora gdje je Staljin glaðu i sl. likvidirao negdje izmeðu šest i devet milijuna Ukrajinaca, a meðu njim i tri miliuna djece. Sjetimo se i Katynske šume s èetrdesetak tisuæa pobijenih poljskih èasnika  i visokih intelektualaca od strane Staljina. Možemo se sjetiti i masovnog progona židova u Njemaèkoj pod nacistima prije 1941.g., i u Beogradu prije  travanjskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. Dalo bi se nabrojiti još mnogo toga.

Hrvatsku vlast osim nedomoljublja “krasi” još i opasniji mazohizam i kontinuirano samoptuživanje pred cijelim svijetom, što veæ odavno za naš narod ima tragiène posljedice.

Narod je doveden u totalno – beznaðe. Kao da se provodi ona politika iz stare komunistièke prakse – što gore to bolje. Hrvatska se razara iznutra, kao da je rijeè o dirigiranom kaosu da se Hrvatsku uvuèe u nemire, unutarnje sukobe s tragiènim posljedicama. Razara se i duhovno i materijalno, u to su se ukljuèili i mediji, i sav medijski mainstream. Na svakom koraku se osjeæa to djelovanje i podrivanje; prekomjernim zaduženjem, rasprodajom, uništenjem institucija od strateške važnosti, razaranjem morala i sl.

Unaprijed pozivanje stranih naftnih kompanija da preuzmu crpljenje nafte u Jadranu, i brojnih drugih sluèajeva. Ako se doista otkriju velika nalazišta nafte u Jadranu, mi smo se unaprijed opredjelili za nigerijski model gdje  naftno bogatstvo uglavnom ide u ruke stranih kompanija, pa u zemlji vlada bijeda i jad, umjesto da se opredjelimo za norveški model gdje sve ostaje u rukama države, pa cijeli narod od svega toga ima velike koristi.

Neka se politièki pojedinci na vrhu vlasti dobro zabrinu za svoje neznalaèki i neodgovorno izreèene rijeèi, jer se takve rijeèi veæ dobrano obijaju o glavu cijelog naroda i države. Ne može se i ne smije biti na èelu vlasti ako se ne kontrolira svaka izgovorena rijeè, ako se javno izgovara neistina prvenstveno o svome vlastitom narodu, tada takvi politièari  ne znaju ni prvo slovo abecede i to one politièke od koje žive. To su ljudi koji su zbog svoga èastohleplja zalutali u politiku, došli su tamo gdje im nije mjesto.

Prije puštanja jezika u pogon, molim ukljuèiti mozak. (Izreka koju sam proèitao na zidu u jednom uredu). Onaj koji to ne radi ne smije se niti pojaviti u politici, niti u onim najnižim funkcijama, a poglavito ne na samom vrhu države. Poznata je misao da onaj koji ne zna  što govori, da pogotovo ne može ni znati što èini. Hrvatski politièki brod se opasno nasukao, ovaj put na vrlo oštre hridi..

Politièari pazite što govorite! I nikada nemojte govoriti iz glave, veæ unaprijed planirajte i odvagnite svoje rijeèi koje æete javno izreèi. U doba komunizma je bilo nezamislivo da neki politièar javno lupa nešto iz glave. Odmah bi odletio s vlasti, a možda bi mu i glava odletjela.

Za vrijeme komunizma su izmislili i poseban naèin izražavanja, vokabular i sl. da, kad javno govore, da u stvari ništa i ne kažu, a održali su govor. Djeca komunizma koja su na vlasti od svojih oèeva nisu nauèili tu govornu mudrost.

Kad politièari zakažu u politièkom znanju i prirodnoj mudrosti, toga momenta poèinju gurati vlastiti narod na slijepi kolosjek, na kolosijek beznaða. Beznaðe se pretvara u sudbonosni trenutak zemlje kad se stvari normalnim putem ne mogu razriješiti, pa se poput Gordijskog èvora sve sijeèe ili lomi.

Hrvatskom je zavladalo toliko beznaðe da je narod duboko ušao u fazu šutnje. Narodna izreka – Ne boj se psa koji laje jer taj ne grize. Šutnja naroda je vrlo rjeèita i znakovita – izražava duboka neslaganja i najavljuje revolucionarni duh, najavljuje zatišje pred buru.

Mudar politièar bi to odmah shvatio i ako ne zna poduzeti mjere, na vrijeme bi se povukao da ne ugrozi ni sebe ni druge. Trenutak hrvatskog beznaða je na putu da se pretvori u sudbonosni trenutak hrvatske suvremene povijesti, s dalekosežnim posljedicama pozitivnim ili negativnim – ovisno o pameti i razumu onih koji æe morati otiæi i onih koji æe ih doæi zamijeniti.

 Mile Prpa
http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=31086%3Amile-prpa-sudbonosni-trenutak-hrvatskog-beznaa&catid=109%3Amile-prpa&Itemid=382

POSLJEDNJI MOJ ZOV HRVATSKOJ JAVNOSTI
ZA UKIDANJE LAŽNOG DANA ANTIFAŠISTIÈKE BORBE

             Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih èlanaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konaèno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašistièke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zloèinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

Ante Beljo, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Lojze Butorac - Sisak 15. lipnja 2013. g.

            U Hrvatskoj se za komunistièke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesnièara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisaèki partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janiæa – Cape i Marijana Cvetkoviæa sa 77 boraca, a veæ sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova oèita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.
            Osjeæam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konaèno odbaci komunistièke laži o tobožnjem sisaèkom partizanskom odredu i da o dogaðajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to uèiniti i prema  današnjim i buduæim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upuæujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao èast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janiæem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda. 
            Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janiæem u Sisku u kuæi njegove sestre i zeta mu zvanoga Panèa na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zeèiæ. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janiæ nam je tada isprièao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noæu u Sisku spomenik kralja Petra Karaðorðeviæa. Za taj su èin osumnjièeni sisaèki komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj izmeðu sisaèkih komunista i ustaša nije bilo nekih veæih problema. Meðutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janiæ pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlaèenju u ilegalnost. Marijan Cvetkoviæ je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U veèer istoga dana, i Janiæ i Cvetkoviæ, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova  Ive Lovrekoviæa i Jose Lasiæa. Uz još po nekoga èlana partije, koji se tu zatekao, odluèeno je da se viðeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janiæ i Cvetkoviæ i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

            Sljedeæih dana, prièao nam je Janiæ, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali koliæevac“. U Šikaru se smjestio Janiæ i Cvetkoviæ, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimiæ. U Koliæevac su se poèeli okupljati sljedeæih dana, na èelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Meðutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja  napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali koliæevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janiæ nam reèe i da im je u Žabensku šumu na èetiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, meðutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

            Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janiæ je poslao Cvetkoviæa na Banovinu da tamo pronaðe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimiæ je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeæi i to na karlovaèko podruèje i nije se više vraæala Janiæu. Tako je Janiæ nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konaèno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reèe, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici poèeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doæi do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, èime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je doèekao èetnièki voða Vasilj Gaæeša, s kojim je Janiæ prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo isprièao Vlado Janiæ – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

            Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomièno ili potpuno potvrðuje istinu, koju mi je isprièao Janiæ. Iako je literatura iz komunistièkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

            l. Miroslav Matovina i Dragan Božiæ „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisaèki novinari Matovina i Božiæ razgovarali su s Vladom Janiæem i drugim sisaèkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janiæ došao tek koncem kolovoza.

            2. Muzej Sisak i Turistièka zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981.  U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisaèki komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

            3. Dragan Božiæ, „Žabenska šuma“ èlanak u èasopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božiæevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božiæ kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisaèkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je dogaðalo 22. lipnja 1941. i sljedeæih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

            4. Konaèno, uredniku Novog sisaèkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Èulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka,  bila komunistièka aktivistkinja i da je usko suraðivala s vodeæim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekoviæem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janiæ i Marijan Cvetkoviæ i da su se sljedeæih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu.  Iako je bila veoma aktivno ukljuèena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije èula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

            Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, èiji smo èlan, prema RH, u kojoj živimo veæ preko 20 godina, ali i prema današnjim i buduæim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistièka vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zloèine komunistièkog poretka. Zloèine komunistièkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjeæanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrðeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konaèno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zloèina poèinjenih tijekom totalitarnog komunistièkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistièki režim bio, bez iznimke, oznaèen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konaèno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjeæanja briše lažni Dan antifašistièke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjeæanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Toèan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak